Ima sad već nekih dva tjedna kako sam u dubrovačkoj zračnoj luci svjedočila emotivnom rastanku jedne putnice i njezine boce alkoholnog pića.
“Ovo ne možete unijeti u avion, nisu vam flašu u djutiću dobro zapakirali”, upozorila ju je djelatnica na sigurnosnom pregledu i prstom pokazala na koš kamo je trebala odbaciti bocu.
Moja je suputnica poludjela, no usprkos suzama koje su joj se stale nakupljati u kutovima očiju, za nastavak putovanja trebalo je odbaciti flašu tog finog talijanskog pića od čijeg me udarca o dno kante srce zaboljelo kao nekad, kad sam bila šiparica. Malo je, doduše, falilo da se ista stvar dogodi i meni. S tom nesretnom bivšom vlasnicom odbačene cuge iz Catanije sam preko Rima putovala do Zagreba (uz još jedno presjedanje u Dubrovniku, jer između Zagreba i Rima nema direktne linije) i obje smo, očito, na rimskom aerodromu odlučile kupiti nekoliko sitnica za obitelj i prijatelje. U djutiću sam odabrala bocu finog Etna Bianco vina, a kad sam je došla platiti, opušteni talijanski prodavač izdao mi je račun te bocu strpao u ukrasnu vrećicu.
“Pa kako ću s time do Hrvatske? Ja presjedam u Dubrovniku, ako mi to ne zapakirate kako spada, oduzet će mi bocu”, bila sam dovoljno pribrana da upozorim aerodromskog djelatnika koji se tek tada sjetio zatražiti me boarding pass, a bocu pića zapakirao prema strogim pravilima: u STEB vrećicu (Security Tempered Evidence Bag) u koju putnici koji presjedaju, žele li zadržati artikle koje su kupili, moraju zapakirati sva pakiranja veća od 100 mililitara, odnosno grama.
Možda je baš taj isti talijanski prodavač bio inicijalni krivac za nezgodu koja je snašla moju suputnicu, no cijela stvar me još na dubrovačkom aerodromu natjerala da se zapitam: a što se to točno događa s bocama skupih pića i parfema koje su putnici dužni odbaciti te kakva se konkretna procedura krije iza ovih strogih aerodromskih pravila?
Mogu li radnici odnijeti kućama te artikle?
Postoji li mogućnost da ih putnici zatraže natrag?
Ili se oni uništavaju?
I ako da - kako?
Odgovor sam potražila na tri domaće zračne luke - onoj zagrebačkoj, zadarskoj i dubrovačkoj, no s ove posljednje do zaključenja broja nisu odaslali nikakav odgovor. Kako su pojasnili u Zračnoj luci “Franjo Tuđman”, zaštitni pregled za njih obavlja tvrtka Securitas čiji zaštitari upozoravaju putnike na predmete koje nije dopušteno unositi u zrakoplov.
U slučajevima transfera putnika preko zagrebačkog aerodroma, neprikladno zapakirane predmete - poput boca pića ili parfema - putnici su, žele li nastaviti putovanje, dužni odbaciti u posebne kante koje sljedećih 24 sata ostaju u posjedu Securitasa, da bi ih tvrtka potom predala MZLZ-u na daljnje postupanje. Oni su, pak, zbog čestih upita putnika o povratu odbačenih artikala od studenog prošle godine uveli pravilo zbrinjavanja odbačenih predmeta.
“Procedura je sljedeća: MZLZ Zaštita nakon proteklog dana od Securitasa preuzima odbačene predmete koje potom pohranjuje u prostorijama MZLZ Zaštite. Nakon što se nakupi određeni broj tih predmeta, a nitko ne traži povrat, nakon dva tjedna komisija MZLZ Zaštite nepreuzete predmete uništava”, stoji u opisu procedure uz napomenu kako je djelatnicima zračne luke, kao i onima iz Securitasa, odbačene predmete zabranjeno odnositi kućama.
Ostaju li oni doista na zračnoj luci nemoguće je ustvrditi jer zagrebački aerodrom o takvim predmetima ne vodi statistiku, no putnici ih, ako požele, pri sljedećem posjetu mogu zatražiti natrag, a na zračnoj luci su toliko ležerni da vas pritom neće tražiti baš nikakav dokaz vlasništva. “Ako predmet nije uništen, a putnik ga može detaljno opisati, svakako ćemo ga vratiti jer smatramo da je mala vjerojatnost kako će netko s ulice znati koji su predmeti kod nas na zbrinjavanju”, poručuju s Tuđmana. Najzanimljiviji dio, međutim, slijedi u opisu procedure uništavanja odbačenih predmeta.
Budući da je riječ o artiklima koje putnici u avion nisu smjeli unositi jer su potencijalno opasni, za očekivati bi bilo da se s takvim predmetima postupa s posebnom pažnjom, no na aerodromu otkrivaju kako je procedura mnogo jednostavnija: odbačeni i nepreuzeti predmeti uništavaju se na način da se “tekućina izlijeva u kanalizaciju, a ambalaža razvrstava u kontejnerima prema vrsti otpada”. Tome, osim onog kratkog sigurnosnog pregleda, ne prethodi nikakva dodatna zaštitna procedura što cijelu priču čini posebno apsurdnom. Naime, ako je moja boca pića bila preopasna da bih je unijela u avion, nije li još opasnije otvarati ju i izlijevati u WC? Ili je cijela priča, još jednom, najbolja ilustracija posve pogrešnog birokratiziranja?
Imate prijedlog za Veliku škrticu? Pišite na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.