Nebrojeno puta ista priča: umjesto automobilom, zaključim da mi je na neki sastanak u centar grada najbolje otići javnim prijevozom, pohitam na tramvaj, kod vozača kupim polusatnu kartu, štancam je te se mirno nastavim voziti tih nekoliko stanica.
Zapravo, samo jednu ili dvije jer se već na sljedećem raskrižju moja dvanaestica sumnjivo dugo zadržava na tramvajskoj stanici, s otvorenim vratima i vozačem koji s vremena na vrijeme obriše znoj s čela pa nervozno mahne rukama.
Tramvaj prvo napuste najnervozniji i uglavnom oni koji nikamo ne žure, potom turisti, zatim nekoliko penzića pa potom svi ostali putnici koji, zadubljeni u mobitele i rijetko koju knjigu, iz prve nisu niti primijetili da već pet minuta nepomično stoje na stanici.
“Odu četiri kune...”, prevrćem u mislima gl...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....