Svašta čovjek stigne obaviti u 15 dana. Recimo, spakirati se i preseliti u novi stan. Odraditi godišnji odmor. Preplivati nekoliko otoka. Kvragu, pa čak se i neki bolnički pregledi, ne biste vjerovali, mogu dovršiti u samo dva tjedna čekanja.
A po dobrim starim hrvatskim mjerilima, to je ovog ljeta bio i period u kojem je jedna razglednica - putovala od Primoštena do Zagreba.
“Ma ne možeš vjerovat’. Oni otišli pa se vratili s mora, u međuvremenu smo obavili i nekoliko kava, a razglednica koju su mi poslali negdje sredinom ljetovanja na kućnu mi je adresu stigla čak sedam dana nakon njihova povratka u Zagreb”, povjerila mi se jedna poznanica.
Njezini su je roditelji ove godine odlučili razveseliti razglednicom s odmora.
“Čak su pazili da je ne šalju zadnji dan nego na vrijeme, kako bi mi stigla prije nego što se vrate. Eh, gadno su se razočarali”, kroz smijeh mi prepričava.
Nije to baš tako dalek put: od Primoštena do Zagreba ima samo 360 kilometara, a s obzirom na to da je razglednica poslana 11. srpnja do primatelja stigla tek 26. u mjesecu, ispada da se na tom putu i nije pretjerano umarala odabravši sporiji tempo od tek 24 kilometara na dan.
Zbilja fascinantno, razmišljam pa otvorim stranicu svojeg ASOS računa kako bih provjerila jesam li ikada tako dugo čekala robu iz inozemstva. Bogami nisam.
Usporavanje
Plave marte koje sam posljednje naručila do Hrvatske su iz Njemačke putovale samo četiri dana, a najdulje od svega iz iste je države putovala jedna haljina, koja mi je na poštu stigla za ravno sedam dana.
Ipak, teško mi je ne primijetiti da Hrvatska paketima i pošiljkama dođe nešto poput Bermudskog trokuta.
Recimo, haljina koju sam naručila krajem svibnja dva je dana iz Njemačke stizala do Hrvatske, da bi potom još tih zadnjih nekoliko kilometara, koliko ima od mjesta ulaska u zemlju do mojeg stana, putovala još dva dana.
Još su bolji primjer cipele koje sam kupila u ožujku: iz Njemačke, iz koje su krenule krajem ožujka, do Hrvatske su stizale samo jedan dan, a potom su bespućima hrvatskih državnih, županijskih i gradskih cesta do vrata mojeg stana putovale još pet dana, kad sam poštaru koji mi ih je dostavio potpisala papir da sam ih preuzela.
Vrtlog institucija
Sjetih se onda brzo i jedne zgode iz prošlosti kad sam kupovala Amazon Kindle: iz Amerike je do Hrvatske stizao ravno tri dana, a onda je narednih šest čamio na policama carine u Hrvatskom Leskovcu.
Ništa mu se posebno putem nije dogodilo, naprosto je upao u vrtlog hrvatskih državnih institucija kojima se nije pretjerano žurilo potrošaču isporučiti artikl koji je naručio i platio.
Kad je u pitanju ova famozna razglednica iz Primoštena, iz Hrvatske pošte doznajem kako je ona debelo prekoračila zakonom propisani rok.
“Rok za dostavu razglednice odnosno dopisnice je tri radna dana, a u rokove uručenja ne ubrajaju se dan prijema pošiljke, vrijeme kašnjenja zbog netočne i nepotpune adrese, vrijeme kašnjenja zbog više sile ili zastoja u prometu te neradni dani i dani kada se ne obavlja uručenje pošiljaka. Također, ako je pismovna pošiljka primljena ili ubačena u poštanski kovčežić ili skupni kovčežić nakon krajnjeg roka navedenog za prijam ili ubacivanje poštanskih pošiljaka, rokovi uručenja produžuju se za jedan dan”, pojašnjavaju u svojem odgovoru.
Pitam ih stoga je li do ovakvog odstupanja moguće došlo zbog prevelikog ljetnog opterećenja, no iz HP-a pojašnjavaju da rokovi uručenja ne ovise o sezoni odnosno mjesecu u kojem se šalju.
“Hrvatska pošta obavlja poštanske usluge u skladu sa Zakonom o poštanskim uslugama, Pravilnikom o obavljanju univerzalne usluge, općim uvjetima poslovanja te aktima Svjetske poštanske unije u međunarodnom prometu, a pošiljke se dostavljaju u zakonski propisanim rokovima. Dnevno se u Hrvatskoj uruči oko milijun i 300 tisuća pošiljaka, a ako i dolazi do kašnjenja ili problema s dostavom to nikako nije pravilo, već iznimka”, brane se u HP-u uz napomenu kako su zbog kašnjenja razglednica odnosno pošte u ovoj godini zaprimili samo dva prigovora, uključujući i moj upit.
Posežem potom i za statistikom HAKOM-a, državnog regulatora koji nadzire poslovanje tvrtki za pružanje poštanskih usluga i kojem se potrošači, nakon što su prigovor predali pružatelju usluga, a potom i Povjerenstvu za zaštitu potrošača, s novim prigovorom obraćaju u trećem stupnju.
U njihovu izvješću za 2017. godinu stoji kako pružatelji poštanskih usluga, posebno kad su u pitanju univerzalne poštanske usluge, moraju zadovoljiti određena mjerila kakvoće propisana Zakonom i Pravilnikom o obavljanju univerzalne usluge, a koji kažu da davatelj usluge u unutarnjem prometu mora osigurati uručenje 85 posto pošiljaka prioritetne kategorije unutar jednog dana, odnosno 95 posto u roku od dva dana, a za sve ostale pošiljke potrebno je da se njih 95 posto potrošačima uruči u roku od tri radna dana.
Postoci dostave
U međunarodnom prometu propisana su mjerila samo za pošiljke najbrže kategorije, tako da ih 85 posto mora biti uručeno u roku od tri radna dana, odnosno 97 posto u roku od pet radnih dana.
Hrvatska pošta prema rezultatima mjerenja, piše HAKOM, u 2017. godini zadovoljava sva propisana pravila, s 85,4 posto pošiljaka dostavljenih u roku od jednog dana, 98 posto prioritetnih u roku od dva radna dana te 95,4 posto neprioritetnih koje su dostavljene u roku od tri radna dana.
Razglednica moje poznanice, dakle, smjestila se među ovih 4,5 posto neregularnih, a nitko sa sigurnošću ne može utvrditi gdje je točno boravila tih spornih 12 dana.
Možda su je zadržali malci iz Čapekove Poštarske bajke?
A možda je to samo Hrvatska...
Imate prijedlog za Veliku škrticu? Pišite na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.