Da je u pitanju bilo tko drugi, borba za prava potrošača u gradu kojim dnevno operira više od 30.000 korporativnih lobista bila bi neizvjesna poput okršaja laneta i crne pantere. No, zato je ovdje Monique Goyens, 60-godišnja Belgijka kestenjaste kose koju je magazin Politico prije nekoliko godina uvrstio među sto najutjecajnijih žena u Bruxellesu.
Na van možda sitna i naoko plaha, no zgriješio bi svatko koga bi njezina krhka figura navela da misli da će s njome lako. Na tom su tvrdom kamenu zub okrhnuli i Google, i Volkswagen, i farmaceuti, kao i kompletna industrija hrane, a iako je s ovom posljednjom naoko “izgubila bitku”, Goyens ustraje da će baš sigurnost hrane biti jedan od njezinih glavnih napora u budućnosti.
Tako mi otprilike kroz smijeh govori dok sjedimo na prvom katu sive poslovne zgrade na Rue d’Arlon, u samom srcu briselske europske četvrti.
Vani kiša lije kao iz kabla, sivo je i oblačno, no nasmijana i srdačna Goyens, baš kao i većina Belgijaca, ne da se smesti varljivim lokalnim vremenskim prilikama.
Drugačije ne bi niti pristajalo direktorici najjače europske organizacije za zaštitu potrošača, nevladine udruge BEUC (akronim od Bureau Européen des Unions de Consommateurs) koja okuplja nacionalne udruge potrošača svih zemalja članica EU, ali i udruga Švicarske, Islanda, Norveške i Izraela.
BEUC, dakle, na samom vrelu događaja, u srcu mjesta na kojem se donose neke od najvažnijih europskih legislativa, predstavlja ujedinjen glas svih europskih potrošača, glas razuma koji skrbi o interesima konzumenata i koji je izborio neke od najvažnijih potrošačkih pobjeda. Poput ukidanja roaminga, što je inicijativa koja je potekla zahvaljujući BEUC-ovoj članici koja zastupa potrošače u Njemačkoj, potom ukidanja geoblockinga, uvođenja GDPR-a ili obveze proizvođača da na proizvodu navode podrijetlo prerađenog mesa.
Novinarka Jutarnjeg lista Dora Koretić (desno) i direktorica najjače europske organizacije za zaštitu potrošača nevladine udruge BEUC Monique Goyens
Interesi privatnih korporacija
Nije li sve ovo dovoljno, treba reći da je BEUC zaslužan i za onu divnu mogućnost koja europskim potrošačima koji su robu kupili putem interneta omogućava da je vrate trgovcu u roku od 14 dana, čak i u slučajevima kada su se naprosto predomislili.
“Može se slobodno reći da smo mi najveći lobisti za zaštitu potrošača te najstarija nevladina organizacija jer nam je godina osnutka 1962. Istina, okruženi smo mnoštvom iznimno moćnih lobista koji se bore za interese privatnih korporacija, no u našem slučaju često nije presudan novac, nego nam je dovoljan jedan dobar potrošački skandal”, smije se Goyens tijekom razgovora u njezinu uredu.
Ne treba puno govoriti kako bih odmah shvatila da je riječ o Volkswagenu, njemačkom proizvođaču automobila koji je svijet sablaznio nakon što je otkriveno da je stotinama tisuća potrošača diljem svijeta prodavao vozila na kojima je manipulirao softverom za ispušne plinove.
Kolektivno suđenje, u kojem sudjeluje čak 400.000 njemačkih potrošača, počelo je tek prije koji tjedan, a baš će Dieselgate, otkriva mi Goyens, potencijalno biti onaj mali, ali važni kotačić koji će svim europskim potrošačima dati pravnu mogućnost da se udruže te svoja prava ostvaruju putem kolektivnih tužbi.
“Znate, jedan od mojih prvih poslova, kada sam imala 23 godine, bio je uvjeriti europske legislatore da potrošačima trebaju dati mogućnost kolektivnog ulaska u sudske procese. Ta mogućnost danas postoji samo u nekim zemljama članicama, no mi smo htjeli da bude pravno regulirana u svim zemljama Unije”, prisjeća se Goyens.
Više od 30 godina Europski parlament i Komisija vješto su izbjegavali stvoriti okvire u kojima bi kolektivno suđenje bila mogućnost za potrošače svih članica, no tada je, kao naručen, stigao Dieselgate, a ondašnji generalni tajnik EU Martin Selmayer, koji je samo koju godinu prije Goyens odbio riječima “preko mene mrtvog”, odjednom morao popustiti i omogućiti da Parlament raspravlja o prijedlogu legislative za kolektivne tužbe.
Očekuje se da će biti i usvojen, a mogućnost kolektivnog tuženja otprilike od sljedeće godine postat će opcija za svakog od pola milijarde europskih stanovnika.
Tolika je, dakle, moć BEUC-a, organizacije sa 45 zaposlenih, čiji je budžet na godišnjoj razini 4,5 milijuna eura.
Najveći dio tog novca, otkriva mi Goyens, dolazi od Europske Unije koja putem granta BEUC financira s 2 milijuna eura, potom oko pola milijuna dolazi iz europskih projekata, no najvažniji dio budžeta BEUC dobiva kroz članarine.
Odnosno, svaka zemlja članica EU u BEUC-u ima jednu udrugu putem koje on zastupa njezine stavove pri Parlamentu, a one im pak na ime članarine zauzvrat plaćaju 0,45 posto godišnjih prihoda.
“I to je najljepši dio priče, jer to znači da neke udruge plaćaju godišnju članarinu od 400.000, a neke od samo 50 eura. No, neovisno o tome koliko su platile, svaka od njih dobiva identičnu uslugu, s time da onim manjim udrugama za potrebe dolaska na naše sastanke još refundiramo trošak prijevoza i smještaja. Dakle, siromašni nam dolaze na račun bogatih”, slikovita je moja sugovornica.
Doduše, treba reći da je BEUC glasove svih europskih potrošača zapravo počeo zastupati tek prošle godine.
Naime, Hrvatska je dotad bila jedina članica EU koja nije imala svojeg predstavnika u ovoj lobističkoj udruzi, a to otprilike i odgovara narušenom stanju zaštite potrošača u zemlji.
Razlog? Razlomljenost na 40-ak manjih udruga koje zapravo nemaju velikog utjecaja na život potrošača, a od kojih je Goyens bilo teško odabrati jednu koja bi postala članica BEUC-a.
One su se stoga, na poticaj Bruxellesa, udružile u Uniju potrošača Hrvatske, koja je 2018. postala prva privremena hrvatska predstavnica u ovom tijelu, no može se očekivati da ćemo do kraja sljedeće godine postati punopravni članovi.
Teško da ćemo od toga imati financijsku korist jer BEUC ne može financirati svoje članice, no domaći će potrošači napokon moći doprijeti do europskih legislatora, kao i koristiti platformu te organizacije čiji se glas u Bruxellesu itekako čuje.
Doduše, Goyens se prisjeća i teških vremena s početka dvijetisućitih, kada je udruga vlastitom krivnjom gotovo bankrotirala u sudskom postupku protiv kemijske industrije.
“Legislativa u kemijskoj industriji iznimno je komplicirana, a mi smo izdavali priopćenja s imenima kompanija u kojima nismo baš pružali precizne informacije. Ukratko, tvrtke su nas tužile, no ipak, u njima je bio određeni broj ljudi koji su razumjeli da nema smisla uništiti cijelu organizaciju zbog nekoliko nenamjernih pogrešaka, pa su se pristali nagoditi. Na sreću, jer smo doista bili krivi i bili bismo izgubili”, otkriva mi Goyens epizodu koja se dogodila prije njezina mandata.
S njom na čelu organizacija je krenula u nekoliko novih akcija protiv moćnih industrija, među kojima su se kao najtvrdokorniji pokazali farmaceuti, proizvođači pesticida te posebno industrija hrane.
“I telekomi i banke su tvrdi, no oni barem poznaju osnove pristojnosti. Kad su u pitanju hrana, lijekovi i pesticidi, govorimo o izuzetno snažnim lobijima koji imaju iznimno velike interese, posebno kad je riječ o hrani jer podrazumijeva proizvode koje konzumira doslovno svaki čovjek”, smatra Goyens koja je baš u području hrane zabilježila jedan od svojih značajnijih neuspjeha.
Možda je neuspjeh malo prejaka riječ, ali BEUC i danas žali što europske zakonodavce već više od desetljeća ne uspijeva natjerati da proizvođače hrane prisile na pojednostavljeno označavanje kvalitete svakog pojedinog proizvoda uz one osnovne informacije koje su dužni navoditi na poleđini pakiranja.
Raskošne koktel-zabave
“Naša je ideja trgovce prisiliti da na prednjoj stranici pakiranja stavljaju pojednostavljenu informaciju o kvaliteti proizvoda - nešto poput energetske oznake koja se nalazi na aparatima - a iako smo slučaj 2011. godine izgubili, sretni smo što se naš prijedlog sada opet razmatra”, kaže Goyens, prisjećajući se pritom kako su lobisti industrije, uoči te 2011. godine, za europske legislatore priređivali raskošne koktel-zabave i primanja, potrošivši ukupno čak milijardu eura u kampanji kako bi Parlament nagovorili da ostane pri stavovima proizvođača.
Nešto slično tome priredila je kasnije i glazbena industrija, organizirajući javna okupljanja na kojima su, uplakani i razgaljeni, s pozornice poruke slali Mick Jagger i Paul McCartney, preklinjući EU da ne dopusti inicijativu kojom BEUC, navodno, želi dokinuti njihova autorska prava.
“Nije u pitanju ništa takvo, naša borba s copyrightom svodila se na ideju da neki oblici sadržaja potrošačima ipak uvijek trebaju biti besplatni. Primjerice, da ne moraš platiti autoru naknadu zato što si kćerki snimio rođendansku videočestitku u kojoj pjevušiš baš njegovu pjesmu”, iskrena je Goyens.
Ne razmišlja dugo kako bi mi odgovorila na pitanje što će biti agenda potrošačkih udruga sljedećih godina: bez ikakve sumnje, osim borbe za bolju regulaciju u industriji hrane, sve oči BEUC-ovih djelatnika bit će uperene prema fenomenu umjetne inteligencije koja, jasno je to već sada, u potpunosti mijenja ideju tržišta kako je ona zacrtana još pradavno.
Glavni poticaj pritom dolazi od kompanija poput Googlea, Amazona i sličnih, koji vrlo slobodno barataju osobnim podacima potrošača u svrhu njihova profiliranja i stvaranja algoritama za koje potrošač ne može znati kako su postavljeni.
“Dakle, nije stvar isključivo u tome da bismo se jednog dana mogli probuditi u državi koja je pod stalnim nadzorom i kojom upravljaju humanoidni roboti, nego umjetna inteligencija negira temeljne pretpostavke tržišne ekonomije. Sama ideja tržišta, naime, zasniva se na pretpostavci da je potrošač slobodan čovjek koji proizvod bira na temelju objektivno danih informacija, no uz pomoć profiliranja i tracking sustava priča se okreće prema ideji tržišta po mjeri pojedinca, u kojem se cijena formira na temelju individualnih preferencija. U takvom svijetu, potrošač više ne može raspoznati je li cijena nekog proizvoda, koji kupuje online, doista realna ili je formirana na temelju njegovih prijašnjih kupnji jer će cijene postizati elastičnost ovisno o pojedinačnih osobnim karakteristikama”, oprezna je Goyens te upozorava da se to, nažalost, s potrošačkih prava automatski preslikava i na pojam demokracije.
Dokaz za to pronalazi u skandalu s britanskom konzultantskom tvrtkom Cambridge Analytica, koja je manipulirala osobnim podacima više od milijun korisnika društvene mreže Facebook u svrhu političkog marketinga, i to zahvaljujući izradi specifičnog algoritma za čije postojanje nije znao nitko od korisnika.
“A kada osobni podaci koji se prikupljaju na nelegalan način završe u rukama nedemokratskih Vlada, ugrožena je kompletna demokracija, a društvo se polarizira”, izravna je Goynes, podsjećajući na famozni kineski “social score sistem” prema kojem će svaki građanin Kine do 2020. godine dobiti socijalnu brojčanu oznaku, koja će već na prvu svjedočiti o njegovu ekonomskom i društvenom položaju.
Kvragu, možda ne treba ići sve do Kine, pa Sjedinjenje Američke Države i Europa prepune su sušila za ruke čiji su algoritmi, tvrdi Goyens, nerijetko podešeni tako da reagiraju isključivo na bijele, ali ne i tamnije ruke, a da ne spominjemo “facial recognition” koji je pristran prema bijelcima i muškarcima.
Glavni inicijatori priče su tvrtke poput Googlea koje, tvrdi Goyens, zahvaljujući novcu polako prodiru u sve sfere društva, financirajući čak i akademske zajednice, poput College of Europe u Bruggeu, čime tvrtka budućim dužnosnicima EU već sada nameće set razmišljanja u okviru kojeg bi u budućnosti trebali djelovati.
“O tome apsolutno moramo razgovarati, neprihvatljiv nam je svijet u kojem potrošač ne može samostalno donositi odluke. Stoga nas je itekako razveselila najava predsjednice Europske komisije Ursule Von der Leyen da planira donijeti direktivu kojom će se regulirati umjetna inteligencija”, govori mi te podsjeća da Europa treba obraniti razinu zaštite osobnih podataka, ali i socijalnih prava, posebno s obzirom na sve jači upliv američkih praksi u naš pravni sustav.
Predvodnik te borbe bit će upravo Goyens, a s druge strane svi “Googleovi” svijeta.
Treba joj se samo na vrijeme pridružiti.