Vijest da je VW odgodio odluku o ulaganju u novi pogon u Turskoj opet je vratila nadu zemljama na jugoistoku Europe da bi tu mogla biti nova destinacija cijenjenog njemačkog automobilskog diva. Osim Bugarske, Rumunjske i Srbije, i Hrvatska se nada takvome raspletu.
Nedugo nakon te vijesti objavljena je godišnja World Bank Doing Business rang lista. Prema toj listi daleko ispred svih zemalja na ovom prostoru je opet Sjeverna Makedonija, nakon nje Slovenija pa Srbija, Crna Gora, Hrvatska koja se u odnosu na godinu ranije pomakla za pet mjesta i sada se nalazi na 51. mjestu, i Mađarska. Tijekom ljeta je Svjetski ekonomski forum također objavio rang listu globalne konkurentnosti na kojoj je Hrvatska također napredovala za pet mjesta, ali se zaustavila na 63. mjestu. Ipak, slika koju nudi ta ljestvica je podosta drukčija. Na njoj je Slovenija najkonkurentnija, a iza nje je Mađarska pa Hrvatska, iza njih Srbija i Crna Gora - rangirane jedna za drugom, dok je BiH na zadnjem mjestu (Sjeverna Makedonija je ispred nje, ali iza Crne Gore). U suštini, što zapadnije i što ranije u EU, to bolje za konkurentnost.
Još jedna ljestvica ima značajnu ulogu u očima stranih investitora, a to je Indeks o percepciji korumpiranosti Transparency Internationala. Rang lista za 2018. više-manje na jednak način rangira nas i naše susjede - Slovenija se percipira kao najmanje korumpirana, pa Hrvatska, Mađarska, Crna Gora, Srbija te BiH. Sjeverna Makedonija, koja je po Doing Businessu daleko ispred svih u regiji, percipirana je kao korumpiranija od nas i naših susjeda. Malo detaljniji pogled na različite liste može jako dobro poslužiti da se vidi pojavljuju li se iste zamjerke poslovne klime. Naime i Doing Business i WEF Indeks globalne konkurentnosti upućuju na slabosti u pravnom poretku u Hrvatskoj. WEF rangira teret propisa i zakona u Hrvatskoj kao 139. od 141. zemalja koje prate - samo dvije imaju lošiji skor. Efikasnost pravosudnog sustava u rješavanju žalbi je na 140. mjestu, a po mjerilu samostalnosti pravosudnog sustava na 126. smo mjestu. Kod Doing Businessa dobro stojimo kod provedbe ugovora (27. mjesto); tu je Slovenija primjerice na 112. mjestu prvenstveno jer sustavu treba 500 dana više od Hrvatske da riješi predmet. Međutim, kod provedbe stečaja, slovenski pristup ocijenjen je s visokim 8. mjestom dok je hrvatski na 63. mjestu. Sve u svemu, slovenski je više nego tri puta brži i jeftiniji te uspije vratiti 90% imovine dok hrvatski sustav u prosjeku ostvari povrat od jedva 35%.
Logično je da stabilan, predvidiv i pravedan sustav privlači ulaganja: investitori su više nego spremni nositi se s tržišnim rizikom što im je još lakše kada se ne moraju brinuti o učestalim promjenama pravila i nepredvidivom provedbom zakona.
Znači li to da unaprijed možemo odbaciti dolazak investitora poput VW-a u Hrvatsku? Ne bih rekao, ali moramo biti realni. Prvo, prema Svjetskoj banci i Transparency Internationalu bolje stojimo od zemalja koje se spominju kao alternativne lokacije za tursku investiciju.
Ključ u pridobivanju ovako velikih investicija leži u razumijevanju ciljeva investitora, u ovom slučaju VW-a. Ako im je veliko domaće tržište među bitnijim kriterijima, Rumunjska je u velikoj prednosti s obzirom na to da ima više stanovnika od ostalih zemalja u razmatranju zajedno. Ona naravno ima i prednost u brojnosti radne snage - nedostatak radnika je problem pr isutan u svim tim zemljama, a nije naodmet napomenuti i da Rumunjska ima i tvornice za sklapanje automobila, dakle iskustvo.
Cijena rada je sljedeći važan faktor - Hrvatska ima relativno skupu radnu snagu što je na neki način prednost u smislu da ona upućuje na veću produktivnost - u proizvodnji to znači kvalitetniji konačni proizvod s manje grešaka (i troška). S obzirom na razvoj našeg IT sektora, zašto ne vidjeti ima li interesa za suradnju na razvoju umjetne inteligencije? VW će zasigurno imati čitavu lepezu zahtjeva, ali nas to ne sprječava da sami njima nešto ponudimo kao dokaz da se tu isplati raditi.
Sljedeći važan faktor su subvencije. Tu Srbija ima najviše manevarskog prostora jer je izvan EU. Međutim, ono što se mi u tom kontekstu trebamo zapitati je želimo li kao porezni obveznici subvencionirati kompaniju s bilancom većom od BDP-ova Bugarske, Hrvatske, Rumunjske i Srbije zajedno? Naime, ako je visina subvencije ključ za pridobivanje investicije, što nam to govori o istinskoj privlačnosti zemlje? Ne mislim da država ne bi trebala pomagati investitorima, primjerice sasvim je logično staviti neiskorištenu državnu zemlju na raspolaganje i osigurati pristup potrebnim komunalnim uslugama. Međutim, bilo kakva financijska opterećenja su zapravo priznanje vlastite slabosti. Naravno, kod subvencija je uvijek i pitanje roka trajanja.
Konačno, treba istaknuti još jednu činjenicu: Europska komisija je zaključila za smo spremni ući u schengensku zonu, a već 2020. bismo se mogli naći i u čekaonici za euro. To su dva čvrsta argumenta za tvrdnju kako će se trošak poslovanja trajno i vidno smanjiti prije negoli bilo kakav pogon bude u funkciji. Još kada bismo uspjeli povezati nekoliko reformi koje bi percepciju našeg zakonodavnog i pravosudnog sustava makli sa začelja pojedinih rang lista, gdje bi nam bio kraj?