Što nam koronavirus govori o sustavima političkog upravljanja

Već više od mjesec dana je jasno kako je situacija s neobičnim koronavirusom iznimno ozbiljna. Dojma sam da svjetska financijska tržišta još uvijek (unatoč padu prošlog tjedna) podcjenjuju razmjere mogućih smetnji za globalnu ekonomiju, a činjenica da je sjeverna Italija postala glavno europsko žarište virusa evidentno će se odraziti i na nas kao i na ostale zemlje u našem okruženju.

Kada je riječ o gospodarskom rastu, utjecaj virusa mogao bi biti značajan: lanci opskrbe u ključnim industrijama poput automobilske, elektroničke i farmaceutske usko su vezani za Kinu, a Kina već mjesec dana proizvodi daleko ispod svog kapaciteta. Pritom je Wuhan (i cijela pokrajina Hubei) važan centar autoindustrije i logistike u Kini. Nedostatak različitih dijelova u proizvodnom lancu mogao bi stvoriti inflaciju; s druge strane, kada bi se proizvodnja u svijetu usporila, uslijedio bi udarac na potražnju - tvrtke ne zarađuju, ljudi ne rade, neizvjesnost raste. Uz to, same činjenice da kineska ekonomija danas čini gotovo 20 posto globalne ekonomije i da ljudi nikada u svojoj prošlosti nisu toliko putovali stvaraju ozbiljnu bojazan u uslužnim djelatnostima od transporta do turizma.

Premda bih mogao cijeli članak posvetiti mogućim razmjerima ekonomske štete zbog koronavirusa, svoj ću interes usmjeriti na razmišljanje o modelima vođenja države i rizicima vezanim za to. Povijesno iskustvo uči nas da visokocentralizirani sustavi (poput kineskog), utemeljeni na stezi gdje se ne pita zašto vrh nešto hoće nego se izvršava, gdje se slobodan um i samoinicijativa kažnjavaju, upadaju u brojne probleme kad se suoče s neočekivanim teškoćama.

Komunistička partija Kine potpuno se neočekivano našla u situaciji da mora ostvariti dva nespojiva cilja. Prvi, osigurati visoku stopu gospodarskog rasta jer bi u slučaju gospodarskih problema mogla biti ugrožena politička stabilnost zemlje, s posljedicama puno većim nego u zemljama s demokratskim sustavima. Drugi je cilj, naravno, kontrolirati virus i osigurati zdravstveno stanje nacije. Jedno i drugo u izravnoj su suprotnosti. Upravo u želji da se osigura normalno funkcioniranje gospodarstva i postigne planirani rast kineske su vlasti u prvom trenutku pribjegle zataškavanju informacija, čak su i sankcionirale one koji su se usudili pokazati osobnu inicijativu i upozorili na rizik (npr. mladog doktora Li Wenlianga koji je umro od koronavirusa početkom veljače). Međutim, kad su stvari izmakle kontroli, morali su dati prioritet drugom cilju, što je, s obzirom na sustav vladavine, relativno lakši zadatak - uveli su vrlo restriktivne mjere kako bi obuzdali infekciju i umanjili razmjere štete koja, prema dostupnim informacijama iz Kine, može biti vrlo ozbiljna, vjerojatno puno ozbiljnija nego što bi bila da se na vrijeme pravilno reagiralo.

U usporedbi s centraliziranim i krutim kineskim sustavom Hrvatska izgleda bitno drukčije, mnogi će reći slabije. Za početak, mi imamo velikih problema s centralizacijom. Naoko se to ne čini tako, mediji uglavnom propagiraju priče o nužnosti decentralizacije, ali realnost je da ako Vlada u Prostornom planu Republike Hrvatske ucrta neki strateški objekt ili omogući neke aktivnosti u određenim zonama pojavit će se golemi problemi u realizaciji - vidjeli smo to na primjerima gradnje LNG terminala kod Krka, golf-terena diljem Hrvatske, elektrane Ombla kod Dubrovnika itd. Mi ni na jednoj razini nemamo snažnu izvršnu vlast u smislu da je u stanju učinkovito provoditi odluke jer nemamo kulturu da kada se odluka donese, ona se mora u razumnom roku i provesti. To je jedan od bitnih razloga loše investitorske klime jer nema tog poduzetnika koji može godinama čekati da se sve zvijezde poslože.

S druge strane, ovo je situacija u kojoj bismo trebali razmisliti o strateškim odlukama koje smo donosili u proteklih 30 godina. Uveli smo sustav koji, uz sve svoje slabosti, ipak dopušta više osobne inicijative i transparentnosti. Sjetimo se samo černobilske katastrofe u travnju 1986. godine i reakcije tadašnjih vlasti. O havariji se nije znalo ništa, ali uređaji za mjerenje radijacije počeli su bilježiti promjene. Predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske, Ante Marković, na sjednici Centralnog komiteta ustvrdio je da dr. Alicu Bauman treba uhititi jer je u javnost pustila uznemirujuće informacije, informacije koje je u javnost smjela iznositi samo JNA.

Danas, samo 35 godina poslije, svjedoci smo potpuno drukčijeg pristupa. Hrvatska država, članica euroatlantskih integracija, pravovremeno i transparentno izvještava javnost o zbivanjima. Ljudi koji se pojavljuju u medijima ostavljaju dojam da znaju o čemu govore, i to je najbolja prevencija od straha i panike. Taj novi pristup rezultat je donošenja strateških odluka o priključenju Hrvatske zajednici demokratskih država Zapadne Europe. Nadam se da ove godine nećemo biti prisiljeni ispitivati kvalitetu svih sastavnica našeg demokratskog sustava, ali sigurno ću mirnije spavati zahvaljujući činjenici da smo već u startu pokazali golem iskorak u odnosu na reakciju prilikom ugroze koja nas je zadesila 1986. godine te da više nismo sami na balkanskoj vjetrometini.