Poslodavci su opet nezadovoljni. Hrvatska se, kažu, mijenja presporo. HUP Skor, ocjena hrvatske konkurentnosti u usporedbi s deset zemalja Srednje i Istočne Europe koju objavljuje Hrvatska udruga poslodavaca, smjestila je Hrvatsku na dno ljestvice. Zaključak: Hrvatska raste i napreduje, ali drugi to rade brže. Pitanje je tko je zaslužan što su se ti “drugi” uspjeli brže prilagoditi novim okolnostima.
HUP-ov Skor izračunava se prema košarici podataka iz domaćih i međunarodnih institucija i poslodavci ga predstavljaju kao objektivan vodič za investitore kada za svoj slobodni novac biraju sljedeću destinaciju.
Tko je, međutim, odgovoran za lošu hrvatsku ocjenu? Dio krivnje neupitno možemo pripisati onima koji vode državu. Nitko drugi ne može promijeniti sustave pravosuđa i obrazovanja, omekšati poreznu politiku, postaviti nacionalnu strategiju poticanja onih gospodarskih grana koje bismo željeli vidjeti kao nosače domaće ekonomije (iako, takve su strategije, pogotovo ako se naprave loše, s primarno političkim ciljem, često kratkog daha i ekonomiju mogu usmjeriti pogrešno). Na državi je i odgovornost za učinkovitost rada javnih poduzeća, kao i reguliranje plaća članova uprava u tim kompanijama koje, zbog konkurentnosti na tržištu rada, ne bi smjele značajno odstupati od plaća u privatnom sektoru, u kompanijama slične veličine ili sa slično složenim profilom poslova. Država je ta koja mora srediti javnu administraciju, bez koje ne može funkcionirati niti jedan dio života građana.
Dalje, međutim, stvari i nisu tako jednostavne ni jednodimenzionalne. Krenemo li u analizu dvanaest ključnih točaka iz HUP-ova Skora, brzo ćemo doći do zaključka da je odgovornost za hrvatsko zaostajanje prilično ravnomjerno raspoređena između poslodavaca i države.
Pokazatelji se, kao i uvijek u statističkim pregledima, temelje na prosjeku tako da ne možemo znati gdje bi na toj ljestvici bila Hrvatska kada bi se produktivnost i konkurentnost u većini domaćih kompanija približile prosjeku produktivnosti, a onda i konkurentnosti uspješnih kompanija poput Ericssona Tesle, Infobipa, Adrisa, Atlantic grupe, AD Plastika, Plive... ili inovativnoj snazi Rimac automobila (koji je svakim danom sve manje “samo pozitivni eksces na domaćoj sceni”), Ineteca, Gideon Brothersa (projekta Matije Kopića, osnivača Farmerona)… Mogli bismo još nabrajati i taj popis uspješnih bio bi na kraju iznenađujuće opsežan i raznolik. Da je hrvatski prosjek poput njihova, Hrvatska bi u Skoru vjerojatno bila pri čelu ljestvice.
Popis neuspješnih, kao i onih koji preživljavaju ali ističu kako im je “teško”, bio bi, naravno, i dalje raznolikiji i veći. Zašto su oni prvi uspješni dok drugi teturaju pod teretom “teške države”, unatoč nespornoj činjenici da svi rade u jednakom poslovnom okruženju, s jednako lošim i neučinkovitim pravosuđem, unutar zajedničkog, svima neopravdano preteškog, poreznog sustava?
Odgovor je, kao i uvijek i svugdje, u znanju i sposobnosti onih koji vode državu i biznise. U labilnim, mladim demokracijama, gdje je politika opterećena ideologijama, važne političke funkcije zbog održavanja političke ravnoteže, zato da bi se uopće mogla sastaviti tijela koja će upravljati državom, često dopadnu u ruke onih koji za taj posao nisu osposobljeni. Izlistamo li sastave osam hrvatskih poratnih vlada (o ratnima nema smisla raspravljati u ovom kontekstu), od Valentićeve do Plenkovićeve, neće biti teško otkriti one koji su se tamo našli kao “ideološko-tehnički balast”, jedino sa svrhom održavanja kontinuiteta vlasti i, eventualno, kako bi se neutralizirali politički i ideološki protivnici.
Neke vlade, poput Valentićeve u vrijeme koje je završio rat, zaustavljena inflacija i uvedena kuna, dvije sljedeće koje su vodili Zlatko Mateša i Ivica Račan (prva u nizu posttuđmanovskih koalicija), pa čak i prva Vlada Ive Sanadera, u tom su se balansiranju pokazale uspješnijima od ostalih. S druge strane, Vlada Tihomira Oreškovića od samog je početka bila promašaj, iako je, primjerice, upravo tamo Zdravko Marić kao vjerojatno najbolji hrvatski ministar financija počeo seriju promjena koje su dovele do smanjivanja javnog duga, proračunskog suficita i oporavka kreditnog rejtinga. Upravo je neuspješni Orešković, koji je svojedobno bio solidan šef Plive kao uspješne kompanije unutar golema Tevina portfelja, ukidanjem “svoje” disfunkcionalne Vlade pokazao vrlinu dobrog lidera - kada je shvatio da ne može upravljati timom za koji je zadužen, raspustio ga je i vratio mandat građanima.
Produktivnost, a onda i konkurentnost pojedine kompanije, privatne ili javne, državne, ovise prije svega o znanju, sposobnostima i iskrenoj motivaciji menadžmenta, a onda, posljedično, i zaposlenih. Poduzetničku klimu u velikoj mjeri stvara država regulatornim okvirom i nametima, ali stvaraju je i sami poslovni lideri, od malih poduzetnika i obrtnika do korporativnih menadžera. Ustraju li oni u svojoj težnji prema izvrsnosti, bit će uspješni teškom poslovnom okruženju usprkos. Odluče li se za politiku ustupaka, uspjeh će biti manji ili ga neće biti. Državni vrh mijenja se izborima gdje birači imaju priliku kazniti neuspješne. Vrh kompanije, velike ili male, ovisi o znanju i sposobnosti vlasnika da se u izboru menadžmenta prilagode promjenama, kako tržišta tako i politike.