Plaće lani rasle 4,1%, a očekuje se i daljnji rast: Dio poduzetnika to ne može pratiti

Prošli tjedan Fina je objavila rezultate poslovanja poduzetnika u Hrvatskoj za 2018. godinu. Podaci su dobiveni obradom godišnjih financijskih izvještaja obveznika poreza na dobit, koji ne uključuju banke, osiguravajuća društva i druge financijske institucije, što znači da govorimo o onome što se precizno naziva realni sektor (u javnosti se još uvijek često koristi podjela na javni i realni sektor, a takva je terminologija pogrešna jer je ispravna podjela ona na financijski i realni sektor te javni i privatni).

Tako je lani u realnom sektoru bilo gotovo 940 tisuća zaposlenih prema satima rada, što je 5,2 posto više u odnosu na broj zaposlenih u 2017. godini. Poduzetnici su ostvarili ukupne prihode u iznosu od 751 milijardu. kuna, što je povećanje od 8,6 posto u odnosu na 2017., i ukupne rashode u iznosu od 715 milijardi kuna, što je povećanje od 4,0 posto u odnosu na 2017. godinu.

Rast profitabilnosti

Dobit je ostvarilo nešto više od dvije trećine poduzetnika: neto dobit “dobitaša” tako je iznosila 46,9 milijardi kuna, odnosno porasla je 15,2 posto. Gubitak je ostvario svaki treći poduzetnik: gubitak “gubitaša” ukupno je bio 18,7 milijardi kuna, što je 57 posto manje nego u 2017. godini. Konsolidirana neto dobit poduzetnika tako je iznosila 28,2 milijarde kuna, dok je u 2017. ostvaren neto gubitak nešto manji od 3,1 milijarde kuna.

Iako se u priopćenju Fine to izrijekom ne spominje, treba napomenuti kako je na rezultat u 2017. značajno utjecao veliki jednokratni gubitak nastao kao posljedica naknadne revizije kompanija iz sastava Agrokor; u tom smislu prošlogodišnji rezultati nisu sasvim usporedivi s onima u 2017. godini. Bez obzira na navedeno, na priloženom grafikonu možemo vidjeti kako je ostvarena dobit poduzetnika u realnom sektoru prošle godine bila rekordna: i dobit “dobitaša” i ukupna konsolidirana dobit bile su veće nego rekordne pretkrizne 2007. godine!

Nakon dugog perioda krize, posljednjih godina dolazi do rasta profitabilnosti, a s porastom profitabilnosti uslijedio je i rast plaća zaposlenih. Tako je bilo i 2018. pa je prosječna mjesečna obračunana neto plaća zaposlenih kod poduzetnika u realnom sektoru iznosila 5584 kune, što je 4,1 posto više u odnosu na 2017. godinu.

Dvoznamenkaste stope

No, kako zbog manjka radne snage u nekim djelatnostima plaće rastu i dvoznamenkastim stopama, u posljednje se vrijeme sve češće postavlja pitanje imaju li poslodavci još prostora za podizanje plaća. Odgovor je iz prikazanog grafikona jasan: promatrano na agregatnoj razini, imaju!

Kada kažemo da na agregatnoj ili ukupnoj razini još uvijek postoji prostor za podizanje plaća, to ne znači da svi i/ili u svim sektorima poduzetnici i dalje mogu dizati plaće. Ne, dapače, sve veći broj poduzetnika ne može pratiti ni dosadašnji porast plaća. To nije sporno, no pravo je pitanje trebamo li zbog toga biti posebno zabrinuti.

Jednostavan i eksplicitan odgovor tu je nešto teže dati, ali generalno gledano, posebnog mjesta za zabrinutost nema. Naime, svi poduzetnici moraju shvatiti (a nekima to još nije jasno) da hrvatska ekonomija postaje sve efikasnija, da u uvjetima velike konkurencije i borbe za radnike ne mogu svi opstati, da je izobilje radne snage (u kojem se hrvatska ekonomija desetljećima nalazila) stvar prošlosti i da ona više ne može pokrivati neefikasnosti u poslovanju i inferiorne poslovne modele u odnosu na konkurenciju.

Propast

Isto tako, u javnosti se konačno mora osvijestiti činjenica da su stečajevi poduzeća sastavni dio zdrave tržišne ekonomije, a ne obrnuto; u Hrvatskoj se još uvijek svaka “propast” poduzeća doživljava tragično, i to je pogrešno.

Naime, hrvatsko je gospodarstvo zagazilo u fazu koja se u teoriji ekonomije zove “kreativna destrukcija”. To je proces čišćenja tržišta u kojem s tržišta odlaze nekonkurentne i neprofitabilne tvrtke, a opstaju i dolaze nove koje mogu egzistirati u novim poslovnim okolnostima, koje koriste nove tehnologije i tehnološke procese, koje pronalaze profitabilnije niše i načine poslovanja te stoga mogu isplaćivati veće plaće. To je put u veći životni standard, a ne plakanje za onima koji to ne mogu pratiti.

U uvjetima kontinuiranog izobilja radne snage tj. visoke nezaposlenosti - a Hrvatska je i na vrhuncu prošlog ciklusa gospodarskog rasta imala relativnu visoku nezaposlenost - hrvatska je ekonomija po definiciji bila na sub-optimalnoj razini efikasnosti. Ulaskom u EU sve se počinje polagano mijenjati: gospodarstvu se otvaraju nove prilike, a ljudi istodobno imaju slobodu kretanja te nezaposleni i nezadovoljni radnici imaju priliku potražiti bolji posao u produktivnijim europskim ekonomijama.

To su strukturne promjene kroz koje prolazi hrvatsko gospodarstvo, a iako se efekti toga već vide, karte će se sasvim izmiješati i puni efekt promjena tek će se vidjeti u godinama koje dolaze.

U tom kontekstu nikako ne treba zaboraviti ulogu države koja naprosto mora raditi na poboljšanju poslovne klime te što više rezati porezno opterećenje, a napose na rad i kapital (porez na potrošnju trebao bi pričekati). Poreznom politikom i država mora dati doprinos da neto plaće radnika što više i brže porastu (kako bi se zaustavilo iseljavanje ljudi), kao i smanjiti porezno opterećenje kapitala te općenito poboljšati investicijsku klimu kako bi investicija bilo što više. Znamo da bez investicija nema dugoročnog rasta produktivnosti, a bez rasta produktivnosti ne može biti većih plaća. To je bio i ostao ključ za održivi rast životnog standarda u zemlji.

Izvor: Fina