Velika globalna debata o nužnosti transformacije kapitalizma u Hrvatskoj se uobičajeno svela na predizborno nadmetanje “vlasti” i sindikata o propisanoj duljini radnog vijeka, mirovinskom stažu i radnoj ravnopravnosti spolova. Tu nema dubinske rasprave o pravoj novoj mirovinskoj reformi, ali ima nekoliko točaka na koje se isplati osvrnuti, a zbog kojih danas slabije spavaju ministri financija i mirovinskog sustava i šefovi velikih sindikata.
Gojko Drljača u petak je ponovio kako se, želimo li zadržati sustav kakav imamo, “moramo suočiti s činjenicom da je nužno hitno povećati stopu izdvajanja za mirovine, ali i osigurati da ta viša davanja odlaze na privatne štedne račune građana”. Na takvo napuštanje koncepta solidarnosti zasad, međutim, nisu spremni ni sindikati niti država. Poslodavcima je svejedno, njima se mijenja samo broj računa na koji uplaćuju.
U sadašnjem sustavu ne postoji alternativa povećanju izdvajanja za sigurnu starost, pišu komentatori. Nije točno. Postoji. U nekom normalnom svijetu to bi izgledalo ovako: postojećim mirovinskim fondovima, ali i svima budućima, zabranilo bi se ulaganje u loše ili rizične vrijednosne papire i kompanije i strogim regulama (posao za Hanfu) oni bi bili “natjerani” da kapital svojih članova usmjere u najprofitnije i najsigurnije investicije.
To znači da više ne bi bilo otkupa domaćih državnih obveznica “po automatizmu”, pogotovo ako je upitno koliko dugo država može izdržati pod teretom dugova i hoće li obveznice biti naplative. To znači i da se novac za državne investicije čija je isplativost (financijska, ne društvena) upitna više ne bi tražio u mirovinskim fondovima “jer ga tamo ima” i da država novac za javne projekte mora tražiti u drugim mehanizmima tržišta, izvan siromašnog mirovinskog sustava. To znači da više ne bi bilo ulaganja u neki novi Agrokor ili Uljanik, gdje su se izgubili milijuni kuna prinosa, ali i da mirovinskim fondovima nije mjesto u startupima koji su po prirodi rezervirani za ulagače sklone visokim rizicima. Točno je da startupi ponekad isporuče zamamnu dobit ulagačima, ali značajan dio ih ne preživi prvih nekoliko godina, nego potone zajedno s uloženim kapitalom.
U prijevodu, to znači da mirovinske fondove treba do kraja osloboditi od utjecaja politike. Njihovi prinosi tada bi bili veći, a potreba za većim izdvajanjem manja.
Ovaj tjedan u javno savjetovanje Vlada pušta set zakonskih izmjena koje će različitim skupinama ljudi omogućiti da rade i nakon 65. godine “ako to žele”. Prijedlog se čini zdravim - granica od 65 godina ostala bi minimum za punu mirovinu, ali mirovina bi trebala rasti 0,34 posto za svaki daljnji mjesec rada, a najviše za pet godina. Onaj tko bi radio do 70. tako bi imao čak 20,4 posto veću mirovinu. Ali…
I dosad je Zakon o radu omogućavao rad nakon 65., ako se radnik tako dogovorio s poslodavcem. Sada bi, piše Jutarnji, “izmjene Zakona o radu išle u smjeru da svi oni koji žele raditi nakon 65. godine to ubuduće mogu bez posebne dozvole poslodavca, dok bi Vlada Zakonom definirala samo dobnu granicu. Ta dobna granica vjerojatno će iznositi 68 godina”.
Pitanje je, naravno, zašto opet postavljamo dobnu granicu? Zašto životnu dob za odlazak u mirovinu jednostavno ne ostavimo kao slobodnu kategoriju pa neka svatko radi dokad hoće ili može, a mirovina neka mu ovisi o tome koliko je u svom radnom vijeku uštedio.
U novom zakonskom prijedlogu stoji i da će poslodavac radniku koji želi ostati raditi nakon 65. godine, ali kompanija više nema potrebe za njegovim radom, morati isplatiti otpremninu za godine koje je još mogao provesti na poslu.
Dakle, umjesto da mehanizme zapošljavanja (i otpuštanja) potpuno otvori stvarnim potrebama biznisa, zakonodavac sada kreira “zaštitni” mehanizam koji izravno šteti poslodavcima, a posredno i radnicima. Zašto bi pobogu bilo koji poslodavac, državni ili privatni, nekome platio naknadu “za godine koje je još mogao provesti na poslu”, ako taj posao više ne postoji? To možemo shvatiti jedino kao financijski opasno predizborno podilaženje sindikatima.
Sindikati su se izborili i da prijelazno razdoblje stjecanja prava na punu mirovinu sa 65 godina za žene završava 2029. godine, umjesto predložene 2026., i da tada svi odlaze u mirovinu sa 65 godina. Tu više nije pitanje čemu, osim pokazivanju moći sindikata, služe tri izborene dodatne prijelazne godine, nego čemu uopće “prijelazno razdoblje”? Zašto ne povučemo crtu odmah? I zašto Zakon o radu i dalje nije jednak za sve, nego nam ostaje i poseban Zakon o državnim službenicima?
Sindikat se opet pokazuje kao prijatelj tromosti na tržištu rada, a time i najveći neprijatelj nezaposlenih, ali i onih koji su zaposleni po različitim ugovornim modelima koji se razlikuju od ugovora “na neodređeno vrijeme” iako upravo tom dijelu radne populacije najviše treba sindikalna zaštita.
Tko će, pobogu, novog radnika zaposliti “za stalno”, a ne na vremenski ograničen ugovor, ako mu zakon nalaže da ga mora zadržati zauvijek ili mu mora isplatiti razliku dohotka između datuma otkaza i zakonom zajamčene vječnosti? Nadam se da je taj dio prijedloga pogrešno protumačen. Ako nije, možemo se samo nadati da će u javnoj, a onda i saborskoj raspravi razum biti jači od predizborne demagogije. Dosadašnja iskustva tu nam ne serviraju razlog za optimizam.