Izdvajanja za sigurnu stvarnost treba povećati. Alternative nema

Prihvaćanje svega što su sindikalni lideri tražili u referendumskoj inicijativi prepoznatljivoj po kampanjskom sloganu “67 je previše” uopće nije iznenađenje. Čak je pomalo čudno zašto se premijer tako dugo jogunio kad je odavno jasno da se kičme svih važnijih domaćih političara lako i brzo svijaju pred malo težim populističkim pritiskom. To je, jednostavno, tako. Šokiralo bi nas da iznenada neki hrvatski politički kapitalac, zbog toga što čvrsto vjeruje u reforme, žrtvuje svoju političku karijeru.

Ono što zbunjuje zapravo je pitanje zbog čega je uopće prepoznatljivim pasivnim otporom Plenković tako dugo branio zakonski tekst iz kojeg ne možemo iščitati održive promjene za više i sigurne penzije u budućnosti.

Bivši ministar mirovinskog sustava Marko Pavić iz nepoznatog se razloga brinuo o nekoj hipotetskoj dugoročnoj fiskalnoj održivosti, ne o tome da jednog dana uživamo u dobrim penzijama. Bivši ministar rada pokušao je očuvati državne financije u budućnosti dalekoj 30-40 godina, a da nije vodio računa rješava li doista pitanje održivosti mirovinskog sustava. Umjesto da je tražio novi mirovinski model s ambicijom osiguravanja sigurnijih i viših mirovina, Pavić je išao za idejom sigurnih javnih financija kao da proračun postoji zbog države, a ne građana.

Ministar Pavić uopće nije riješio ovisnost mirovinskog sustava o 1. mirovinskom stupu tzv. međugeneracijske solidarnosti, iako je jasno da je taj stup bankrotirao još prije nekoliko desetljeća. Uskoro će rupa u 1. stupu dosegnuti godišnje razmjere od zastrašujućih 20 mlrd. kuna te se popunjava novcem poreznih obveznika umjesto novcem mirovinskih osiguranika. Pavić po je kušavao spasiti ono što je davno propalo, ne shvaćajući pritom kako u tom stupu solidarnosti zapravo nema solidarnosti, pogotovo ne međugeneracijske. U tom će stupu neodgovornost starijih generacija platiti oni iz mlađih, a ceh će mlađima biti ogroman jer je trenutačno tih starijih, ako uzmemo godišta od baby boomera prema više, puno više nego mladih.

Bez obzira na sve te očiglednosti, u jednom trenutku čak je prijetilo da bivši ministar Pavić značajno ojača prvi stup jer je želio buduće osiguranike drugog stupa diskriminirati nepriznavanjem dodatka od 27 posto ne pristanu li na konfiskaciju novca ušteđenog u drugom stupu na privatnom štednom računu u trenutku odlaska u mirovinu.

Drugim riječima, “reformskom zakonu” ministra Pavića nije imalo smisla davati podršku i braniti ga od sindikalnih zahtjeva. No, sad valja upozoriti da je nakon uspjeha referendumske inicijative ostalo previše otvorenih pitanja. Nisu čak toliko sporni sami sindikalni zahtjevi. U Hrvatskoj se ionako ne živi baš dugo od 67. godine života do prosječne dobi doživljenja. Muškarci bi u mirovini, kako sada stvari stoje, uživali tek 10-ak godina mirovine, i to s dosta lošim prosječnim zdravstvenim stanjem. Nije baš neka fora brzo s posla u bolnicu pa nakon toga u grob. Ironično; ako se broj godina doživljenja kao i kvaliteta života značajno podignu u sljedećem desetljeću, što nije isključeno, to će biti veći problem za održivost javnih financija nego referendumska inicijativa.

U Hrvatskoj se moramo suočiti s činjenicom da je nužno hitno povećati stopu izdvajanja za mirovine te osigurati da ta viša davanja odlaze na privatne štedne račune građana. Na to, nažalost, psihološki i intelektualno nisu spremni ni sindikati niti poslodavci. Političari ionako nisu spremni ni na bilo što bitno.

Tko će uopće reći građanima-biračima da ne postoji alternativa povećanju izdvajanja za sigurnu starost? I tko će hodati uokolo i objašnjavati kako se mirovinske štednje ne trebamo bojati jer su sve ekonomije u kojima su investicije išle iz domaće štednje imale robustan i održiv gospodarski rast? Nije to neka mudrost, ali postoji opći nedostatak volje za provedbu te vrlo jednostavne zamisli.

Zaključno valja reći da je glavni problem ove referendumske inicijative u tome što nije predložila konkretno referendumsko pitanje nego niz zakonskih amandmana u 8 novih zakonskih članaka, a iz kojih bi mogli pobrojati 20-ak različitih potencijalnih referendumskih pitanja. To je nedemokratski.

Hrvatska je mlada demokracija i ne bismo baš trebali brkati referendumska pitanja s mehanizmom donošenja složenih zakonskih tekstova koji se bruse kroz pomno razrađenu zakonsku proceduru. Demokraciju, njezine institucije i procedure treba braniti po svaku cijenu. Ne možemo samo tako pustiti da sutra, nakon neke nove referendumske inicijative, imamo situaciju da 700-800 tisuća građana podrži neka možebitno sasvim nedemokratska rješenja jer im izgledaju simpatično ili zato što nisu čitali jako dugi tekst inicijative koju su potpisali.