Svaki put kada se pokrene tema uvođenja eura, hrvatskim javnim prostorom zavlada strah od inflacije tako da se bez ikakvog pretjerivanja može reći da je upravo to ključni razlog skepse u javnosti prema toj važnoj odluci. S obzirom na to da velika većina Hrvata ima poznanike, rodbinu i prijatelje u Njemačkoj, uostalom kao i ja sam, svi smo se naslušali priča kako je uvođenje eura popraćeno “duplanjem” cijena. Stav da je uvođenje eura rezultiralo rastom cijena imali smo prilike čuti i nedavno, na 18. HBOR-ovoj konferenciji o poticanju izvoza održanoj u Šibeniku, od predsjednika slovenske izvozne i razvojne banke.
Međutim, uvid u statistiku pruža bitno različitu sliku, zbog čega sam spreman ustvrditi kako je od svih rizika vezanih uz uvođenje eura, strah od rasta cijena najmanje relevantan. Nije naodmet napomenuti da će se kretanje cijena u Hrvatskoj nakon uvođenja eura detaljno pratiti, upravo kako bi se smanjila zloporaba zamjene valute. Tako će se cijene istaknute u dućanima neko vrijeme (prije uvođenja eura i nakon njega) objavljivati paralelno i u kunama i u eurima, što je bio slučaj u svim drugim zemljama koje su dosad uvele euro.
U Sloveniji je inflacija nakon ulaska u Europsku uniju 2004. godine osjetno usporila zbog početka postupka uvođenja eura. U vremenu koje je prethodilo tome Banka Slovenije je poslovnim bankama de facto uvjetovala pristup njezinim instrumentima likvidnosti kako bi mogle sudjelovati u službenoj politici puzajućeg depreciranja tolara. Politika jačanja konkurentnosti slabljenjem tolara proizvela je višu stopu inflacije jer su cijene uvoznih dobara i usluga bile sve skuplje. Zašto se, usprkos tome, stvorio dojam da je uvođenje eura u Sloveniji prouzročilo inflaciju?
Odgovor najvjerojatnije leži u dogovoru između vlade i socijalnih partnera, prema kojemu se nakon uvođenja eura počelo upravljati cijenom rada. Razlog je jasan - izvozna konkurentnost više se nije mogla poticati deprecijacijom pa se pribjeglo kontroli plaća, odnosno njihovu usporavanju. Grafikon pokazuje da su u Sloveniji (do 2010.) i Njemačkoj (do 2015.) cijene rada u proizvodnom sektoru rasle znatno sporije nego u ostatku eurozone. Rast ekonomije u normalnim okolnostima potiče rast plaća, ali kada vam plaće usporeno ili nikako ne rastu, vrlo brzo ćete primijetiti da si iz mjeseca u mjesec možete manje toga priuštiti i, naravno, osjećat ćete se siromašniji. Ukratko, to što se događalo neposredno nakon uvođenja eura istodobno ne znači da je euro glavni krivac za taj osjećaj. Držim da je u tom trenutku prevladala svjesna politika ograničavanja plaća kako bi se potaknuo rast izvoza, što se dugoročno pokazalo kao mnogo važniji faktor.
Usporedba kretanja cijena kave i mesa u Hrvatskoj i Sloveniji u razdoblju od dvije godine od sredine 2006. (dakle, šest mjeseci prije uvođenja eura u Sloveniji sve do prvih naznaka globalne financijske krize) otkriva nam da su na kraju tog razdoblja cijene kave i mesa u Sloveniji porasle samo 3,3 posto u odnosu na Hrvatsku. Naime, iako je Slovenija bogatija, i u tom razdoblju proživljava apsolutni gospodarski bum potpomognut ulaskom u EU, što nosi dodatna financijska sredstva, nesmetani pristup jedinstvenom tržištu i rast sentimenta investitora zbog uvođenja eura, cijene standardnih dobara ne divljaju, nego rastu u skladu sa stupnjem razvoja ekonomije.
Ovdje je važno prisjetiti se da na cijene hrane mogu snažno utjecati i drugi faktori, npr. vremenske prilike (suše u državama koje su veliki proizvođači žitarica, skok cijena nafte, pa čak i razvoj biogoriva). Na cijene cigareta, alkohola i goriva obračunavaju se trošarine (pa onda i PDV) čija promjena također značajno utječe na konačnu cijenu. Kako su zdravstvo i klimatske promjene važan dio politike Europske unije, realno je očekivati da će trošarine na ova dobra rasti neovisno o imenu službene valute u Hrvatskoj. Isto tako, dođe li do krize u dijelu svijeta gdje se proizvodi nafta, cijene će neizbježno rasti. Spomenuti slovenski stručnjak u Šibeniku je uputio jednu vrlo korisnu opasku: svako uvođenje eura je drukčije! Tako će biti i u hrvatskom slučaju. Nas, kao i ostatak Europe, muči pitanje kako osigurati dovoljno radne snage za buduće funkcioniranje ekonomije. Drugim riječima, i kada bismo htjeli provoditi restriktivnu politiku plaća (kao Slovenci ili Nijemci nakon uvođenja eura), ne bismo mogli jer bismo time samo potaknuli dodatno iseljavanje. Ako se još jednom vratimo na dijagram koji prikazuje kretanje cijene rada, uočit ćete da cijena rada u Sloveniji i Njemačkoj u posljednje vrijeme raste brže od ostatka eurozone: i one se suočavaju s pitanjem kako zadržati i osigurati adekvatnu radnu snagu. Nedostatak radne snage je sve samo ne isključivo hrvatski problem.
Kako će se inflacija kretati u trenutku uvođenja eura u Hrvatskoj i nakon toga, ovisit će, između ostalog, o tome raste li, stagnira li ili pada ekonomija. Politika poreza i trošarina imat će također važan utjecaj, kao i činjenica da produbljivanje odnosa s partnerima u EU neizbježno znači jačanje ekonomije, odnosno približavanje cijena usluga prosjeku EU. Ti su faktori prisutni koristimo li euro ili kunu kao službenu valutu. Uvođenje eura nužno traži od nas da razmotrimo mnoga pitanja, ali strah od inflacije ne bi trebao biti pri vrhu te liste.