Financiranje krize

Je li rješenje u vječnim obveznicama?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

6.5.2020. u 10:18

AUTOR:

OBJAVLJENO:

6.5.2020. u 10:18

BRUSSELS, BELGIUM - APRIL 27: A billionaire investor George Soros meets with European Union Commission President Jean Claude Juncker (not seen) in Brussels, Belgium on April 27, 2017. Olivier Hoslet / EPA / Pool / Anadolu Agency, Image: 330373953, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Abaca
Profimedia, Abaca

George Soros

Danas već znamo da je ideja odložena, zamrznuta do neke druge velike rasprave, ali europska obveznica, mrska jednako Angeli Merkel, Nizozemcima i Austrijancima, Fincima, koliko i odlazećem Ujedinjenom Kraljevstvu ni dalje nije mrtav financijski instrument.

Kriza koronavirusa ponovo nam je otkrila staru istinu - Europska unija još je daleko od pravog zajedništva. Podijeljena na škrti (štedljivi) bogati sjever i siromašniji, ali rastrošniji jug i jugozapad danas je ponovo suočena s deficitom unutarnje solidarnosti.

Devet zemalja, na čelu s tri velike, Francuskom, Italijom i Španjolskom, od Bruxellesa, ECB-a i Europske investicijske banke vrlo brzo po izbijanju krize zatražilo je uvođenje zajedničkog financijskog instrumenta namijenjenog pomoći najteže pogođenim državama EU.

"Vrijeme je da Bruxelles lansira euroobveznicu" naslov je kratkog pisma koje je objavio londonski dnevnik Financial Times 23. ožujka i postalo najčitanije pismo godine. Potpisali su ga Thomas Piketty, Gabriel Zucman, Catherine De Vries, Mark Blyth i stotinjak drugih istaknutih članova globalne sveučilišne zajednice. Osnovna ideja bila je da EU treba zajednički dužnički instrument kako bi se cijena krize kroz koju prolazimo učinila zajedničkom. Ako ikada, sada je vrijeme za solidarnu akciju, poručili su potpisnici. U prvom, iako kratkom trenutku činilo se da je i Angela Merkel spremna na potragu za najboljim modelom.

Dva dana kasnije FT je, opet među pismima, objavio kratko upozorenje Vita Tanzija, talijanskog ekonomista zavidne reputacije, eksperta za krize s tridesetogodišnjim stažem u MMF-u. "Prijedlog se čini razumnim, ali nejasno je kako bi se odredila veličina emisije obveznica, kao i kako bi na takav način prikupljen novac bio raspoređen među zemljama koje se danas suočavaju s različitim potrebama, a cijena krize je gotovo u svakoj drukčija. Tko bi donio odluku? U skladu s kojim kriterijima? Na koji način bi se servisirale te obveznice? Kao i uvijek, vrag je u detalju", napisao je Tanzi.

Mjesec dana kasnije, dva dana uoči zasjedanja Europskog vijeća (23. travnja je odlučeno da se ne ide sa zajedničkim obveznicama), niz tih detalja koji zabrinjavaju Tanzija elaborirao je George Soros, milijarder i vječiti aktivist otvorenog društva, zbog svojih radikalnih stavova, ali i ometanja zakulisnih politika, jednako na meti ljevice i desnice.

Soros je Bruxellesu predložio prikupljanje novca izdavanjem "vječne obveznice", dužničkog papira čiji vlasnik nikada ne bi bio isplaćen (stizao bi mu zajamčeni prinos od 0,5 posto), ali bi se tim papirom, kao i svim drugima moglo slobodno trgovati, a vlasnici bi ga po nominalnoj cijeni mogli i prodati natrag izdavaču. Emisija obveznica vrijedila bi tisuću milijardi eura.

"Iako bi za EU izdanje vječnih obveznica bio presedan, pogotovo u tako velikom iznosu, u prošlosti su se razne vlade oslanjale na takve instrumente", pisao je Soros. Kao primjer naveo je obveznice kojima je Britanija financirala rat protiv Napoleona, kao i ratne obveznice kojima se financirao Prvi svjetski rat. S oba papira na Londonskoj burzi trgovalo se sve do 2015., kada su otkupljeni.

Soros navodi tri prednosti takvih vječnih obveznica. Prvo, budući da one nikada ne stižu na naplatu, za europski proračun to bi bio iznenađujuće lak teret, unatoč značajnoj mobiliziranoj financijskoj snazi. Jedina obaveza Europske unije bila bi otplata regularne kamate. Uz predloženi pola-postotni kupon, europski bi proračun godišnje za servis te obveznice izdvajao samo pet milijardi eura, što je manje od tri posto proračuna EU za 2020.

Drugu prednost takve obveznice Soros vidi u mogućnosti njezina postupnog puštanja na tržište (jer moguće je da tržište bilijun eura ne bi moglo probaviti odjednom). EU bi te obveznice mogla izdavati u mjesečnom ritmu, bez potrebe da se kreiraju nova izdanja.

Za kraj, ta bi obveznica, smatra Soros, bila vrlo atraktivna za otkup Europskoj središnjoj banci. Zbog činjenice da se obveznici nikad ne mijenja datum dospijeća, ECB ne bi morao posebno vremenski usklađivati svoj portfelj.

Uz sve to, EU, kako bi izdao tu obveznicu ne bi morao pokretati niti kreirati nikakav novi mehanizam jer Unija je i dosad izdavala obveznice. Novac koji bi se prikupio trebao bi se koristiti za investicije i donacije usmjerene borbi protiv pandemije. Sredstvima bi upravljala Europska komisija izravno, ili kroz institucije država članica.

Poremećaj koji je izazvala pandemija trebao bi biti privremen, vezan uz trajanje pandemije, ali to će se dogoditi jedino ako europski lideri poduzmu izvanredne mjere potrebne da bi se izbjegla dugotrajna šteta. Zato nam očajnički treba Fond za oporavak, a najjednostavniji, najbrži i najjeftiniji način za punjenje tog fonda bila bi vječna obveznica, kaže Soros.

Zasad je bilo kakva ideja o zajedničkoj europskoj obveznici i solidarnom "besplatnom" prelijevanju dugova kritična granica koju bogati štedljivi sjever ne kani prijeći niti uz cijenu zaoštravanja vlastitog odnosa s Bruxellesom. Opasnost da će se Jug osjećati napuštenim čini se da je za unutarnju ravnotežu EU i dalje manja od opasnosti da bi se Sjever mogao osjećati isisanim, eksploatiranim. I jedno i drugo samu Europsku uniju dovodi blizu granice pucanja.