Zašto s nobelovcem ne treba razgovarati o Hrvatskoj

Postoji problem s nobelovcima, barem ekonomskim. Jednom kad dobiju memorijalnu nagradu Sverige Riksbanka, misle da su kvalificirani govoriti o svemu. Ekonomija? Da, pa za to su me nagradili. Politika? Naravno, što je politika bez ekonomije? Epidemiologija? A kakve će biti posljedice nego ekonomske?

Joseph Stiglitz je odličan znanstvenik, za razliku od mnogih, čovjek koji slijedi vlastita uvjerenja, nobelovac i, kako sam za sebe kaže, prije svega pristojan čovjek.

Je li, međutim, pristojno sugovorniku iz vodećeg dnevnog lista male zemlje koju pamtite samo po dobroj hrani, nekoliko prijateljskih lica i obali odličnoj za jedrenje predstaviti se i kao autoritet za njezinu monetarnu politiku? Nije. Joseph Stiglitz, pristojan čovjek i odličan znanstvenik, veliki stručnjak za novo globalno klasno raslojavanje, upravo to je napravio Robertu Bajrušiju, svojem sugovorniku iz Jutarnjeg.

Bajruši je odličan novinar, jedan od rijetkih koji ne skriva da mu je političko uvjerenje ljevica, dok istovremeno razotkriva mane domaćim “ljevičarima”, a da pritom ne osjeća potrebu za blaćenjem “desnice”. Bajruši, međutim, nije stručnjak za globalnu monetarnu politiku, iako mirno možemo reći da o tome ne zna ništa manje nego Stiglitz o Hrvatskoj. Rezultat toga je intelektualni Kurzschluss koji završava preporukom Hrvatskoj da do daljnjega pričeka s uvođenjem eura.

“Uvodite euro? Griješite”, poručuje naslov Stiglitzova intervjua u Jutarnjem. Stiglitz je prije nekoliko godina napisao i knjigu o euru i pogrešnom načinu uvođenja zajedničke europske valute, nedovršenog projekta čiji je cilj učvrstiti Europsku uniju, koja je sama još nedovršen projekt, ali s jasnom svrhom - spriječiti ponavljanje rata na europskom teritoriju. To je moguće jedino ako teritorij, koji je i danas, unatoč krizama, najbogatije i najveće zajedničko svjetsko tržište, funkcionira kao zajednica, i ni jednim svojim dijelom ne potone u siromaštvo (Kinu i Indiju namjerno izostavljam, riječ je o drukčijim političkim i ekonomskim modelima).

Sve to napisao sam prošli tjedan, nakon što je Stiglitzov, u svim drugim pojedinostima dobar i zanimljiv, intervju objavljen u Jutarnjem, u povodu izlaska njegove knjige u hrvatskom prijevodu. Zbog poštovanja prema kolegi Bajrušiju, na kraju sam ipak napisao drugu kolumnu.

A onda je krenula lavina komentara na Facebooku i forumima. Pogrešnih i pogrešno usmjerenih na Jutarnji i na Roberta Bajrušija. Zato sam odlučio završiti posao.

“Zar Jutarnji list ne zna da je kuna vezana za euro”, otvorila je diskusiju bivša kolumnistica Globusa, uz zamjerku Bajrušiju da nije objasnio na koji način je razgovarao sa Stiglitzom. Dvaput pogrešno. Dok ne uđe u europski monetarni mehanizam (ERM II), što bi se moglo dogoditi u srpnju, Hrvatska svoju valutu uz euro veže dobrovoljno, što zato da bi kunu učinila stabilnom, pa zato uvjerljivom ulagačima, što kako bi olakšala prelazak na euro na koji smo se obavezali ulaskom u EU. Nitko danas HNB ne sprječava da se igra s tečajem, osim zdravog razuma, jer to bi zatuklo sve dužnike u euru, što je većina građana i domaćih biznisa, i političkog konsenzusa koji srećom postoji u velikoj većini sabornice.

Drugo, kolega Bajruši je napisao da je sa Stiglitzom razgovarao videolinkom, što je zapravo uživo.

E sad, je li Bajruši, što mu neki u diskusiji zamjeraju, propustio kad Stiglitzu nije protumačio da Hrvati štede u eurima, kupuju nekretnine eurima i računaju plaće i kredite u eurima? Nije. Stiglitz se kao odgovoran autor trebao također pripremiti za razgovor s novinarom zemlje koja, kao i svaka druga, ima svoje specifičnosti. I dalje bih ovaj tekst ostavio u ladici da u raspravi i sam nisam “osumnjičen” kao čovjek koji je dao “skandalozan i tendenciozno pogrešan” naslov intervjuu. Nisam, iako naslov nije pogrešan, jer Stiglitz to doista govori, a kao svaki naslov koji stiže na naslovnicu, provocira znatiželju i povećava šansu za prodaju novina.

Kao i Bajruši, Stiglitzov sugovornik u Jutarnjem, mislim da euro treba uvesti što prije, jer u našoj maloj, dobrovoljno euroiziranoj ekonomiji mi danas imamo samo obaveze, a nijednu privilegiju zajedničke valute. Ali Stiglitz je to rekao, naslov nije izmišljen.

Druga je stvar treba li s nobelovcima uopće razgovarati o Hrvatskoj, o kojoj oni u pravilu znaju malo ili ništa jer je za veliku sliku svijeta nebitna.

Kad je prije nekoliko godina Paul Krugman, također ekonomski nobelovac, gostovao na Adrisovom i Liderovom forumu u Rovinju, on sam rekao je da nema pojma što se događa u Hrvatskoj, ali da to i nije važno jer smo kao mala, a otvorena zemlja ionako natjerani prilagoditi se velikim kreatorima politike EU. I bio je u pravu. Jedini drugi način je zatvaranje, što malu zemlju koja nije i nikad neće biti Švicarska, neizbježno vodi u siromaštvo.

Stiglitz savjetuje Hrvatskoj da “pričeka s eurom dok taj projekt ne bude završen”. Sa stajališta neke ziheraške politike takav si luksuz može dopustiti, recimo, Poljska sa svojih 40 milijuna stanovnika teškim unutarnjim tržištem, Hrvatska s četiri milijuna baš i ne. Mene, međutim, kod Stiglitza muči nešto drugo. Uvođenje nove multinacionalne valute vrhunskom bi znanstveniku trebao biti ekstremno uzbudljiv projekt. Stiglitz je svoje uzbuđenje, čini se, našao u pronalaženju mana, kako euru, tako i Europskoj uniji. Šteta.