Izdvojeno mišljenje

Ideje koje smo davno pobijedili: 'Novi sklad! Milanović jing, Karamarko jang'

AUTOR:

OBJAVLJENO:

2.3.2019. u 11:35

AUTOR:

OBJAVLJENO:

2.3.2019. u 11:35

Zagreb, 130616.
Trg zrtava fasizma.
Predsjednik stranke i prvi potpredsjednik Vlade RH, Tomislav Karamarko, stigao je u sredisnjicu stranke u 13:15.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / CROPIX

Tomislav Karamarko

Hrvatska mi se u zadnje vrijeme čini kao zastrašujući laboratorij u kojem čudnjikavi znanstvenici testiraju postavke Einsteinove teorije relativnosti iz kojih proizlazi da je putovanje kroz vrijeme sasvim moguće. U našem, hrvatskom slučaju, čini mi se da smo jako uspješni u dokazivanju skokova u prošlost.

Priča se da se na izborima za predsjednika Republike u političku utakmicu vraća glavom i bradom Tomislav Karamarko. Lider iz HDZ-ove prošlosti trebao bi, kako već ide teorija, ujediniti hrvatsku desnicu budućnosti. Zoran Milanović također navodno čeka utrku na Pantovčak k’o zapeta puška. Zadnji SDP-ov premijer sada bi trebao postati predsjednik, što će biti dobro jer će morati raditi - manje.

Ima li tko u Hrvatskoj osjećaj da će ti novi kvantni skokovi dviju političkih karijera biti bilo što drugo osim povratka u povijest koja čak nije bila niti naročito prepoznatljiva odnosno pamtljiva, kao što je bila ona koja je išla uz imena Josipa Broza i Franje Tuđmana?

Možemo biti krajnje benevolentni prema pokušajima osobnih evakuacija iz raznih političkih ropotarnica, ali doista je teško pronaći argument u prilog tezi da nam takvi bizarni fenomeni oživljavanja političkih mrtvaca mogu značajno promijeniti ekonomsku i socijalnu budućnost nabolje. Jako je teško zamisliti neki novi model koji su u stanju ponuditi Milanović i Karamarko kao osebujne biološke činjenice kojima se, eto, posrećilo to što su nekoliko godina nosili titulu šefova ‘lijeve’ odnosno ‘desne’ opcije. To lijevo-desno namjerno je pod navodnicima jer stvarne pozicije na političkom spektru i jednog i drugog duha prošlosti treba uzeti vrlo uvjetno.

Zašto trebamo zazirati od oživljavanja starih političkih karijera koje nisu materijalizirale nikakav opći napredak na prostoru Lijepe naše? Razlog je vrlo jednostavan: i ovako i onako smo u ozbiljnom problemu; mi doslovno putujemo kroz ekonomsku prošlost, mi iz godine u godinu sustižemo razine gdje smo se nalazili prije desetljeća ili više. Konkretno, zadnja objava BDP-a pokazala nam je da smo se uspjeli vratiti u 2008. godinu. Bravo mi. Neki pokazatelji poljoprivredne proizvodnje ukazuju pak da smo po pitanju proizvodnje ‘uspješno’ zaglavili još u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Maestralan povratak u prošlost bez ikakve vremenske mašine.

Specifičnost hrvatskog problema leži u tome da se trendu vraćanja u prošlost kroz prepoznatljive likove domaće političke pozornice ne stvaraju alternative, pogotovo ne kroz lik i djelo političara koji bi trebali potegnuti promjene. Hrvatska nema političku avangardu. Čak i kad se pojavi netko za koga pomisliš da donosi dašak nečeg novog, eksperimentalnog i, ako ništa drugog, drugačijeg jer je elementarno pošten, taj netko se počne jako truditi da te razuvjeri. Evo, recimo, Božo Petrov. Od lokalnog lidera vrlo brzo se prometnuo u skupljača jeftinih političkih poena koji je potpuno nesvjestan svoje dekadencije. Danas je samo pitanje koliko toga Petrov može zaustaviti i pokvariti propagirajući tobožnju revoluciju reformi. Zadnje njegovo mućenje vode koje sam primijetio je, primjerice, njegova rasprava o potrebi uvođenja eura. Sve naopako i krivo jer jadan ništa nije shvatio. Ukratko: teza Bože Petrova jest da Hrvatska nije spremna za uvođenje eura jer još nije provela reforme te predlaže provođenje referenduma o euroizaciji nacionalne ekonomije. Tu treba primijetiti da se radi o strašnoj temporalnoj disfunkcionalnosti psihijatra Petrova: Petrov ne shvaća da je vrijeme za nužne reforme pred Hrvatskom (u budućnosti), a ne iza nje (u prošlosti). I k tome za te reforme u budućnosti možemo od EU dobiti 2 milijarde eura. Drugim riječima, Petrov instinktivno, kao svaki drugi hrvatski političar, Hrvatsku vraća u prošlost umjesto da je vidi u budućnosti. Igrokaz koji pak Petrov priželjkuje u obliku ‘referenduma o euru’ treba čitati samo kao populistički rukopis u kojem je skupljanje političkih poena puno bitnije od njegova sadržaja. I tako ćemo lijepo uz pomoć Petrova i njegova društva kako slijeva tako i zdesna vjerojatno uspješno gurnuti hrvatsku monetarnu i fiskalnu politiku nekoliko desetljeća unatrag, i to čak ne u hrvatsku povijest nego jednu od inačica neuspješnih tuđih nacionalnih financijskih eksperimenata koji su završavali dubokim i dugotrajnim sistemskim krizama.

Danas se u Hrvatskoj, u Živom zidu, Mostu, dijelu SDP-a i HDZ-a… govori o nekakvoj suverenosti monetarne politike kao da u njoj postoje neki čudotvorni alati koji će obraniti Hrvatsku od neke nove krize, a zapravo imamo sreću što smo imali monetarnu politiku koja nas je dovela u situaciju da se, gle čuda, branimo od aprecijacije kune kao najveće opasnosti dok smo de facto dosta lijepo usidreni u zoni sigurnosti, tu negdje uz euro. Mi smo mala ekonomija s euroiziranim financijskim sustavom i to bi sad netko vratio u prošlost, razbucao kao da se ne radi o ozbiljnom postignuću.

Ma ok, upalimo paklenu vremensku mašinu i vratimo se u vrijeme koje nikad nije postojalo: u vrijeme kad nismo voljeli ni njemačku marku niti euro nego smo se dičili nacionalnom valutom kao najvećim ponosom. Otkud sad to da se ne trebamo veseliti što ćemo primati plaću i mirovine u eurima? Nitko se ne sjeća inflacije i devalvacije?

Bilo kako bilo, nisam baš optimist. Vraćanje u prošlost, pa čak i onu koja nije postojala, ide nam, ponavljam i naglašavam, dosta dobro. Situacija u Hrvatskoj podsjeća me na depresivni šarm jedne od čarobnih rečenica velikog Harukija Murakamija:

“Nažalost, sat nam kuca, sati prolaze. Prošlost se povećava, budućnost smanjuje. Mogućnosti se umanjuju, žaljenja povećavaju”.

Već vidim Karamarka kao novog predsjednika, a Milanovića novog premijera. Ili obrnuto. Zamislite koji će to biti sklad. Milanović jin, Karamarko jang. Hrvatsku jednostavno čekaju samo i isključivo nezapamćeni uspjesi. Iznova smo našli jako sjajne ljude koji će nas fantastično voditi.

Zezam se. Iskreno, mislim što i Nietzsche. Umorni smo. A “kad smo umorni, napadaju nas ideje koje smo davno pobijedili”.

Dobar primjer za ovo zadnje su županije. Čini se da smo ih osnovali u trenutku velikog umora od jednostranačne jugorepresije i to jer su neke ljude koji su tada bili utjecajni županije kao ustrojbeni oblik prkosno podsjećale na kratko razdoblje NDH. Ne, mi ne želimo učinkoviti državni teritorijalni ustroj kao suvremena Danska, zemlja slične veličine. Mi baš želimo natrag, negdje između 1941. i 1945. I još pričamo da je to patriotizam pod pokroviteljstvom štovane predsjednice.

Nije da mi volimo prošlost. Mi je želimo živjeti.