Kontrolna točka

Što je sad posao osvježenog tima na Pantovčaku?

Dosad nijednog predsjednika to nije zanimalo, zbog podilaženja izbornoj bazi i premalog obrazovanja
Ilustracija,uređivanje Predsjedničkih dvora za dolazak novog predsjednik
 Sandra Simunovic / CROPIX

Ako su ovi izbori išta pokazali, onda je to da polako prolazi vrijeme amatera u politici. Ne mora vam se sviđati jučerašnji konačni odabir predsjednika, ali činjenica je da takav kakav jest pokazuje da Hrvatska politička scena sazrijeva.

Od ukupno jedanaest kandidata u utrci, samo četvero bi prošlo izborni prag da je bila riječ o parlamentarnim izborima. Od tih četvero, dvoje na vrhu su iskušani profesionalci, Miroslav Škoro, koji je kao treći ozbiljno zapuhao u vrat Kolindi Grabar-Kitarović, sam se, iako prije svega pjevač, okušao u drugoj ligi diplomacije (od 1995. do 1997. bio je generalni konzul u Mađarskoj), a odradio je i kratku dionicu kao zastupnik u Saboru, dakle nije gost u politici.

Mislav Kolakušić, bivši sudac, jedini je u klubu iznad pet posto bio pravi politički diletant, iako je na proteklim europskim izborima svoj “politički program” uspio pretočiti u profesiju, domogavši se protestnim glasovima zastupničkog mjesta u Bruxellesu (kao i Vilibor Sinčić koji sada nije sudjelovao u utrci). Iako se povremeno na društvenim mrežama činilo kako ima sljedbu dovoljno veliku da ga pogura prema vrhu ljestvice, prag je prekoračio za nepuni postotak (5,8%).

Kampanja je pokazala kako od jedanaest kandidata s početka samo dvojac koji je izdržao do kraja razumije što je uloga i koje su ovlasti predsjednika (slagali se mi ili ne s dosadašnjim pristupom KGK predsjedničkom poslu), ali i da građani to danas uglavnom znaju prepoznati.

Od preostalih osam kandidata iz prvog kruga izbora, čini se da je jedino redatelj Dario Juričan doista čitao Ustav, ali on nikada nije niti pomislio da bude predsjednik, njegova je kampanja od kandidature do kraja izvedena kao uspješan art projekt koji će se bez sumnje nastaviti, ali svejedno je dobio veći postotak glasova (zapravo simpatije, ako se emocije mogu mjeriti postocima) od provokacijama sklonog Ivana Pernara i hiperozbiljne Dalije Orešković. Katarina Peović, Dejan Kovač i Nedjeljko Babić u to su društvo jednostavno zalutali.

Što je sada posao osvježenog tima na Pantovčaku?

Prije svega, podizanje povjerenja u institucije sustava, što je težak zajednički posao s Vladom i Saborom, a onda i stabilizacija međunarodne pozicije države, narušene šumom na vezama Markov trg - Pantovčak i lutanjem između Bruxellesa i Europskoj uniji izrazito nesklonog Trumpova Washingtona.

Vjerujem da nitko ne bi imao ništa protiv toga da se Pantovčak pretvori u točku gdje se otvaraju široke društvene rasprave. Dvije velike globalne debate, jedna o klimatskim promjenama, a druga o sve neravnomjernijoj raspodjeli dobiti, ključne su i za usmjeravanje hrvatskog puta prema budućnosti. Ako u prvoj, zato što je Hrvatska mala zemlja, možemo utjecati samo primjerom, što za naš način života nije beznačajno, rasprava o modusima raspodjele dobiti i smanjivanju socijalnih razlika jednako je ključna u Hrvatskoj, kao i bilo gdje drugdje. Štoviše, upravo zbog činjenice da je hrvatski kapitalizam još daleko od zrelog, a društveno raslojavanje još je u podnošljivim okvirima, dobro usmjerena regulativa može zaustaviti negativne procese koji su u razvijenim zemljama kapitalizam odvukli ukrivo.

Globalni mediji prenijeli su ovih dana istup Warrena Buffetta, jednog od najbogatijih ljudi na planetu koji je poznat i po tome da je, u danima kada su dijelili prva dva mjesta na globalnoj ljestvici najbogatijih, lavlji dio osobnog bogatstva uplatio na račun humanitarne zaklade Billa i Melinde Gates. Ukratko, Buffett priznaje kako “nikad ne bi uložio nijedan dolar u vjetroelektrane da država nije to potaknula poreznom olakšicom na tako proizvedenu energiju”. Pogrešno je, smatra Buffett, očekivati da kompanije same brinu o dobrobiti društva. To treba biti posao države koja je u to bolje upućena.

Na krizu kapitalizma kao sustava upozorio je ponovno i Paul Singer, osnivač “lešinarskog” fonda Elliott Management, glasan protivnik inicijative za povećanje poreza najbogatijima koji je zbog toga i sam često na meti lijevih aktivista. Prema Singerovu mišljenju, koji je prvi put taj svoj stav iznio još 2017. u Davosu, “pravi korporativni kapitalizam je sustav u kojemu ulagači koji su vlasnici korporacije imenuju odbor koji postavlja strateški okvir kompanije, a odbor imenuje upravu koja izvršava zadanu strategiju. Za razliku od toga, naša današnja realnost su korporacije u kojima menadžeri određuju sastav nadzornih odbora, a oni sami biraju strategije koje će njima, a ne ulagačima, osigurati najveći dio dobiti”. U takvom, izvrnutom, sustavu najbolje prolazi financijski sektor, pumpanjem cijena na sekundarnom tržištu dionica ili otkupom i prisilnom naplatom korporativnih i državnih dugova (što su Singeru često zamjerali).

Ne treba biti ekonomski guru pa da se zaključi kako u takvom sustavu najlošije prolazi srednja klasa. Singerov recept zato je povratak čistoj, čvršćoj verziji dioničarskog kapitalizma, sustavu kakav je bio zamišljen na početku. I Singer i Buffett, čiji su politički pogledi često na suprotnim stranama, slažu se u jednom: sada je vrijeme da država povuče svoj potez u igri prilagodbe tržišnog sustava.

Dosad nijednog našeg predsjednika takva pitanja nisu zanimala, što zbog podilaženja izbornoj bazi, a što zbog premalog obrazovanja da bi se mogao uključiti u raspravu. Danas osoba na Pantovčaku upravo tu može pronaći svoju važnu ulogu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 13:18