Kontrolna točka

Hrvatska kao kolonija, bilo čija, makar Disneylandova

AUTOR:

OBJAVLJENO:

9.9.2019. u 15:51

AUTOR:

OBJAVLJENO:

9.9.2019. u 15:51

Zagreb, 140413.
Smjena straze Kravat pukovnije na Markovu trgu.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Cijela Hrvatska danas ima karakteristike kolonije, odnosno provincije, upozorio je Jurica Pavičić na prošlotjednom predstavljanju svoje “Knjige o jugu” i ponovno otvorio jedno od hrvatskih najbolnijih pitanja. Jesmo li zasta osuđeni da zauvijek budemo nečija kolonijalna provincija?

Pavičić naglasak stavlja na turizam, prirodno za suvremenog splitskog autora, pa kaže kako je posebno za turiste stvorena slika “nekakve stare Dalmacije koja pruža iluziju kontinuiteta, gdje se čak i vojne formacije, ako je to potrebno, mačuju za turiste”. Nažalost, taj lažni kontinuitet proširio se i daleko od obale, duboko u unutrašnjost Hrvatske i zahvatio je gotovo svaku poru hrvatske zajednice.

Kada je prvi predsjednik neovisne Hrvatske dao baletnom koreografu Milku Šparembleku zadatak da razradi pokrete smjene straže počasne garde pred Banskim dvorima (kostime/uniforme radila je tada najpoznatija hrvatska kazališna kostimografkinja Ika Škomrlj), njegova ideja nije bila usmjerena prema turistima. Prva smjena straže odigrala se na Dan državnosti, 30. svibnja 1991. i tada su, u vjerojatno najozbiljnijem, ni po čemu zabavnom trenutku nove hrvatske povijesti, zajedno sa sanjanim osamostaljenjem države, udareni i prvi temelji hrvatskom Disneylandu koji spominje Pavičić.

Samo što taj Disneyland nije bio namijenjen turistima nego svim hrvatskim građanima i nije trebao služiti za zabavu (što nije ni osnovna zamisao daleko starijih viteških igara sinjske Alke i korčulanske Moreške), gardisti su tu nepostojeću tradiciju trebali ugraditi u kolektivnu memoriju građana, u srca Hrvata trebali usaditi osjećaj dugovječnosti i ponosa.

Straža se pokazala neuspješnim neopovijesnim društvenim eksperimentom.

Nakon “premijere” obnovljena je tek u ožujku 1992. i te reprizne, tada još domaćoj publici namijenjene, vikend-izvedbe održavale su se sve do rujna 1993. kada su postale povremene, pa su ukinute 2000. da bi opet zaživjele 2017., sada već samo kao vikend-zabava za korejske turiste kojima vodiči i danas tumače tu “staru hrvatsku tradiciju”. Neki od njih i povjeruju, zašto ne bi.

Bit priče međutim nije u zagrebačkoj straži, kao vjerojatno najizravnijoj ilustraciji umjetnog života društva temeljenog na falsificiranoj povijesti (Alka i Moreška ipak imaju prave povijesne temelje, straža, kada je postojala, čuvala je kolonijalne namjesnike u Zagrebu), nego u paralelnom suživotu dvije Hrvatske od kojih jedna, ova koju prodajemo turistima i domaćim prvoškolcima, gotovo da ne susreće drugu koja se razvija u skladu s postulatima slobodnog demokratskog društva 21. stoljeća.

To je Hrvatska čiji građani ne tuku strance i pripadnike manjina po seoskim buffetima, nego zajedno s njima svijet pokušavaju napraviti i boljim i bogatijim. To je Hrvatska u kojoj se jedna kompanija iz unutrašnjosti pretežno ruralne Istre priprema za mogući iskorak na njujoršku burzu (Infobip bi pritom zadržao svoje vodnjansko sjedište), u kojoj Mate Rimac u suradnji s velikim Porscheom i azijskim ulagačima priprema otvaranje novih pogona u Svetoj Nedelji kraj Zagreba, gdje solinski Include Ivana Mrvoša (na Forbesovoj je listi najboljih svjetskih poduzetnika mlađih od trideset) osvaja svijet i zarađuje milijune svojom “pametnom klupom” koju su kod kuće pripadnici one druge Hrvatske ismijali baš kao i Rimčev prvi automobil, gdje osnivač Farmerona Matija Kopić, nakon što je Farmeron prodao američkim investitorima razvija robotski projekt Gideon Brothers…

Ukratko, to je Hrvatska koja je daleko odmakla retro Disneylandu kakav prodajemo turistima i u prošlosti zaleđenom sloju nacije, srećom, malobrojnijem i manje utjecajnom nego što se čini kada čovjek prati domaće medije. To je dobar dio priče. Loše je da je na državnu politiku danas slab utjecaj onih koji su se odlučili živjeti u skladu s vremenom.

Politika, naime, kada ne zna kako osjetno popraviti životni standard građana živi od manipulacije njihovim osjećajima, a to se lakše postiže kod onih koji svojevoljno žive u “hrvatskom Disneylandu”, okrenuti prošlosti, u trajnom strahu od neprijatelja koji prijete uništenjem njihove zajednice. A neprijatelj može biti svatko: međunarodne financijske institucije na čelu s MMF-om, eurobirokrati iz Bruxellesa, Soros, Srbi, Rusi (”Poklonili smo im Agrokor!”), komunisti (”Kad će lustracija?!”), neoliberali (”Sve su nam uzeli!”), gej zajednica ili svatko s liberalnijim pristupom obitelji, crkvi, državi, naciji…

Kakve sa svim tim veze ima loša statistička slika inovativne Hrvatske koju je ovih dana objavio Europski patentni ured, prema kojoj Hrvatska sa šest prošle godine registriranih patenata s Rumunjskom dijeli začelje EU (najbolja, Švicarska, registrirala ih je 7297)? Svakakve.

Patenti većinom ne izlaze iz akademske zajednice (koja je u Hrvatskoj mlitava), najčešće nastaju u malim, često obiteljskim tvrtkama na kojima počiva jaka europska ekonomija.

U Hrvatskoj je takvih tvrtki malo, okruženje im je nesklono, a i kada ih ima, malo koji mali poduzetnik smatra da patent treba prijaviti.

Zadovoljni što im, dok se znanje ne proširi, daju kompetitivnu prednost na tržištu, domaći poduzetnici svoj novi Know how u pravilu zadržavaju za sebe. Pristaju na život u hrvatskom Disneylandu, neregistriranom ali autentičnom patentu loše domaće politike. Kao da smo kolonija, iako nismo.