Velimir Šonje u svojem odgovoru na moj kratak mail nije skrivao da mu je već dosta takvih rasprava. “Ne vidim poveznicu. U krizi 2008./2009. Hrvatska nije bila u ERM-u 2, pa kako nam je to pomoglo? Koji bi bio cilj pritiskanja kočnice? Da pustimo tečaj da padne na 8,5 kuna za euro?” Pitanje je bilo: krene li sljedeće godine neka od najavljivanih varijanti krize, a mi se već nađemo u ERM-u 2 (Exchange rate mechanism), toj obaveznoj postaji na putu prema euru, sputava li nas to u našim autonomnim protukriznim akcijama ili već samim time što smo unutar europskog valutnog stroja imamo privilegiran pristup pomoćnim alatima Europske centralne banke? Ako nemamo, možemo li pritisnuti kočnicu, zamrznuti svoj status u čekaonici, a time i proceduru usvajanja eura te produljiti boravak u “financijskom čistilištu” sve dok se ne izliječimo?
Prije samo nekoliko dana, Šonje je u ozbiljnoj analizi koju je objavio u Jutarnjem ukazao na činjenicu da se Europska unija već nalazi u početnoj fazi recesije, samo “nema nikoga tko će glasno viknuti” i imao je za to niz pokazatelja koji su stigli iz vodećih europskih institucija. U pravu je, međutim, kada zaključuje da su mogućnosti naše monetarne politike, barem kad je o tečaju riječ, kratkog daha. Hrvatski sustav toliko je čvrsto isprepleten s eurom da je jedino boravak u sigurnoj tečajnoj zoni, s malim pomacima iznad i ispod crte, već godinama za nas jedini način preživljavanja, neovisno o datumu početka procesa postupnog usvajanja eura. I nije točno da Hrvatska narodna banka u vrijeme krize nije radila ništa. Da nije u sustav u dugotrajnom razdoblju krize višekratno upumpala značajan paket kuna, kriza bi nas pogodila teže, a hrvatska bankarska scena danas bi vjerojatno izgledala drukčije.
Pojačano zaduživanje
Posljednja velika kriza u značajnoj je mjeri promijenila i institucionalne načine borbe protiv budućih kriza, neovisno o tome koji će se od niza predstavljenih scenarija razviti u stvarnosti. Novac je danas zavodljivo jeftin i do njega je lako doći. Olivier Blanchard, bivši glavni ekonomist MMF-a koji je u međuvremenu odstupio od ememefovske posvećenosti škrtom raspolaganju državnim financijama i postao zagovornik mekših financijskih politika, uključujući i pojačano zaduživanje (jer treba iskoristiti trenutak kada su krediti jeftini), ukazao je nedavno na tihu smjenu “generala” zaduženih za borbu protiv kriznih udara. “Ako su kamate vrlo niske, monetarna politika više ne može biti glavno oružje u borbi za zdravu ekonomiju, što je bila tijekom proteklih nekoliko desetljeća. Moć je sada u rukama kreatora financijskih politika.” Vraća se, znači, ministrima financija.
Hrvatski ministar financija Zdravko Marić toga je svjestan i ne osjeća se svakog trenutka ugodno u toj poziciji. “Točno je da smo u nekim stvarima daleko bolji i stabilniji nego 2008. godine, kada je započinjala prva kriza, ali u mnogima baš i nismo”, rekao mi je kada smo razgovarali u utorak, nakon četvrtog u nizu sastanaka koji su ga dočekali nakon povratka s kratkog odmora, i na svakom su od njega tražili veći pristup novcu iz proračuna. “Imamo cijela područja koja tranzicija još nije dotaknula. Kada ih na to upozorim, kažu mi da ne znam na problem gledati politički. Ali na kraju, kad stvari krenu nizbrdo, tu više nema neke politike, tada se samo svode računi.”
Jedan od hrvatskih problema je i preduga, trogodišnja, izborna sezona koja svaki pokušaj promjene odmah stavlja pod težak pritisak politike. “Uljuljali smo se malo tijekom godine i pol bez izbora, činilo se da doista možemo raditi. I radili smo”, govori Marić. Ne voli kada se objavljuju “rekordno dobre” statistike. To se uvijek vrati poput bumeranga, kaže. “Kada zabilježimo 3,9 posto rasta u prvom tromjesečju, jasno je da takav rast nećemo imati u drugom. Ako se hvalimo rekordom u prvom kvartalu, nakon drugog će nas pitati što smo radili, zašto su brojke slabije.”
Hrvatski javni dug i dalje je velik, štoviše, ne veći nego u vrijeme početka krize 2009. Tek danas čini se da netko tim dugom upravlja s razumijevanjem (Martina Dalić koja je vodila financije u Vladi Jadranke Kosor trajala je prekratko, stigla je samo novim dugom pokriti rupu koju je ostavio prethodnik, Slavko Linić bavio se porezima, Boris Lalovac krizom franka…). Marić dobar dio zasluga za preživljavanje zato pripisuje Hrvatskoj narodnoj banci. HNB je institucija s kontinuitetom, kaže, tamo rade dobro, rezerve su velike i stalno se povećavaju. To nas neće spasiti od krize, ali je u svakom slučaju amortizer koji može ublažiti udarac.
Koliko je, međutim, stvaran strah od nove velike recesije? Gdje će biti njezino žarište? Američki analitičari (ne samo Nouriel Roubini koji je zaradio bogatstvo proricanjem krize 2008./2009.) najglasniji su u njezinim najavama, ali činjenica je da SAD danas, unatoč neupitno dugoročno pogubnoj neoprotekcionističkoj politici predsjednika Donalda Trumpa, nije u recesiji. Američka ekonomija raste po prosječnoj stopi od 2 posto i ritam stvaranja radnih mjesta je stabilan iako sporiji od obećanog. Unutarnje tržište čini se zdravim, a burzovni indeksi su na visokim razinama, bez velikih balona čije je pucanje izazvalo dvije posljednje recesije. Nema ekvivalenta eksplozivnom rastu dionica internetskih kompanija čiji je pad izazvao recesiju 2000. ili eksplozivnog rasta hipotekarnih stambenih kredita kakav je srušio Lehman Brothers 2007.
Dođe li doista do recesije, ona će biti posljedica “namjernog samoranjavanja”, napisala je nedavno Tara Sinclair, stručnjakinja za ekonomske cikluse na Sveučilištu George Washington, ciljajući prije svega na Trumpovu izolacionističku ekonomsku politiku čiji se odjeci, pogotovo zaoštravanje odnosa s Kinom, danas osjete i kroz manji broj narudžbi od velikih europskih izvoznika. Nitko, međutim, danas ne može reći koliko će te rane biti duboke.
Konzervativno vođena hrvatska gospodarska politika sve nade za budućnost u pravilu usmjerava prema izvozu i turizmu kao dijelu tog izvoza iako su inozemne narudžbe prve koje nestaju kada izbije kriza. Hrvatska, čija se industrija nakon rata nikada nije u potpunosti oporavila, danas u svojim ključnim sektorima ne konkurira cijenom, nego stabilnom kvalitetom proizvoda koji su često tržište naslijedili još jugoslavenskih veza s europskim istokom i sjeverom Afrike (Končar, Kraš, Podravka…) ili su se, poput Tesle, uspješno stopili s velikim multinacionalnim konglomeratima (Ericsson, Siemens, Teva…), pa je pad narudžbi, iako primjetan, još izvan opasnih granica. Turizam je štetu osjetio već ove godine, ali ne zbog krize; tu se pokazala presudnom stagnirajuća kvaliteta ponude. Oni koji su investirali na vrijeme, sezonu privode kraju zadovoljni.
Visoka tehnologija
Recesije često stižu kao posljedica iznevjerenih očekivanja. Početkom 2001. financijski svijet postao je razočaran nestabilnošću internetskih dionica. Može li se to ponoviti s Amazonom, Googleom, Facebookom ili Uberom? Jesu li ulagači previše nade opet usmjerili prema visokoj tehnologiji i umjetnoj inteligenciji, područjima u kojima su očekivanja ogromna, ali gdje kompanije čije dionice postižu rekorde na burzi godinama u svojem biznisu gube ogromne količine investitorskog novca. Moguće, iako se danas čini da robotika i umjetna inteligencija tek ulaze u višu sferu svojeg tržišnog razvoja. Također, recesije ne nastaju odmah kada se u ekonomiji dogodi nešto loše, njihovo vrijeme počinje kada su ti loši događaji dovoljno jaki da se im se jeka osjeti i na udaljenim dijelovima globusa. Pad internetskih dionica 2001. vjerojatno ne bi bio toliko strm da nije bilo terorističkih napada 11. rujna te godine. Hipotekarna kriza 2007. ne bi se prelila na Europu da europske banke nisu sudjelovale u bolesnoj trgovini zadužnicama. A da se bankari nisu osjetili ugroženima, Grčka bi možda još danas gomilala dugove.
Zdravko Marić danas zato upozorava na sve brže rastući balon cijena nekretnina u Hrvatskoj. “Kao da smo svi zaboravili što nam se dogodilo prije nekoliko godina”, kaže. Čak su i građevinske kompanije, čini se, zaboravile što se dogodilo njihovim bankrotiranim prethodnicima, grade kao da u državi nema praznih nekretnina.
Ako su HNB-u fiksiranjem tečaja kune na putu prema euru u budućnosti vezane ruke, ima li Ministarstvo financija snage za obračun ili prevenciju buduće krize? Marić je tu “umjereni optimist” iako je, kaže, danas teško reći hoće li nas ulazak u ERM 2 kočiti ili će nam sam proces pristupanja eurozoni pomoći da prevladamo moguće posljedice recesije (a ne mora svaka recesija biti duboka i dugotrajna poput prošle).
Kao što ne piše u kojem trenutku nova članica Europske unije mora usvojiti euro (piše jedino da mora), nigdje ne piše ni kako će se ECB postaviti prema državi koja se našla u međuprostoru ERM-a, kada više nema vlastitu monetarnu politiku, ali još nije u eurozoni. Mi se, kaže Marić, sigurno moramo pomiriti s činjenicom da je Hrvatska mala i da se zbog nas sigurno neće pokretati neki veliki sigurnosni mehanizmi. U slučaju da se ti mehanizmi aktiviraju zbog europske krize većih razmjera, tada za vrijeme boravka u ERM-u 2 imamo veće šanse da se njima okoristimo nego što smo to imali 2009., kad nam je euro bio daleko. I tu moramo biti svjesni da ni Bruxelles ni Frankfurt Hrvatskoj nikada ne bi tolerirali talijanski model ponašanja. Italija je treća najveća ekonomija u EU (osma na svijetu), zakon veličine dopušta joj da radi ono na što male, a pogotovo još i nove članice EU ne smiju ni pomisliti.
Balkanska tranzicija
Danas još nitko ne zna kakav će stav zauzeti dosadašnja šefica MMF-a Christine Lagarde kada u rujnu preuzme Europsku centralnu banku. Činjenica da je u rješavanju krize u Grčkoj često bila mekša od Bruxellesa i ECB-a koji do rujna još vodi Mario Draghi, bivši guverner talijanske središnje banke, ne znači da će ona automatski u slučaju neke nove krize nastaviti s takvom, mekšom politikom. Jednako tako ne znamo ni kakva će biti politika MMF-a preuzme li ga od Lagarde Kristalina Georgieva, bugarska ekonomistica koja je danas izvršna direktorica Svjetske banke. Sa svojim bugarskim znanstvenim pedigreom, ona je dobro upoznata s problemima europske, posebno balkanske tranzicije, iskustvo u financijskim institucijama joj je ogromno, kao i u politici - bila je potpredsjednica Europske komisije u vrijeme Jean-Claudea Junckera, od 2014. do 2016. godine, ali čvrsta logika institucije često ne dopušta meke politike, a svaka kriza zahtijeva drukčiji pristup institucija.
Podnošenjem zahtjeva za ulazak u ERM 2 Hrvatska je dobila i pristup sastancima eurogrupe, neformalne skupine gdje ministri država eurozone raspravljaju o pitanjima koja se tiču njihovih zajedničkih odgovornosti u vezi s eurom. Iako još nismo u eurozoni, riječ je o mjestu gdje se vode ključne rasprave i gdje se dolazi do odluka koje će poslije najvjerojatnije biti usvojene. Mi tamo imamo riječ i to je dobro, kaže Marić. Zasad ne možemo glasati, ali omogućeno nam je aktivno sudjelovanje.
Kako se obraniti?
Mariću i u Vladi često govore da bi trebao opustiti disciplinu, a on uporno ponavlja da dobra razdoblja nisu vječna. Na europskoj, ali i na globalnoj sceni vodi se borba između dva geografski određena modela ekonomske politike. Sjever, predvođen Njemačkom, skloniji je štednji u dobrim vremenima (da bi se trošilo u kriznim razdobljima), jug traži popuštanje discipline, jer uvijek zapravo po ekonomskoj snazi kaska za sjeverom. Kao i Boris Vujčić u HNB-u ili Martina Dalić s kojom je svojedobno bio u Ministarstvu financija, Marić je bliži sjevernjačkom pogledu. “Mislim da brojke treba držati pod kontrolom i u dobrim razdobljima”, kaže.
Ima li Hrvatska mehanizme da se obrani od novog naleta krize? Načelno, sada bi trebalo biti lakše, jer ekonomija je zdravija nego 2009. godine, devizne rezerve su veće, a novac iz europskih fondova dostupan. Pitanje je, međutim, što će biti pokretač nove krize i hoće li ona stići prije ili poslije našeg ulaska u europski tečajni mehanizam (ili, što je manje vjerojatno, nakon našeg prelaska s kune na euro). U prvoj izbornoj godini ni Marić ni njegov šef Andrej Plenković ne mogu najaviti moguće krizne amortizere, poput smanjivanja poreznih stopa, jer politika bi ih pritisnula da to naprave odmah, u svakom slučaju prije izbora. Unatoč zdravije postavljenoj ekonomiji, hrvatski javni dug najveći je u novoj Europi, značajan dio sustava gotovo da nije ni započeo s reformama (državna uprava, zdravstvo, socijala, pravosuđe…), a Schengen je, ne samo zbog Slovenije nego i zbog europskog pristupa širenja granice na sve nove članice (s vanjske strane ruba, osim Hrvatske, još su Rumunjska i Bugarska), još daleko. Najveća hrvatska saveznica i dalje je Njemačka, a ona je na pragu recesije. Zasad blage (-0,1 posto) i za samu Njemačku prilično neopasne (rezerve su ogromne), ali s mogućim posljedicama za njemačke trgovinske partnere.
Jedno iskustvo iz prošlosti ipak zvuči pozitivno. Slovačkoj, koja je u monetarnom čistilištu, zanemarimo li baltičke republike Litvu, Latviju i Estoniju, provela relativno dugo razdoblje (od 28. studenog 2005. do 1. siječnja 2009.) triput je dopušteno mijenjanje tečaja valute. Razlog: pritisak stranih investitora koji su nakon ulaska u ERM 2, na samom zalasku globalizacijskog “zlatnog razdoblja”, nahrupili u Slovačku. Tandem Plenković/Marić uspio je podići razinu hrvatske uvjerljivosti. Ulazak u ERM traži i oštar preventivni obračun s viškom birokracije. To je, ujedno, prvi protukrizni amortizer, jedini koji Vlada već danas može najaviti.
EU uvjerena da je sada otpornija na krize nego što je bila 2008. godine
Mogućnost recesije u Njemačkoj, politička kriza u Italiji, mogući kaos oko Brexita, trgovinski rat između SAD-a i Kine, Japana i Južne Koreje i nepredvidljivi odnosi američke administracije prema partnerima iz Europske unije prepoznati su kao glavni rizici u izradi gospodarskih prognoza za Europsku uniju. Iako stanje EU, prema trenutnim pokazateljima, nije nikada bilo bolje, opasnost od moguće recesije se ne može više odbaciti.
U EU i dalje kažu kako su 2008. godine bili zatečeni i nepripremljeni za krizu koja je nastupila te godine. No od tada su se stvari značajno promijenile i mnoge naučene lekcije iskorištene za pripremu kako sljedeći put kada dođe neka nova kriza, EU bude otpornija na njih.
Trenutno niti jedna država EU nije u postupku prekomjernog deficita, nezaposlenost je manja nego ikada, javni dug svugdje pada, eurozona je stabilna, program za oporavak Grčke je implementiran. Sve su to činjenice koje EU nabraja kada govori o uspješnom prevladavanju krize koja je počela 2008. godine i koja je, iako ne jednakom snagom, pogodila mnoge države Europske unije. Kod nekih je oporavak bio brži, kod nekih je oporavak bio senzacionalan, primjerice u Irskoj. A Hrvatska, koja tada nije bila članica Europske unije, nakon nekoliko godina rasta tek se sada vratila na razinu od 2008. godine, što je dobra vijest, ali i neslavan podsjetnik da je izgubljeno gotovo deset godina razdoblja u kojem su drugi rasli.
EU je nakon toga nametnula strukturne reforme državama članicama, uključujući i Hrvatskoj, a njihova implementacija je pomogla da su sada ta gospodarstva spremnija suočiti se i biti otpornija na buduće krize.
Jedna od pouka koju je EU izvukla iz prijašnje krize je da nije moguće izolirati krizu u jednoj državi, pogotovo ako se radi o velikoj državi ili u teškoj krizi. Grčku krizu su osjetile mnoge druge države. A eventualna recesija u Njemačkoj, moguće i u Italiji, pogotovo ako Italija uđe u postupak prekomjernog deficita, ignorirajući upozorenja iz Bruxellesa, imat će utjecaja i u drugim državama EU i u Europskoj uniji kao cjelini.
Hrvatska je tu posebno osjetljiva jer su joj upravo Njemačka i Italija glavni trgovinski partneri.
Europska komisija se može pohvaliti da je na vrijeme upozoravala Njemačku da niti ona ne poštuje načela za suočavanje s ekonomskim neravnotežama. Dugo godina je EU upozoravala Njemačku da moraju više trošiti, odnosno investirati, i da niti financijski višak nije dobar za gospodarstvo. Dakle, dok su druge države bile na udaru da troše previše, da se previše zadužuju i imaju nedopušten deficit, Njemačka je bila kritizirana jer ne troši dovoljno i ima preveliki suficit.
Ako Njemačka odluči sada trošiti više, time poticati i potrošnju kućanstva, što je u nekim državama glavni pokretač rasta, to bi moglo imati pozitivan efekt i širom EU. Regularan Brexit, dakle izlazak Ujedinjene Kraljevine iz EU prema sporazumu, uz dogovorene aranžmane za prijelazno razdoblje i jasne ideje o budućim odnosima, bila je poželjna opcija za EU jer bi se time izbjegle moguće posljedice i po gospodarstvo. No sada kada je sve izglednije da bi 31. listopada moglo doći do tvrdog Brexita, dakle bez dogovora, Bruxelles priznaje da i to može utjecati na gospodarstvo i otežati napore za sprječavanje recesije. Iako neće sve države članice biti na isti način pogođene takvim kaotičnim Brexitom, ključne članice poput Njemačke, Francuske, Nizozemske i Belgije će biti prve na udaru, a ove države čine najveći dio gospodarstva EU. Kriza u ovim državama će svakako pogoditi onda i ostatak Europske unije.
Komisija na čelu s Jeanom Claudeom Junckerom koja završava mandate za točno dva mjeseca, mislila je da ostavlja EU u sjajnom stanju, a zasluge za stabilnost gospodarstva pripisala uglavnom sebi. No, iako je do sada godinama Europskoj uniji išlo dobro, i sve su države uspjele izaći iz recesije, smanjiti nezaposlenost i javni dug, buduća Komisija preuzima mandate u vrijeme kada je gospodarstvo na klimavim nogama. No malo toga je u rukama Europske komisije u ovom trenutku, i većina razloga zbog kojih prijeti nova recesija su vanjski globalni faktori. (Augustin Palokaj)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....