Prije otprilike osam godina sjedio sam na momačkoj svog prijatelja Branka negdje u unutrašnjosti Istre. Umjereno nezadovoljan činjenicom da sam u izboru za kuma završio na drugom ili, ne želim ovo ni pomisliti, možda čak i trećem mjestu, pomalo sam se izolirao od svojih kolega stomatologa i ostale ekipe. Ta, ustvari neizdrživa, patnja, naglo se pogoršala kako me naciljao Ivan Jurišić, Brankova linija, s kojim sam, prije tog dana, razgovarao točno jedanput.
Emotivno iscrpljenom svakako mi nije trebala slika Ivanove velike glave, a ubrzo će se pokazati i još veće vizije ali brzog i galantnog izlaza jednostavno nije bilo.
U tom trenutku već sam otprilike četiri godine radio full-time u ordinaciji, skupljao nevidljive bodove na postdiplomskom kako bih prije došao na red za specijalizaciju iz ortodoncije i crvenio se kad bih pogledao u ogledalo što sam dužan već jedno dvije godine diplomski rad sjajnom Denisu Alajbegu na MBA programu ZŠEM-a.
No, ustvari, ništa od ovoga nije me pretjerano mučilo kako se zapravo karijera dobro razvijala već sam razmišljao jesam li vlastiti portfelj dobro posložio koji sam, po prodaji dionica Petrokemije, rasporedio uglavnom na dionice Valamara i Vupika. Trebao sam vjerojatno više promišljati.
Kako je Branko Ivanu pričao da privatno ulažem već više od desetljeća i “savjetujem” nekolicinu prijatelja, krenuli smo nemilice ‘udarati’ po većini dionica naše, ali i stranih burzi, a ja sam paralelno pojačao pivu shvativši da će ovo potrajati. Nekoliko mjeseci kasnije Ivan me upoznao s Tomislavom Nikočevićem s kojim je vodio vlastitu firmu te predložio Dominiku Lice koji je radio u KD Locusta Fondovima.
Prvog radnog dana, sada na poziciji fond managera u potpuno novoj industriji, dobio sam testni zadatak izračunati multiple nekoliko kompanija koje sam, naravno, u sekundi povukao s portala MojeDionice. Tadašnji šef, a danas prijatelj Zvonimir Marić, podigao je obrvu, skupio usne na jednu stranu, pogledao me i razočarano napustio prostoriju. Već sljedeći dan, kako sam bio siguran da sam se dan ranije cementirao u kategoriji klokana, bacio sam se ozbiljno na projekt akumuliranja dionica jedne iznimno velike tvrtke. Kasnije smo uspješno, prezentiravši ostalim dioničarima novu viziju, promijenili nadzorni odbor i upravu te tvrtke s idejom da može raditi bolje. I radila je bolje, znatno, iako smo dionice kratko zadržali.
Na krilima ovog uspjeha ubrzo je i službeno oformljena grupa koja danas predstavlja SQ Capital, iako bez Branka, jer jedan stomatolog je vjerojatno dovoljan. Dominik, Tomislav i Ivan oduvijek su se planirali ponovo spojiti s idejom da potpuno privatno i neovisno rade posao upravljanja investicijskim fondovima ali ovog puta alternativnim, poput hedge ili VC fondova, odnosno da se uloga izmijeni iz pasivnog promatrača i ulagatelja u aktivno dioničarstvo, restrukturiranja tvrtki, mentoriranje ili podršku.
Neizbježno, naše prvo VC ulaganje brzo se ostvarilo, točnije 2017. u dva Marka, Kovača i Linkea odnosno Repsly iako im nismo bili od velike koristi osim financijske podrške. Dominik, Tomislav i ja smo na tom sastanku jedva uspjeli pokoje pitanje ‘sklepati’, pogledavali smo se međusobno u nadi da onaj drugi ima nešto za komentirati a sve skupa nam je i valuacijski bilo neistraženo područje. Danas bi cvrkutali od sreće za tako dobru valuaciju.
Ipak, s tog sastanka otišli smo pomalo očarani i važnije, zaraženi. Dečki su doslovno krenuli iz garaže a napadali cijeli svijet u trenucima kad kod nas novac za takav tip ulaganja nije postojao već su se founderi obraćali poduzetnicima, nazovimo ih paleo-anđelima, u nadi da će skupiti bilo što. U sljedećih nekoliko godina odradili smo desetak sličnih investicija, pogađali, ružno promašivali ali učili i, vjerujem, rasli jer nam je startup proces, kao što se da iščitati, suštinski blizak te smo pomalo došli do odluke da pokrenemo vlastiti VC fond.
Temeljna nit fonda je oportunizam; kako zaraditi novac našim investitorima. Samim time brzo smo shvatili da naša znanja nisu dovoljna i da je nama zapravo potrebno mentorstvo te smo okupili odličan savjetnički odbor s jednim uvjetom, aktivnim sudjelovanjem. U tom trenutku činilo se da je priča zaokružena, da ćemo uz vlastita znanja i vještine moći founderima ponuditi i iskustva i umijeća naših savjetnika, ali glavonja s početka priče otišao je korak dalje. Današnja ideja SQ Capital-a nije niti može biti nekakva naša osobna zarada od VC fonda, jer pitanje je hoće li nam managament fee uopće pokriti troškove, već je ideja perpetualno poticati briljantne ljude iz regije.
SQ Capital dugoročno neće ostati u našim rukama nego upravo u rukama uspješnih foundera koji će dio zarađenog novca i, nadam se, većinu znanja ponovo plasirati u sustav kroz SQ Capital kao posložen medij, možda jednog dana i brend, i u kojem će oni najbolji i najvrjedniji postati general partners odnosno suvlasnici i upravitelji ne samo pojedinog VC fonda već cijelog SQ Capital-a. Sama tranzicija zapravo je već i počela kako se Ivan Klarić prilično asimilirao dok mi se čini da još neki polako popuštaju i preuzimaju uzde no sve će ovisiti naravno o konačnim exit-ima svakog od sadašnjih, ali i budućih članova.
Tu se vraćamo na početak, ovo je zapravo motivacijski članak. S turbinom u rukama trebalo je skočiti u dnevne i aktivne operacije hedge fonda, prvih godinu i pol dana istovremeno dok nisam presjekao. A presjekao sam jer sam bio okružen pametnijim ljudima sjajne energije i trudio sam se vjerovati da mogu iako sam na dnevnoj bazi lupao gluposti, a lupam i dalje.
Danas mi je sasvim jasno da moja priča nije nimalo posebna. Redovito slušamo lude i drugačije priče najuspješnijih foundera ali se na kraju sve svede na zajednički nazivnik: budi inteligentan (mudar), samosvjestan, prihvati svoje slabosti, uči od boljih, budi uporan, nemoj bit’ kao Janko. Koji je još uvijek dužan diplomski Alajbegu. Bude GPT.
++
>> PDF magazina možete preuzeti ovdje <<