Kako je ovo dvoje povezano, otkrivaju nam Dijana Vetturelli, osnivačica bootstrapped startupa qohubs i doc. dr. sc. Sanja Kišiček, nositeljica kolegija “Kreiranje kulture kolaboracije” na diplomskom studiju Primijenjene kognitivne znanosti, združenom studiju koji izvode Filozofski fakultet i FER.
Spoj poduzetništva i znanosti je zanimljiv, ali i iznimno važan danas, ali i za buduće generacije. Kako se tu isprepliću qohubs i kognitivna znanost?
Dijana Vetturelli: Bilo da je svjesno ili nesvjesno, svako se djelovanje temelji na teoriji. Na qohubsu sudionici razvijaju nove koncepte i promišljaju na tri razine: individualnoj, timskoj i organizacijskoj razini. Time se proširuju mogućnosti djelovanja za sudionike, a od određenog broja i za organizaciju. Oni stječu zajedničko razumijevanje o tome što je relevantno, a što nije u njihovom organizacijskom kontekstu. Tako da je qohubs instrument za brzo i skalabilno uvođenje željenih koncepata i teorije, u komunikaciju. Jer samo ono što je u komunikaciji postaje stvarnost u organizaciji. Time se stvara temelj za promjene u organizacijskoj kulturi.
Sanja Kišiček: Kognitivna znanost nudi razumijevanje i objašnjenje rada percepcije, pažnje, pamćenja, rješavanja problema, zaključivanja, učenja, donošenja odluka, jezika, emocija i svijesti, imajući u vidu da je ljudska kognicija i svjesna i nesvjesna, s vidljivim i nevidljivim pokazateljima, izazovnima za interpretirati. Kognitivna se znanost bavi i odnosom čovjeka i tehnologije, a cilj ovog studijskog programa jest stvoriti stručnjaka koji će biti veza, odnosno medijator između znanosti i industrije te inovator koji razumije interdisciplinarna pitanja, osobito ona vezana za odnos čovjeka i tehnologije. qohubs nudi platformu za visokofunkcionalni diskurs koji kroz multimedijsko sučelje osmišljenog instrukcijskog dizajna ima sposobnost ponuditi vrlo oprimjeren kontekst za dijalog iz raznih područja: komunikacijskih vještina, međuljudskih odnosa, uključivosti i raznolikosti… Sve navedeno vrlo je važno za kreiranje kulture kolaboracije, a kroz qohubs sučelje jezično je razrađeno i holistički obuhvaćeno, ogledajući se u drugim disciplinama kognitivne znanosti poput psihologije, filozofije i lingvistike.
Kako stvoriti snažno timsko okruženje temeljeno na učenju i rastu svakog pojedinca?
Sanja Kišiček: Snažno timsko okruženje po načelu “svi za jednoga, jedan za sve” možemo stvoriti ako prvenstveno prevladava osjećaj pripadnosti timu. Do tog osjećaja kod većine pripadnika najbrže ćemo doći ako krenemo polako da bismo kasnije ubrzali. Što to točno znači? To znači da ćemo odlučiti namjerno i neumorno nastojati biti uključivi i cijeniti različitosti, bez obzira na eventualne usputne sumnje u doprinos pojedinca. Vjerovat ćemo procesu i dozvoliti da svaki pojedinac iskorači s onim najboljim što ima, a to može učiniti samo ako se osjeća prihvaćenim i uvaženim. Organizacije promaše putanju kad krenu prvo putem razvojnih programa, stručnih usavršavanja za pojedince i sl. Efekt koji se često dogodi jest da kultura ne može “podnijeti”, kamoli izdržati nove ideale i ideje koje bi recimo pojedinac donio sa sobom izvana. Rad iznutra je neophodan.
Dijana Vetturelli: Ako kao organizacija želimo stvoriti timsko okruženje, onda je moje iskustvo da trebamo prvo definirati što je uopće tim, koju svrhu ima tim i koje uloge trebamo da taj tim može samostalno ispuniti svoju svrhu. To se čini samorazumljivo, ali realnost pokazuje da se taj korak vrlo često preskoči. Još jedan faktor je da obratimo pažnju i otkrijemo koji organizacijski procesi i odluke sprječavaju, a koji podržavaju timski rad. Primjerice, ako su KPI-jevi i sustav nagrađivanja postavljeni za pojedince onda ne možemo očekivati timski rad.
Cjeloživotno učenje je imperativ, a sposobnost prilagodbe ključ opstanka. Po vašem mišljenju, koliko smo svjesni te činjenice?
Sanja Kišiček: Važno je priznati da nešto ne znamo, prihvatiti zbunjenost i odučiti se od mehanizama koji nas više ne služe. To možemo samo ako smo “pustili kontrolu” i prepustili se snazi zajedništva. Individualno učenje kognitivan je proces, a kolaborativno učenje društven proces koji pomiče individualno učenje na razinu kolektiva. Organizacijsko učenje se temelji na ishodima individualnog i kolaborativnog učenja. Osvrt je intelektualna i afektivna aktivnost važna u iskustvenom učenju, kako za pojedinca tako i za kolektiv, jer putem osvrta na naše (i tuđe!) iskustvo, dolazimo do dubljeg razumijevanja i novih spoznaja. Naravno, komunikacijom započinjemo širenje znanja i prelazimo granice između individualnog i kolektivnog znanja. Štetno je ostati unutar svojih granica, to je uzrok mnogim izgubljenim prilikama za učenje, kako za pojedinca tako i za organizaciju.
Dijana Vetturelli: Ključ opstanka? Pitanje je za koga? Mi u qohubsu govorimo o poduzećima. Iz te perspektive govorimo o učenju kao procesu kolektivne promjene ponašanja. Ako organizacije žele opstati na tržištu onda se moraju biti u stanju brzo prilagoditi novim okolnostima na tržištu. Kao i Sanja, vjerujem da su ljudi svjesni toga. Pitanje je koliko aktualne strukture u organizacijama dozvoljavaju ili podržavaju brzu prilagodbu, i ako ne dozvoljavaju koliko je vodstvo ozbiljno u svojoj namjeri da uvede te promjene. Posebno u vrijeme kada su poduzeća još uspješna.
Koliko su inovacije poput qohubsa važne, ako ne i presudne za uspjeh kompanije i održivi rast?
Dijana Vetturelli: qohubs je socijalna inovacija, a o socijalnim inovacijama se malo govori. Pod reflektorom javnosti su tehnološke inovacije, tako da se i poduzeće uglavnom fokusira na tehnološke inovacije, ali se malo radi na socijalnom inovacijama, a baš su one podloga za stvaranje novih vrijednosti i bolje kolaboracije.
Sanja Kišiček: Inovacije poput qohubsa instrument su u kreiranju kulture kolaboracije i razvoj organizacije orijentiran rastu i razvoju, posebice u velikim kompanijama gdje rad na kulturi može biti neposredan i istovremen u obuhvaćanju svih sudionika odjednom, budući da se radi o digitalnom alatu.
Komentari
0