Jesu li hrvatske građevinske tvrtke nepovratno izgubile poziciju koju su imale, kakvo je stanje građevinskog sektora, koje probleme ima i kako ih može riješiti te može li im u tome pomoći Vlada RH, neka su od ključnih pitanja koje smo postavili čelnicima nekih od najvećih hrvatskih građevinskih tvrtki. Njihovi su odgovori poredani po abecednom redu, a na pet postavljenih pitanja odgovarali su: Dragutin Kamenski, predsjednik Uprave Kamgrada, Veljko Nižetić, predsjednik Uprave Strabag Hrvatska, Sanjin Purić, predsjednik Uprave GP Krk, i Zoran Škorić, predsjednik Uprave Osijek Koteksa.
Kakvo je stanje hrvatskog građevinskog sektora, koje probleme ima i s kojim se izazovima susreće?
Dragutin Kamenski: Trenutačno stanje građevinskog sektora u Hrvatskoj vrlo je složeno te izrazito nepovoljno za građevinare. Ne može se usporediti i mjeriti ni s jednim događajem u prošlosti. Razlog ovakvog stanja je to što su pojavom pandemije i na inozemnom i domaćem tržištu nastupile promijenjene okolnosti koje su u drugoj polovici 2020. uzrokovale značajno povećanje cijena sirovina, građevinskih materijala, pogonskih goriva, energenata i opreme te poremećaje i zastoje u opskrbnim lancima. Porast cijena te ostale spomenute okolnosti nastavljene su i u sljedećim godinama, a dodatno su značajno intenzivirane posljedicama oružanih sukoba u Ukrajini, akcijama i sankcijama koje su se dogodile ili su ih poduzele kako zaraćene strane, tako i ostale europske i svjetske države i institucije.
Veljko Nižetić: Građevinska je industrija jako osjetljiva na promjene u gospodarskom okruženju. Posljednjih desetak i više godina svjedoci smo velikih, tektonskih poremećaja, od snažne recesije koja je obilježila razdoblje pada investicija od 2009. do 2014 godine, kada su propala, uz ostalo, velika građevinska poduzeća Konstruktor-inženjering, Hidroelektra-niskogradnja i naposljetku Viadukt, a mnoge su tvrtke kroz predstečajne nagodbe i restrukturiranja prolazile teška razdoblja. Nakon ovih teških vremena, osobito značajnijim financiranjem iz fondova EU, uslijedilo je nekoliko godina konsolidacije i povećanja aktivnosti. Pandemija koronavirusa, koja je počela u ožujku 2020. godine, izazvala je globalne poremećaje koji su se očitovali zaustavljanjem dijela, najviše privatnih investicija, te teškoćama s realizacijom projekata u tijeku. Najviše je problema bilo u nabavi građevnog materijala i ograničenjima kretanja radnika, što je izazvalo smanjenu dinamiku rada gradilišta, a neka su, doduše rijetko, morala biti privremeno zatvorena. Naknadno, postpandemijski udari u 2021. imali su i teže posljedice: poremećaje u lancima opskrbe, oštro povećanje cijena materijala i znatne inflatorne pritiske (cijena rada) koji su, za višegodišnje ugovore zbog uobičajenih klauzula o nepromjenjivosti cijena, građevinskom sektoru donijeli znatno povećane troškove gradnje, a time i gubitke.
Dodatno, posljedice ratnih zbivanja u Ukrajini su nesigurnost u dobavi i povećanje cijene energije i sirovina do nezapamćenih razina. Stoga je jasno da model ugovaranja fiksnih i nepromjenjivih cijena više nije primjenjiv i doista dovodi u pitanje realizaciju projekata, ali i opstanak i održivost cijelog građevinskog sektora Republike Hrvatske.
Sanjin Purić: Najveći izazov s kojima se danas suočavaju hrvatske građevinske tvrtke je nedostatak kvalitetne radne snage, a to nas prati dulje vrijeme i situacija se samo pogoršava. Druga prepreka je neučinkovita javna nabava koja omogućuje da praktički svaki privredni subjekt nelojalno konkurira na tenderima u RH. Žalbeni postupci u svim fazama provođenja javne nabave onemogućavaju kako planiranje investicija, tako i plansku realizaciju. Trenutačno je najveći izazov "divljanje" cijena na tržištu energenata i građevnog materijala, čemu se ne nazire stabilizacija, a uzrok tome su ponajprije covid te, nastavno, još veća tragedija, a to je rat u Ukrajini.
Zoran Škorić: Do unazad nekoliko mjeseci u građevinskom sektoru u Hrvatskoj zavladao je optimizam, nakon duge godine, jer je pokrenut veliki ciklus investicija u privatnom i javnom sektoru. Nakon dugo vremena došli smo u situaciju da ima više posla nego što smo realno, s postojećim kapacitetima, mogli izvesti i konačno smo morali razmišljati kako u roku i kvalitetno izvesti radove, a ne opterećivati se time kako dobiti posao. Time smo počeli sve više ulagati u modernizaciju i nabavu nove opreme da bismo mogli izvesti tu količinu radova i biti konkurentni na tržištu. Veliki problem hrvatskog građevinarstva je situacija koja traje već više od godinu dana, a eskalirala je u posljednjih šest mjeseci. Radi se o porastu cijena materijala i energenata. Situacija je trenutačno takva da više ne možemo izdržati to povećanje, što bi, ako se uskoro ne reagira, moglo dovesti do zastoja na gradilištima, a u najgorem slučaju i do raskida ugovora. Najveći problem je to što su svi ugovori iz javne nabave, a nažalost i većina privatnih investicija, u stanju kada je tržište bilo stabilno, ugovoreni s klauzulom nepromjenjivih cijena. Kako se ovdje nije dogodilo "normalno povećanje cijena", nego su eskalirale, izvođači koji inače rade s malim maržama ne mogu podnijeti to povećanje.
Kako riješiti problem nedostatka radne snage i kako se nosite s povećanjem ulaznih troškova?
Dragutin Kamenski: Problem radne snage kratkoročno je, nažalost, jedino moguće riješiti uvozom radnika, a dugoročno eventualno restrukturiranjem i prilagodbom sustava obrazovanja, osobito kada je riječ o proizvodnim zanimanjima. Teret povećanja ulaznih troškova, povećanja cijena, uz sve ostale otegotne okolnosti i rizike koji su posljedica aktualnih, neuobičajenih poremećaja na tržištu, još u cijelosti nose građevinari. Ako se situacija ne promijeni, odnosno na državnoj razini ne donesu odgovarajuće gospodarske mjere te poduzmu konkretne radnje kojima će se građevinarima pomoći da održe stabilno poslovanje, pitanje je trenutka kada će situacija eskalirati do te mjere da građevinari nažalost više neće moći izvršavati svoje obveze, što dugoročno može uzrokovati mnogo veću štetu za hrvatsko gospodarstvo s obzirom na to da se većina kapitalnih projekata financira iz fondova EU te je država, ako se projekti ne završe u roku ili trajno obustave, dužna vratiti utrošena sufinancirana sredstva, a u određenim situacijama čak i platiti penale.
Veljko Nižetić: Nedostatak radne snage kratkoročno će biti reguliran uvozom radne snage, za što treba fleksibilniji pravni okvir, a dugoročno je na našoj industriji da radi na atraktivnosti zapošljavanja u sektoru te komunicira s obrazovnim sustavom na unapređenju srednjoškolskog strukovnoj obrazovanja, npr. kroz razvoj sustava dualnog obrazovanja.
Sanjin Purić: Problem radne snage prisutan je dugi niz godina, a stanje je sve gore. Većim dijelom se nedostatak radne snage, naime, pokušava riješiti ili ublažiti uvozom radne snage iz stranih država i tu je država ubrzala procedure te omogućila promptno zapošljavanje, ali rješavanje problema nismo pokrenuli "doma". Strukovne škole zjape prazne te nema motivacije za pohađanje istih. Uvriježilo se mišljenje da se građevinom može baviti baš svatko pa se za zanimanja zidara, montera suhe gradnje, soboslikara... ne želi nitko školovati. Tu država mora preuzeti glavnu ulogu, utvrditi deficitarna zanimanja i potaknuti školovanje za ista. Naravno, nužno je da je školstvo u izravnoj vezi s realnim sektorom i tu je naša uloga od koje ne bježimo. Što se povećanja ulaznih troškova tiče, danas smo u kriznoj situaciji. Cijene energenata su na najvišim razinama, no i dalje rastu. Građevnog materijala nedostaje na tržištu te se njegova cijena bitno povećala. Bude li ovakvo stanje potrajalo dulje vrijeme, građevinske tvrtke ponovno će se naći u financijskim problemima kao za vrijeme prošle velike krize. Tu je država na potezu i nužno je da intervenira danas, da pomogne građevinarima da se "izvuku" iz postojećih ugovora i realiziraju ih, te da omogući pravednu raspodjelu rizika između investitora i izvoditelja na budućim projektima.
Zoran Škorić: Rastom investicija i otvaranjem novih projekata pojavio se i problem nedostatka radne snage. Problem je u nedostatku stručne, ali i nekvalificirane radne snage koje bi u uvjetima kad ima puno posla mogli obučiti i osposobiti u nekoliko godina rada te dobiti kvalitetnu radnu snagu. U nedostatku domaće, prisiljeni smo angažirati stranu radnu snagu.
Koliko su hrvatske građevinske tvrtke konkurentne na međunarodnim natječajima?
Dragutin Kamenski: Izmjenom Zakona o javnoj nabavi te ukidanjem nekadašnjih licenci, koje su na određeni način regulirale status i operativne mogućnosti hrvatskih građevinskih tvrtki, otvorila se mogućnost da na međunarodnim javnim natječajima u Hrvatskoj licitiraju domaće i inozemne tvrtke bez obzira na to posjeduju li potrebne kompetencije i resurse za izvršenje predmeta nabave, odnosno da formalno dokazuju tehničku i stručnu sposobnost za izvršenje predmeta nabave oslanjanjem na druge gospodarske subjekte koji često u konačnici niti ne sudjeluju u realizaciji ugovora, te da se pozivaju na reference izvršenih projekata u trećim zemljama koje su za naše naručitelje često teško provjerljive. Istima je značajno smanjena konkurentnost hrvatskih građevinskih tvrtki na međunarodnim natječajima objavljenim u Hrvatskoj, te iste nažalost, zbog navedenog, često sudjeluju u realizaciji projekata samo kao podizvođači domaćih i stranih "inženjering tvrtki" koje imaju svega nekoliko zaposlenih u Hrvatskoj, a ne kao glavni izvođači radova.
Veljko Nižetić: Hrvatske građevinske tvrtke, osim tvrtki za specijalističke radove koje na međunarodnim tržištima podugovaraju izvođenje radova za "glavne izvođače", nisu konkurentne na širem međunarodnom tržištu. Istina, postoje određeni, ograničeni iskoraci naših tvrtki u susjednim državama. Nadati se možemo da će tih iskoraka biti i više.
Sanjin Purić: Hrvatski graditeljski sektor posjeduje znanje potrebno za realizaciju projekata u bližem okruženju, ali su raspadom velikih graditeljskih tvrtki nestale i reference za izvođenje radova koje smo nekad posjedovali u svim segmentima graditeljske djelatnosti. Za primjer, danas u Hrvatskoj praktički ne postoji više domaća tvrtka koja posjeduje reference za izvođenje tunelogradnje. Osim toga, zahtjevi za bankovnim garancijama za dobro izvršenje ugovora te garantno razdoblje u trajanju i do 10 godina veliki su teret izvoditeljima, što nas dodatno primorava na udruživanje sa stranim izvoditeljima.
Zoran Škorić: Zbog nedostatka radne snage naše građevinske tvrtke niti ne izlaze na strana tržišta jer zbog postojećeg kapaciteta ima dovoljno posla u Republici Hrvatskoj.
Jesmo li nepovratno izgubili poziciju koju su imale hrvatske građevinske tvrtke i kako tu poziciju vratiti?
Dragutin Kamenski: S obzirom na to da se građevinarstvo generalno može podijeliti na dvije glavne grane, odnosno dva segmenta - niskogradnju i visokogradnju, nužno je u kontekstu analize pozicioniranja hrvatskih građevinskih tvrtki na tržištu razmatrati svaki od segmenata zasebno. U niskogradnje, nažalost, moramo utvrditi da u današnje vrijeme gotovo da i ne postoji domaća građevinska tvrtka poput nekadašnjih hrvatskih divova niskogradnje, Viadukta i Hidroelektre iz Zagreba te Konstruktora iz Splita, koja bi mogla samostalno izvesti neku od građevina iz tog segmenta, a da ne spominjemo velike, složene infrastrukturne projekte poput autocesta, hidrocentrala s branama, zračnih i pomorskih luka i slično. S obzirom na to da su u današnje vrijeme na infrastrukturnim projektima u Hrvatskoj uglavnom angažirane inozemne tvrtke koje raspolažu pozamašnim inozemnim obrtnim kapitalom te na činjenicu da su većina iskusnih i kvalitetnih domaćih kadrova iz sfere niskogradnje nakon raspada spomenutih divova disperzirani po manjim domaćim tvrtkama ili su ih angažirale inozemne multinacionalne kompanije, nažalost nije realno za očekivati da će se hrvatska operativa koja se bavi niskogradnjom u dogledno vrijeme vratiti na poziciju u kojoj je bila prije dvadesetak godina.
U segmentu visokogradnje situacija je ipak drugačija. Opstale su i u današnje vrijeme stabilno posluju tvrtke koje su donedavno većinu prihoda ostvarivale gradeći za privatne investitore. S obzirom na to da su zbog poznatih nam poremećaja na tržištu privatni investitori u značajnoj mjeri "stali na loptu" što se daljnjih ulaganja tiče te čekaju da se tržište stabilizira, poslovanje hrvatskih građevinskih tvrtki koje djeluju u segmentu visokogradnje u sljedećem razdoblju uvelike će ovisiti o javnim ulaganjima i investicijama, te se stoga država treba na vrijeme pobrinuti da im omogući konkurentnost i ravnopravnost u natjecanju na tržištu.
Veljko Nižetić: Vakuum nastao nakon krize 2008. godine nije moguće brzo nadoknaditi, a to je vidljivo i po većem broju stranih kompanija koje su osjetile potencijal i uspješno ugovaraju poslove na hrvatskom tržištu. Nadam se da će se na valu novih investicijskih ciklusa u našoj zemlji, kroz neko vrijeme, neke od hrvatskih tvrtki tehnološki, stručno i organizacijski razviti i biti spremne znatnije natjecati se na tržištu.
Sanjin Purić: Možemo reći da je hrvatski građevinski sektor nepovratno izgubljen nakon velike krize koja je nastupila nakon 2008. godine. U tom razdoblju dogodilo se potpuno preslagivanje sektora zbog propasti vodećih građevinskih tvrtki koje su nekada djelovale kako u Hrvatskoj, tako i diljem svijeta te zapošljavale desetke tisuća radnika. Danas se velike javne investicije realiziraju uglavnom u konzorcijima stranih izvoditelja s eventualnom hrvatskom komponentom u manjem obujmu. Nije realno da će hrvatske građevinske tvrtke ubrzo ponovno doći u poziciju koju smo nekada imali. Otvaranjem tržišta te investicijama EU privukli smo mnogo tvrtki iz Kine, Turske, Albanije... koje dolaze s onom istom radnom snagom koju zapošljavamo i mi jer svoju nemamo te u našoj državi posluju s upitnim legalitetom.
Zoran Škorić: Bojim se da smo nepovratno izgubili poziciju koju smo imali i teško da ćemo se ikada vratiti.
Što može država napraviti kako bi građevinski sektor bio konkurentniji i poslovao održivije?
Dragutin Kamenski: U odnosu na svima nam znanu aktualnu problematiku vezanu za enorman porast cijena materijala, opreme i energenata, Vlada RH trebala bi žurno reagirati tako da propiše i provede odgovarajuće, konkretne mjere odnosno iznaći novac za pokriće i premošćivanje povećanja cijena na ugovorima zaključenim prije nastupa promijenjenih okolnosti na globalnom tržištu, te putem resornih ministarstava javnim naručiteljima narediti provođenje poduzetih mjera kako bi se građevinarima omogućilo da premoste problem povećanja cijena i održe stabilno poslovanje.
Veljko Nižetić: Vlada RH prepoznala je teškoće sektora i zaključkom iz rujna 2021. pozvala javne naručitelje da s izvođačima radova aktivno prionu rješavanju pitanja tržišne nejednakosti po pitanju volatilnosti cijena energenata, sirovina, građevinskih materijala i cijene rada. Ovakav odgovoran pristup pozdravljamo i očekujemo da će i ubuduće u slučaju potrebe promptno reagirati.
Svakako bi trebalo osigurati skraćenje postupaka javne nabave i u istima osigurati primjenjivanje odmjerenih kriterija odabira ponuditelja, čime bi se potaknulo zapošljavanje i razvoj domaćih resursa, a na način na koji to rade i druge države.
Sanjin Purić: Ono što nam uvelike nedostaje su licencije koje smo nekada posjedovali za izvođenje građevinskih radova. Njima je regulirana baza te je, po grupama složenosti, broju zaposlenika itd., definirana sposobnost subjekta za izvođenje pojedinih grupa radova. Ono što je također dosad izostalo je i sufinanciranje razvoja velikih tvrtki iz fondova EU. Do sada su sufinanciranja bila rezervirana isključivo za male i srednje tvrtke, a istima bi se potaknula veća investiranja u proizvodne kapacitete, opremu, razvoj. To bi nas učinilo konkurentnijima i postavilo na kvalitetan temelj za budućnost.
Zoran Škorić: Pozdravljamo zaključke Vlade RH koja javnim investitorima odobrava da izvođačima nadoknadi povećane troškove nastale zbog poremećaja na tržištu. Problem je što se od odluke Vlade do danas ništa nije dogodilo i nije potpisan još nijedan aneks, kao ni plaćen povećani trošak. Još se radi na nalaženju načina kako obračunati povećan trošak, a građevinari, unatoč volji i želji, nemaju vremena ni obrtnih sredstava da mogu dalje financirati izvršenje ugovora. Država bi u tom slučaju trebala biti brža i odlučnija. Građevinarima bi pomoglo da država nastavi ovaj ciklus investicija, ali tako da pokuša napraviti planove da bi domaća građevinska operativa mogla odraditi što više radova. Kada imamo približno točan plan ulaganja, možemo planirati i svoje kapacitete da se ne dogodi situacija da od manjka radne snage i većih ulaganja u opremu brzo dođemo u onu s više radne snage i opreme. Treba ubrzati proces javne nabave, čime bi se skratio postupak od trenutka nuđenja do odabira i ugovaranja, kako bi izvođači mogli bolje planirati koje projekte nuditi. Isto tako, u novim javnim nabavama treba primjenjivati nove uzance o građenju, čime bismo izbjegli ugovaranja po nepromjenjivim cijenama. Država bi također trebala uvesti kontrolu zaštite kolektivnih ugovora.
Komentari
0