Zamislite da se jedan dan probudite i Facebook više nije besplatan. Zamislite da se sve vaše besplatne usluge, poput promotivnih akcija, odjednom završe. Pa da servise poput pristupa Facebook feedu, rezultata pretraživanja na Googleu, objave tvitova, pregledavanja fotografija na Instagramu i pisanja poruka na Whatsappu, da ih odjedanput morate platiti. Nadalje, da usto svaka razmjena informacija na Facebooku, kao u telekom billingu, biva obračunata. Pa vam tako Facebook krajem mjeseca šalje račun sa svim podacima koje ste “kupili” i svim koje ste “prodali”, plus iznos pretplate, jer više nije besplatan.
Tehnički je danas sve to izvedivo. Međutim, u praksi, kad dođe do odnosa prema krajnjim korisnicima, građanima, to je utopija. Tako bi se ograničila moć i zarada velikih tehnoloških kompanija, pa ih one ne žele. Ne žele ih ni korisnici, jer bi nešto što je besplatno odjednom morali plaćati. Ne žele ih ni države, jer koliko god se zalažu za zaštitu privatnosti, imaju one svoje obavještajne službe i nisu previše voljne otežati si špijuniranje. Unatoč svemu, danas se sve više govori o privatnosti. Ljudi demonstriraju protiv nove politike WhatsAppa, Velika Britanija je ugasila tvrtku Cambridge Analyticu, SAD je istraživao umiješanost Rusije u predsjedničke izbore i nakon toga su i SAD i EU donijeli niz mjera kako bi to pokušali spriječiti ubuduće, a dokumentarci poput “Društvene dileme” (The Social Dilemma) postali su top teme u javnim polemikama.
Milan Brezak, prvi doktorand s područja privatnosti u Hrvatskoj i inicijator Zakona o zaštiti osobnih podataka, nekad političar a danas samostalni znanstvenik, koji u mirovini živi na relaciji Zagreb - Pariz i aktivno promišlja ovu problematiku, također sve nacionalne i ine pokušaje rješavanja trenutačnog stanja smatra uzaludnim. “Nema drugog načina nego donijeti na razini UNESCO-a ili čak Ujedinjenih naroda Deklaraciju o informacijskom humanizmu, koja bi bila obvezujuća za sve države”, kaže Brezak. Dodaje da je sa Snježanom Grgić, konzultanticom za privatnost, koja je nakon završenog FER-a karijeru gradila u Interpolu, hrvatskoj Agenciji za zaštitu osobnih podataka i Hanfi, predložio ministarstvu da inicira predlaganje Deklaracije o informacijskom humanizmu. Navodi da bi želio da to predloži upravo Hrvatska. U Francuskoj su, ističe, predstavnici civilnog društva pokazali veliki interes za tim dokumentom.
“To je nešto što ostavlja trag u generacijama, civilizaciji, ne nešto što ispunjava dnevnopolitički prostor, i zadovoljan sam jer sam dobio informaciju iz ministarstva da je inicijativa sada u proceduri za prepoznavanje”, kaže Brezak.
Pojašnjava da je srž Deklaracije o informacijskom humanizmu u posvješćivanju, odnosno podizanju svijesti među građanima o vrijednosti i važnosti informacije u informacijskom društvu. Navodi da je i prije informacija bila vrijedan društveni resurs, ali da je danas to ujedno i gospodarski resurs. Problem nastaje, tumači, što je čovjek zapravo skup informacija, od imena i prezimena do otiska prsta i DNK zapisa, a u informacijskom dobu postoji i informacijska proizvodnja.
“I prije je čovječanstvo imalo proizvodnju. Tako su nastale različite industrije, ali nikada prije proizvodnja nije ekonomski izvlačila korist iz najosjetljivijih vrijednosti ljudskog bića. Ljudi su prije radili u proizvodnji, ali nisu bili predmet proizvodnje. Sada jesu”, kaže Brezak.
Navodi da su gospodarski subjekti u informacijskom dobu zahvaljujući tehnologiji pronašli načine kako izravno zarađivati na ljudskom karakteru, dostojanstvu i svijesti. S jedne strane, to je ljudima donijelo brojne koristi s obzirom na to da se poboljšala kvaliteta života, i s druge strane postoje temeljna ljudska prava i sad govorimo o njihovoj komercijalizaciji.
“Za čovjeka, kao jedino biće koje ima dostojanstvo, to može biti neizdrživo”, upozorava Brezak.
Snježana Grgić, koja se pitanjem privatnosti već godinama bavi praktično, kaže da u idućih deset do dvadeset godina, ako se nastavi ovim tempom, ne zna što uopće neće biti poznato. Naglašava da je to jako loše, jer svi imamo potrebu za privatnošću. No, ne jednaku. Čak ni privatnost ne promatramo jednako, tumači.
“Često ljudi kažu, ali ja nemam što skrivati, što bi značilo da se pravo na privatnost treba aktivirati jedino kad je u pitanju kriminal. Međutim, svi nešto skrivamo. Dijete koje idu u školu jedne stvari priča s učiteljicom, druge s prijateljima, a treće sa svojom majkom. To dijete nije kriminalac i ono ne laže, već ima ljudsku potrebu, kakvu svi imamo, da neke stvari podijelimo s nekim, a neke druge stvari s nekim drugim. Zato nitko ne smije gledati sve što radimo, jer je to put u totalitarizam”, upozorava Grgić. Brezak stoga i povlači usporedbu s Općom deklaracijom o ljudskim pravima, koju je UN donio nakon II. svjetskog rata. Tada su se sve države prvi put dogovorile da nije u redu imati robove, mučiti druge ljude i da svi ljudi imaju pravo na dostojanstven život.
“To je bilo prije manje od sto godina, a danas nam se sve to što piše u toj deklaraciji čini potpuno normalno i pitamo se kako je uopće moglo biti drugačije. Želim naglasiti da ja nisam protiv tehnologije i u mnogim je stvarima smatram bitnom i nužnom za daljnji napredak čovječanstva. Međutim, tehnologija ima i svoju tamnu stranu. Danas moramo razgovarati o informacijskom humanizmu zbog strahota koje je munjevit napredak tehnologije donio sa sobom, posebno u pogledu pripreme čovječanstva za tranziciju iz demokracije u totalitarizme svih vrsta”, kaže Brezak.
Jutarnji list prvi će u ponedjeljak u Vodiču kroz zaštitu osobnih podataka javno objaviti tekst Deklaracije o informacijskom humanizmu. Dvoje autora planiraju je dodatno pojasniti u svojoj knjizi, koju će potom objaviti, a kojom žele spriječiti, kako ga nazivaju, informacijski kanibalizam i animalizam. Snježana Grgić dodaje i da je važno razumjeti zašto ne postoji zakon o zaštiti privatnosti, već se kod svih takvih pitanja mahom referira na zaštitu osobnih podataka. Navodi da je jednom na FER-u držala predavanje i dala primjer da je Google ponudio jedan add-on za internetski preglednik koji korisniku daje puni uvid u to je li onaj kome se šalje mail pročitao taj mail, koliko puta i gdje, a da taj kome je poslan mail ništa o tome ne zna.
“Uvjerena da je to strašna tehnologija, pitala sam studente da dignu ruku ako misle da je to dobra tehnologija. Na moj užas većina je podigla ruku, pretpostavljam, razdragani novom tehnološkom mogućnošću. No, sumnjam da bi baš svi oni voljeli da njih netko na takav način nadzire”, kaže Grgić. Pojašnjava da baš zato što privatnost doživljavamo toliko različito, a osobne podatke pak možemo puno preciznije definirati i građanima samima ostaviti odluku što će raditi s njima i koliko će izlagati svoju privatnost, države su naglasak stavile na zaštitu osobnih podataka.
Milan Brezak ističe da se ni EU, koja je prva na svijetu donijela GDPR regulativu, nije baš iskazala u proaktivnosti kod zaštite privatnosti građana. Podsjeća da je prva direktiva o zaštiti osobnih podataka u Uniji donesena tek 1995. GDPR je pak došao tek 23 godine kasnije.
“Nama pravnicima teško je razumjeti kako nitko u Uniji više od dva desetljeća nije vidio da će se pojaviti masovni pristup internetu, IoT, big data, algoritamsko donošenje odluka, robotika, genetika, biotehnologija i da će u tim područjima nastajati problemi”, kaže Brezak. Dodaje da će ti problemi u narednom razdoblju biti samo još veći, jer se ide prema kvantnim tehnologijama, transhumanizmu, ugradnji čipova u ljude i povezivanju ljudi izravno na internet.
Brezak kaže da nije kao da već danas ne znamo kakva bi ta budućnost mogla biti. “No, regulativa to ne prati. S druge strane, nije smisao regulative da uništi poduzetništvo. Trebaju nam inovacije, ali bilo bi poželjno da su u skladu s temeljnim ljudskim pravima”, zaključuje Brezak.
