Hrvatska ima povijesnu šansu da, dok nekoliko postotaka BDP-a dolazi iz EU fondova, iskoristi ta sredstva kako bi se stvorila osnova za dugoročniji gospodarski rast. To je velika šansa, a čini mi se da na visokom političkom nivou nema svijesti da ta prilika neće vječno trajati, smatra Slavo Radošević, profesor industrijskih i inovacijskih studija na University College of London (UCL) te posebni savjetnik Europske komisije za pametnu specijalizaciju.
Slavo Radošević (64) rođen je u Bosni i Hercegovini, ali je odrastao i školovao se u Zagrebu. U mladosti je bio prvak Hrvatske u veslanju, bavio se glumom te bio novinar i kolporter u omladinskom listu Polet. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao ekonomiju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, znanstveno se usavršavao u Nizozemskoj i Danskoj, a zatim 1,5 godina radio u saveznoj vladi Ante Markovića. Od 1991. do 1993. godine radio je na Ekonomskom institutu u Zagrebu, a potom je otišao u Veliku Britaniju gdje je najprije kao istraživač radio na Sveučilištu Sussex da bi 1999. godine prešao na poznati UCL gdje je redoviti profesor. Njegova istraživanja fokusirana su na tehnološke promjene i inovacije u gospodarstvu s posebnim naglaskom na zemlje Srednje i Istočne Europe. S prof. Radoševićem smo razgovarali u Bruxellesu na konferenciji Smart Regions 3.0 koju je organizirala Glavna uprava za regionalnu i urbanu politiku (GU REGIO) Europske komisije.
Dok je početkom 1990-ih Hrvatska bila među vodećim zemljama Istočne Europe, danas je na dnu europske ljestvice po inovativnosti.
- Sad ulazimo u prošlost koja je kod nas jako ispolitizirana. No, mi smo početkom 1990-ih bili daleko ispred zemalja Istočne Europe. Onda nas je izolacija tijekom 1990-ih unazadila. Nažalost, hrvatsko zaostajanje se osjeća u svim sferama i ne može se preko noći promijeniti.
Za razliku od Hrvatske, Slovenija s kojom smo do prije 30 godina dijelili istu državu, je nastavila napredovati.
- Slovenija je na potpuno drugom nivou od Hrvatske. No, moramo priznati da je i ranije bila na kvalitativno drukčijem nivou od Hrvatske. Nažalost, Hrvatska nije napravila nikakav priključak kako bi relativno poboljšala svoju poziciju. Pozicija poslovnog sektora je u Sloveniji značajno drukčija nego u Hrvatskoj jer imaju puno razvijenije istraživačke kapacitete u poduzećima, što je značajno i za javni sektor jer jedno vuče drugo. Drugi razlog je nedostatak jače i konzistentnije politike na planu tehnološkog razvoja. Hrvatska je ima prokletstvo da joj je turizam jako važan. Istodobno, time imate sustav koji guši industriju, posebice njezin tehnološki dio. Imamo makroekonomsku stabilnost, ali dugoročno strukturalno padamo.
Hrvatska je za razliku od Slovenije uništila industriju. Naši susjedi, k tome, imaju relativno veliki broj malih i srednjih poduzeća.
- To je istina. Slovenija je, k tome, zadržala svoju farmaceutsku industriju. To je kvalitativna razlika. Velika se poduzeća u Hrvatskoj nisu mogla zadržati u starom obliku, ali su se mogla restrukturirati da budu novi mehanizmi gospodarskog rasta. Stoga u hrvatskom gospodarstvu postoji strukturalna praznina. Postoje male tvrtke, ali one ne mogu biti ‘home alone’. Ili morate imati velike kompanije s kojima male tvrtke surađuje ili morate imati jaku tehničku infrastrukturu da podrži male firme. Morate biti kao Danska, koja ima sustav tehničkih instituta koji su dizajnirani da pomažu malim tvrtkama. U Hrvatskoj toga nema.
Koliko je opasno što je Hrvatska orijentirana na monokulturu turizma?
- To je renta. Određene društvene grupe dobro žive na toj renti i to blokira sve ostalo jer stvara jednu kulturu u kojoj tehnološko poduzetništvo i povećana produktivnost ne igraju neku ulogu. To je slično prokletstvo kao kod arapskih zemalja bogatih naftom. S jedne strane vam je dobro, jer dobivate neki novac, a s druge strane je loše jer nemate poticaja da razvijate druge sektore. Kod nas čak nema ni svijesti da je turizam naša verzija nafte. Mi ni ne opravdavamo to što zaradimo s produktivnošću u turizmu, što je poseban problem. Da ne govorimo o skrivenim troškovima poput pritiska turizma na okoliš. Kad bi se sve to uračunalo, vjerojatno bismo došli do zaključka da je turizam u Hrvatskoj nisko profitabilna djelatnost.
Koje su zemlje Istočne Europe zabilježile najveći rast od ulaska u EU?
- Najviše su profitirale zemlje Višegradske skupine: Češka, Poljska, Slovačka i Mađarska jer su postale dio njemačke industrijske mreže. To je i razlog zašto su najbrže izašle iz krize 2008. godine. Iako je Hrvatska zemljopisno blizu, izvan je te industrijske mreže. Naravno, gospodarski rast tih zemalja ovisan je o rastu u Njemačkoj. No, na koji rast smo mi vezani? Vezani smo na Sunce i na to da negdje padne bomba. Uvijek je problem imate li temelj rasta koji je samoodrživ, koji neće ovisiti o tome koliko traje turistička sezona. Krhkost našeg rasta je velika. Ako vani puše, kod nas je orkan. Zašto je Hrvatskoj trebalo najviše vremena da izađe iz recesije, sedam-osam godina? Upravo zbog krhkosti rasta koji je bio prije krize. Najbolji dokaz zdravlja neke ekonomije je koliko se brzo vrati iz krize jer svako će gospodarstvo upasti u recesiju.
U EU se stalno govori o Europi dviju brzina, o golemim razlikama između jezgre EU i njezine periferije?
- Nakon gospodarske krize 2008. godine razlike su još izraženije i sad postoje dvije europske periferije. Istočna Europa je još uvijek periferija, iako će se vjerojatno dio tih zemalja priključiti jezgri Europe kao što je bilo prije 150 godina. Jer, i prije 150 godina su Češka, Slovačka i Mađarska bile dio industrijskog dijela Europe. No, sada imamo i drugu periferiju Europe koju čine Grčka, južna Italija, Španjolska, Portugal i Balkan, te možda djelomično neke od baltičkih zemalja. Ta polarizacija Europe vezana je uz eurozonu, monetarnu uniju koja zemlje prisiljava na različite putanje snalaženja jer nema zajedničke fiskalne politike. Ako ste u eurozoni, prostor za manevar je jako sužen jer ne možete ići u deficit budžeta. Dešava se kao u Litvi da od 1990. 20 posto stanovništva ode iz zemlje. Imate tu fleksibilnost koja rezultira jako velikim socijalnim troškovima. Europa ima jako velike strukturne probleme za koje još uvijek nema političke volje da se rješavaju. Brexit to još više paralizira.
Kako vidite sadašnju situaciju oko Brexita?
- U Velikoj Britaniji se tek sada vidi kolika je to cijena i da možda populacija nije spremna platiti tu cijenu. Situacija s Brexitom psihološki utječe na sve nas, zemlja se dijeli na dvije društvene grupe. Kad s nekim sjediš, pitaš se na kojoj je strani: za ostanak ili izlazak iz EU. Sad je vjerojatno situacija takva da je većina stanovništva protiv Brexita. To je velikim dijelom i zbog demografskih promjena jer je od 2016. godine umrlo više od milijun starijih ljudi koji su u 80 posto slučajeva glasali za Brexit. S druge strane, mnogi mladi su dobili pravo glasa, a oni su većinom protiv Brexita. Ako sada dođe do Brexita, a da se ne pita mlade, to će biti zbog glasova mrtvih koji onda određuju kako će živjeti mladi. To je politički problem. Možda će to dovesti do novog referenduma. No, to je nemoguće predvidjeti. Sve ovisi o izborima.
No, Brexit je oslabio euroskeptike?
- Brexitovci su napravili najbolje što su mogli da održe EU. Populisti su diljem EU ušutjeli jer su vidjeli do čega to vodi u Britaniji, a u mnogim europskim zemljama bi to izazvalo još veći kaos.
Kako komentirate sadašnju situaciju s imigrantima u EU? Izraelski povjesničar Harari smatra da ako Europa uspije pronaći takav put da drži svoja vrata otvorena za strance, a da je ne destabiliziraju ljudi koji ne dijele njezine vrijednosti, to može postati formula na globalnoj razini.
- EU je doista ‘laboratorijski test’ za globalne probleme od klimatskih promjena do migracija. Ako EU nađe rješenje kako da bude prvi ‘ugljik neutralni’, kontinent, bit će to putokaz drugima. Migracija je, kao što Harari ukazuje, drugi globalni problem i ako EU nađe rješenje, bit će to ‘globalna formula’. U tom smislu sve što se dešava u Europi ima puno veće globalno značenje nego što to shvaćamo. Što se tiče ljudi koji ne dijele europske vrijednosti, to je malo složeniji problem. Europske vrijednosti su univerzalne vrijednosti: ljudska prava, sloboda, demokracija, jednakost pred zakonom i vladavina prava. U tom smislu neka od ovih prava više ugrožavaju populistički režimi u EU nego izbjeglice. Ako pod europskim vrijednostima uključujete stil života i slično, to su vrijednosti koje se mijenjaju čak unutar jedne generacije. Fiksirati ih, pokazuje samo strah od promjena i najbolja je hrana za populiste.
Kako vidite politiku Hrvatske, ali i cijele Istočne Europe prema imigrantima?
- Nažalost, istočnoeuropska reakcija na imigrante i miniranje prijedloga da zemlje prihvate kvote izbjeglica je tužni trenutak za regiju, uključujući i Hrvatsku. To je direktno miniranje svega što je bilo pozitivno u ‘baršunastim revolucijama’ 1989. godine koje smo sve do nedavno shvaćali kao liberalne revolucije. Ono što danas vidimo je širenje i liberalnih demokracija i populističke ksenofobije. Nažalost, Istočna Europa nije u tome jedina pa se ni Velika Britanija u pogledu izbjeglica nema čime pohvaliti.
Ironija u svemu tome je da je u Istočnoj Europi više domaćeg, mahom mlađeg, stanovništva emigriralo na Zapad nego što je ukupan broj izbjeglica koji je ušao u EU. Sadašnja situacija je odraz straha od promjena, bježanje od razlika. Prihvaćanje izbjeglica bi tražilo prihvaćanje i svih domaćih manjina i to je vjerojatno zalogaj koji domaće elite, uključujući našu, nisu još u stanju progutati. No, nemojmo imati iluzija, takav politički stav ima, također, svoju cijenu koju narod plaća ili će platiti u vidu nestašice radne snage, smanjenih fondova EU, priliva stranog znanja i svega onog dobrog što imigracija donosi. Naravno, nemam iluzija da imigracija nema svoje značajne probleme i da je integracija skupa. No, odricanje da se suočimo s tim globalnim problemom ima svoju jednako visoku cijenu.