Ja sam Mrs. Siemens, kaže za sebe Medeja Lončar, predsjednica Uprave Siemensovih kompanija u Sloveniji i Hrvatskoj. Njezin je zadatak povezati sve lokalne članice grupe, otvoriti im komunikacijski put prema korporativnoj središnjici u Münchenu i, naravno, voditi dnevno poslovanje kompanija grupe u dvije bivše jugoslavenske države koje su danas članice Europske unije. Veliki Siemens ove godine postiže najbolje rezultate u povijesti, a kompanija je pokrenula val promjena kako bi spremno uplovila u svijet četvrte industrijske revolucije. Susreli smo se nedavno u Beogradu, na Summitu 100, regionalnoj inicijativi povezivanja biznisa koju su zajednički pokrenule menadžerske udruge Srbije i Slovenije. Tada mi je rekla kako joj se čini da je inicijativa pomalo izgubila dah, ”ali mi Slovenci guramo to od početka, pa sam uvijek tu“. Velike korporacije, a Siemens je sa svojih 377.000 zaposlenih jedna među najvećima, više ne razmišljaju u okvirima državnih granica, pogotovo kada je riječ o malim državama. Razmišlja se u regionalnim cjelinama, čak i kada se regije protežu na zemlje s različitim regulativama, kao što je slučaj s područjem bivše Jugoslavije. U Siemensovu zagrebačkom sjedištu zatekao sam je prošli tjedan opet s koferom. To jutro stigla je iz Ljubljane, o količini posla ovisi hoće li se navečer vraćati ili će noćiti u Zagrebu. Nastavljamo razgovor započet na beogradskom Summitu.
Jeste li zadovoljni onim što ste čuli i vidjeli u Beogradu?
- A što da vam kažem... Previše poznajem regiju da bih bila optimist i vjerovala da će se u kratkom roku nešto dogoditi. Ali vjerujem da će nove generacije zaboraviti prošlost i da će sve postati normalnije. Mi u kompanijama već osjećamo razlike. Drukčije razmišljaju biznisi, a drukčije mediji i javnost u pojedinim državama. Zato mislim da će biti bolje kada naša djeca uđu u zrelu fazu života. Mi još reagiramo na reflekse iz prošlosti, pratimo što se događa s protagonistima. Razmišljamo što će o nekom pitanju reći Hrvat, Slovenac, Srbin ili Bosanac, kako će reagirati na nešto što predložimo... To su klišeji, ali mi razmišljamo u tim okvirima. Njima to više nije važno. A i globalni kapital nas promatra kao regiju. Mi smo toliko mali da nas svi svrstavaju pod neku regiju. Za neke smo jugoistočna Europa, za neke Adriatic, ali jednostavnije im je raditi ako o nama razmišljaju kao o regiji. Htjeli mi to ili ne, ljudi ovdje znaju jedni drugima navike, znaju lokalne jezike, razumiju se čak i onda kada se ne vole.
Postavlja se problem regulative. Slovenija i Hrvatska članice su Europske unije, ostale ex-YU države to nisu...
- To jest problem, kao i carine i drugi sustavi nameta. BiH ima jako kompliciran sistem, oni i sami sebi kompliciraju. U Srbiji su fleksibilniji, trude se privući strani kapital, znaju kako privići proizvodnju. Imaju dobro tehnički obrazovanu radnu snagu koja je značajno jeftinija od hrvatske ili slovenske. Skloni su subvencijama, zato su privukli značajan broj investitora.
Oni sada mogu sve što je u Europskoj uniji zabranjeno, i znaju to koristiti...
- To je istina. Mi smo male zemlje, što nas samo po sebi već čini skupljima, a onda još moramo pratiti sve europske regule.Slovenija i Hrvatska tu su pred velikim izazovom, da ne spominjemo one koje sami sebi napravimo.
Siemens Hrvatska i Siemens Slovenija su unutar velikog Siemensa, ali su odvojene kompanije koje, iako danas imaju jednu upravu, samostalno nastupaju na tržištu. Kako to funkcionira u praksi?
- Funkcionira. Kompanije su zaista odvojene, to je Siemensova praksa, u svakoj državi imaju posebnu kompaniju. Tako se lakše prilagođavaju lokalnoj legislativi i lokalnoj poslovnoj praksi. Na meni je da budem mobilna, da s pozicije šefa i jedne i druge tvrtke upravljam tim različitostima. To je pomalo zahtjevno, dio tjedna sam u Zagrebu, dio u Ljubljani, koliko gdje, ovisi o tome što trenutačno radimo. Ali funkcionira. U velikim korporacijama to je prilično česta situacija. Za nas unutar korporacije državne granice odavno ne postoje. Slovenija i Hrvatska unutar Siemensa i prije su surađivale i ti su se lokalni biznisi razvijali tako da budu kompatibilni. U Sloveniji smo više u automobilskoj ”diskretnoj” industriji, u Hrvatskoj je jaka procesna industrija. Imamo jake timove koji jedni drugima odlično pomažu. U Hrvatskoj smo jaki i u energetici, koja radi po cijeloj regiji, u Sloveniji je tim za pametne gradove i zgrade, koji također radi po cijeloj regiji. Zato je moja funkcija danas više pokušaj da se od dvije male zemlje i od dvije male kompanije koje se nalaze unutar velikog Siemensa napravi fleksibilnija struktura.
Tržišno su obje države premale da bi bile zanimljive, Mogu li zajednički biti zanimljivije, i dalje je to malo tržište?
- Zanimljiviji smo kao izdvojeni radni hubovi. I u jednoj i u drugoj državi ima odličnih stručnjaka. Tržišno možemo biti zanimljivi tek ako se cijela regija promatra kao jedno tržište, i to ne samo područje naše bivše zajedničke države nego i šire, prema drugim balkanskim zemljama.
Koliko se razlikuju načini poslovanja u Hrvatskoj i u Sloveniji?
- Značajno je lakše otkad smo u EU. Slovenija je i u eurozoni, što dodatno olakšava poslovanje na europskom tržištu. Otkad sam ovdje i otkad sam uključena i u život hrvatske poslovne zajednice, a trudim se to biti jer to je način na koji funkcioniram, primjećujem neke kulturne razlike, one se osjećaju, ali vrlo su male i ne predstavljaju nikakvu prepreku. Ipak smo odrastali i formirali se u jednom velikom zajedničkom sustavu. Svi se danas žalimo na birokraciju, žalimo se na visoku cijenu rada, tu nas već Srbija tuče konkurentnim cijenama, visoki su porezi i doprinosi na rad... Rekla bih i da su Slovenci možda malo pragmatičniji. U Hrvatskoj se još previše razmišlja o prošlosti. To je vjerojatno najveća razlika. Kada ste na nekom poslovnom skupu u Sloveniji, malo tko tamo priča o politici i o zbivanjima iz prošlosti, razgovara se o poslu i o budućnosti. Politika je i tu i tamo slična, zarobljena u prošlosti. I tu i tamo pokušavaju nas uvući u te rasprave. Čini mi se da se slovenska poslovna zajednica tu pokazuje otpornijom, pragmatičnijom, gleda naprijed, ne da se tako lako uvući u političke razmirice. Ne mogu reći da u Hrvatskoj ne postoje objektivni razlozi za takav društveni stav, ali tržište to ne honorira. Tržište se ne opterećuje prošlošću.
Volite reći kako je danas vrijeme nove podjele karata. Tehnološka industrijska revolucija tjera sve sudionike na novi početak. Koliko naše lokalne politike stoje na putu toj novoj raspodjeli karata?
- Lokalne politike tu mogu koristiti. Svi moramo razumjeti da je riječ o velikim promjenama. Tehnološke promjene neminovno će utjecati na mijenjanje društva i jako je važno da političari to razumiju. Gospodarstvo mora raditi svoj posao. Dobra kompanija slično funkcionira i ovdje i u Sloveniji ili bilo gdje drugdje u regiji. Pogledajte Atlantic grupu, ona je prisutna u svim zemljama regije, to je moderna tvrtka s jasnom strategijom. Slično možemo reći i za slovenski Petrol. Više nema prepreka za zdrav strateški pristup poslovanju. Kada govorim o novoj podjeli karata, mislim da je sada prilika da i mi na tim, sve donedavno malim i beznačajnim tržištima sebi izborimo mjesto na velikoj globalnoj razini. Sada, a pogotovo će tako biti u budućnosti, prilično je svejedno gdje se fizički neka kompanija nalazi. Mi još konkuriramo radnom snagom i nekim dobrim tehnološkim fakultetima. Povezivanje među različitim igračima na tržištu – od države, fakulteta, pa do različitih kompanija, bit će sve važnije. Tu je Slovenija, čini mi se, jača od Hrvatske. To daje energiju za nove pristupe biznisu i za stvaranje novih ideja. Tu postoji prostor za rast. Otkad sam ovdje, vidim da se i u Hrvatskoj bude takve inicijative i na državnoj i na razini gradova.
Jesu li sveučilišta tu zakazala?
- Siemens odlično surađuje s fakultetima. Opremamo njihove laboratorije, stiže i puno inicijative s njihove strane. Sada to treba spojiti na velike platforme gdje mogu surađivati brojne različite kompanije, gdje se može uključiti i startup scena, pa još i država koja svima treba otvarati vrata. Tu su i komore koje se moraju odlučiti gdje će sebe pozicionirati u budućnosti. Nitko u tim procesima ne smije zaspati.
Koliko ste uključeni u život startup scene u Hrvatskoj i Sloveniji?
- Ta scena ima vlastitu filozofiju. Njima često nedostaje komercijalni dio razmišljanja. Imaju ideje, ali ne znaju kako ih plasirati na tržište. Bila sam mentor nekim startupovima u Sloveniji i pomagala sam im učiti kako da razmišljaju tržišno. Mislim da je na nama u kompanijama da im pomognemo otkriti područja na kojima nedostaje novih tehnoloških projekata i da ih usmjerimo prema njima. Upravo ovih dana raspravljali smo u Zagrebu, gdje postoji tehnološki park u koji sada pokušavaju privući što više različitih malih tvrtki tehnološkog usmjerenja, o potrebi uvođenja mentorstva. Ljudima treba pomoći da se usmjere, dati im znanje o tržištu, kako ne bi sami gubili vrijeme u otkrivanju odavno postojećih tržišnih mehanizama.
Generacija koja dolazi u svojem je pristupu radu radikalno različita od prethodnih. Teži se većoj individualnoj slobodi, fleksibilnijim modelima rada. Koliko se to uklapa u način razmišljanja velikih starih korporacija?
- Ne mislim da će startup scena preuzeti cijelu ekonomiju, ali važno je s ljudima s te scene surađivati, čak pustiti ih van is krute strukture korporacija, da se razvijaju zajedno sa svojim projektima, da dođu do nekih ideja i da se to onda inkorporira u korporacije i dalje razvija. To je osnovna ideja. Siemens je sam napravio vlastitu startup platformu, zove se ”Next ‘47” jer 1847. je osnovan Siemens, i zamišljena je kao pomoć startupovima koji rade na područjima važnim Siemensu. Tu je e-mobility, tu su pametne mreže, puno je toga gdje se traže nova znanja. Tijekom posljednjeg desetljeća Siemens je i kupio niz malih tvrtki za koje je procijenjeno da bi njihove ideje mogle pomoći korporaciji. Neke od tih tvrtki nije integrirao u sustav, baš zato da ne bi ugušio njihovu kreativnu kulturu. Danas se sve manje toga radi kroz čvrstu vertikalnu hijerarhiju, sve je više samostalnih sudionika unutar kompanije. Zato je i puno lakše funkcionirati izvan okvira državnih granica. Više nije problem raspravljati o zajedničkim projektima na hrvatsko-slovenskoj razini i o tome govoriti bez obzira na trenutačne političke pozicije država.
Od sada pa nadalje govorimo o međusobno povezanim jakim pojedincima. To je vrlo daleko od stroge njemačke inženjerske kompanije što je Siemens bio sve donedavno. Kako na to gleda vrh korporacije?
- I mi u korporaciji danas dajemo mjesto za drukčije inicijative. To, neovisno o startup sceni, radimo i unutar postojećih korporativnih jedinica. Kada zaključimo da neki tim ima projekt u koji se isplati uložiti, dajemo mu prostora da ga razvija. Ima godinu dana slobode unutar koje ćemo ga financirati bez pitanja o načinu rada. Na njima je da se organiziraju, da inoviraju svoje radne procese. Nekima to bude previše, pa ne uspiju, drugi u tom razdoblju procvjetaju. Tako su se razvijali timovi za pametne zgrade i gradove i pokazalo se da je taj način doveo do značajno boljih, često i neočekivanih, rezultata.
Medeja Lončar, predsjednica uprave Siemensa Slovenija i Hrvatska
Kada zapošljavate, na koji način tražite ljude, čime ih privlačite?
- Prošli tjedan provela sam u Berlinu gdje su dodijeljene korporativne nagrade za najbolje Siemensove inovatore. Ove godine podijeljene su tri takve nagrade. Jedan od nagrađenih, inženjer željezničke infrastrukture, čovjek koji je na čelu tima koji razvija digitalnu tehnologiju željeznica, istaknuo je važan detalj: kada zapošljava nove članove tima, u razgovoru za posao oni su ti koji postavljaju pitanja. Najmanje od svega zanima ih plaća, zanima ih koliko će im posao biti izazovan, hoće li ljudi to što će oni raditi osjetiti kroz poboljšanje života. Ako su zadovoljni odgovorima, onda ima šanse da ih pridobijemo. A Siemensovi projekti danas su usmjereni prema pametnim zgradama i gradovima, energetskoj učinkovitosti, boljoj i za okoliš zdravijoj infrastrukturi... sve su to”opipljive” kategorije u kojima će mladi programer koji je dosad razvijao igrice moći osjetiti da je i koristan zajednici, da utječe na kvalitetu života. To je jaki motivacijski moment. Naravno, Siemens mora tim ljudima omogućiti da se i dalje u svojem poslu osjećaju slobodnima i kreativnima.
Kada čovjek kaže Siemens, odmah misli na ogromnu globalnu korporaciju. Siemens Slovenija i Siemens Hrvatska koje vodite i unutar svojih država su male kompanije. Kada vi zapošljavate, jesu li novim simensovcima otvorena vrata velike korporacije ili ostaju zatvoreni u malim kompanijama omeđenim državnim granicama?
- Mi ih zapošljavamo kod sebe, ali njihove mogućnosti globalnog napredovanja su ogromne. Vrata su otvorena i prelasci granice su sve češći. Ponekad mi je žao kada nam odlaze ljudi kojima smo omogućili da se razviju. Upravo mi oduzimaju jednog vrhunskog stručnjaka, nisam sretna što odlazi, ali ne mogu ga usporavati u razvoju. Bolje je da ostane unutar Siemensova sustava nego da nam ga ukrade netko drugi. Danas je velika potraga za talentima, teško je zadržati nekoga ako mu ne ponudite posao koji će mu biti i izazovan i adekvatno nagrađen.
Imate li vi, kao predsjednica Uprave Siemensovih kompanija u Hrvatskoj i Sloveniji, te kompanije pretvoriti u kreativne hubove u koje će htjeti dolaziti stručnjaci iz drugih Siemensovih kompanija?
- Oni koji dolaze na menadžerske pozicije jako vole doći u naše male zemlje. I Hrvatska i Slovenija na cijeni su zbog visoke kvalitete života. Ali to je više na tom menadžerskom, ”delegatskom”, području. Da bismo zemlje učinili privlačnima drugim stručnjacima, trebala bi nam pomoći država. Prilično smo skupi, što je prepreka za privlačenje mladih talenata. Njima kvaliteta života možda nije prioritet, prvo im je osobni razvoj. Tu je puno napravila Češka. Tamo je neto plaća dobrog inženjera ili menadžera u bruto iznosu jednaka hrvatskoj ili slovenskoj, ali neto je i pedeset posto viši. Zato je mnoštvo regionalnih hubova u Češkoj. Slovenija i Hrvatska tu su tvrde, a to je loše za biznis. To je problem malih zemalja, troškovi njihovih država proporcionalno su viši od troškova državnih aparata u velikim zemljama.
Nije ni Češka ogromna zemlja...
- Nije, ali napravili su jasnu strategiju, znaju što od države žele napraviti. Oni su davno krenuli u privlačenje velikih korporacija da kod njih osnivaju razvojne centre. To je sigurno jedan od dobrih načina za pozicioniranje zemlje.
Osim plaće, koji su još naši najveći nedostaci?
- Mislim da ljudi moraju osjetiti da postoji vizija razvoja. Ljudi moraju moći planirati budućnost, moraju prepoznavati platforme na kojima mogu surađivati. Ostanemo li zatvoreni u granice, nećemo daleko stići. A i javni sektor bi mogao biti pogon za nove investicije i za testiranje inovativnih tehnologija. Počelo se na tome raditi, Slovenija i Hrvatska rade na zajedničkom međugraničnom projektu transporta energije, upravo danas sam bila na jednom od sastanaka za taj projekt i mislim da je to jedan od dobrih načina za jačanje poslovnog okruženja.
Koliko su slovenski biznisi oslobođeni utjecaja politike?
- Radimo i trudimo se raditi što više možemo autonomno, ali trudimo se uvažiti sve lokalne posebnosti, uključujući i političke. Zato i držimo tvrtke odvojenima. Siemensu je važno da bude potpuno upoznat s načinom rada institucija u svakoj od zemalja u kojima radimo. Dosta toga radimo s javnim sektorom. Otkad smo zajedno u EU, postalo je sve puno jednostavnije. Već u samoj Sloveniji, gdje sam CEO posljednjih deset godina, stvari su postale značajno boljima i jednostavnijima. Financijski okviri su jednostavniji i unificirani, otvoren je pristup fondovima. Hrvatska je sad još u fazi učenja, pripremaju se projekti, jer važno je da budu spremni kada se otvore financijski kanali. Sve to treba naučiti i usvojiti kako biste uspješno funkcionirali unutar EU.
Kad ste došli u Hrvatsku, jeste li se osjećali kao da ste na novom početku ili ste imali uhodane kanale i kontakte za posao?
- Kanali su bili prilično uhodani, jer Siemens Hrvatska i Siemens Slovenija surađivali su i prije. Nekoliko centralnih funkcija već je bilo objedinjeno. Ali zemlje različito funkcioniraju, tome se treba prilagoditi. I ja sam ovdje potpuno nova na tržištu. Volim biti uključena, to je moj način rada. U Sloveniji me znaju svi, tamo imam izgrađenu poziciju, gledamo li s te točke, tu sam na početku.
Siemens je godinama bio vrlo zatvorena, infrastrukturna kompanija koja je radila u pozadini. Kanite li mijenjati taj pristup?
- Osobno nisam tip osobe koji radi u pozadini. Angažirana sam društveno, i to očekujem od ljudi s kojima surađujem. I u Sloveniji je bila slična situacija, zato sam, odmah kada su me pozvali da vodim Siemens Slovenija, najavila da namjeravam mijenjati takvu politiku odnosa sa zajednicom. Upozorila sam ih da možda nisam ”prava Siemensova menadžerica”. Rekli su mi, međutim, da je taj zaokret upravo to što oni očekuju od novih uprava i da će u tom smjeru ići cijela velika korporacija. I to se danas, nakon jedanaest godina, doista događa. Danas sam tipična ”simensijanerica”. Dijelom je do takvog zaokreta došlo i zato što su se Siemensova područja rada u novije vrijeme značajno poklopila s interesom javnosti. Bavimo se održivom infrastrukturom, čistom energijom, pametnim zgradama i gradovima... To je zanimljivo zajednici i traži živu komunikaciju. Važno je ljudima objasniti što je to četvrta industrijska revolucija, što to znači za društvo, kakve će biti promjene. Mislim da je na nama i odgovornost da društvo pripremimo na dolazeće promjene.
Koliko su starije generacije, oni stariji od 25, spremni shvatiti što se događa ili privikavati se na neke nove okolnosti?
- Nisam ni ja više u dvadesetima, ali mislim da razumijem. Sve je u našoj osobnoj otvorenosti, a čovjek može biti potpuno zatvoren s 25 ili potpuno otvoren sa 60. Moramo voditi računa o tome da se neke stvari jako brzo mijenjaju i da ćemo morati voditi računa o vlastitoj trajnoj edukaciji. Kroz sljedećih 30 godina brojne profesije potpuno će se promijeniti. Oni koji ne budu otvoreni promjenama, ostat će bez posla. O tome sada moraju voditi brigu i ljudi i kompanije koje su poslodavci. Mentalna kondicija i prilagodljivost danas su prioriteti.
Ovdje nikada ništa nije bilo trajno, uvijek se tražila visoka doza prilagodljivosti. Jesu li i ljudi s ovih naših područja tu u boljoj poziciji od Nijemaca?
- Toliko smo toga već iskusili da nam nije teško mijenjati smjer. Fleksibilniji smo od velikih nacija koje nikada nisu trebale biti fleksibilne, nisu se morale prilagođavati drugima, svi su se prilagođavali njima. Njemačka i Austrija dobivale su impulse za promjenu mahom od useljenika.
Koliko se promijenila funkcija CEO-a u posljednjih 10 godina?
Danas je najbolji transkript kratice CEO – chief enabling officer, znači onaj koji otvara mogućnosti, umjesto nekadašnjeg ”chief executive officera”, koji je u biti bio glavni poslovođa.
Uključeni ste i u aktivističku scenu koja zastupa jačanje uloge žena u korporativnom menadžmentu. Postoji li doista ”ženski stil” upravljanja koji je različit od muškog?
- Mislim da je danas ta razlika sve manja. Žena je i danas manje na STEM fakultetima, pa ih je onda manje i u menadžmentima tehnoloških kompanija. Pristalica sam veće zastupljenosti žena u STEM područjima, a to počinje već u obrazovnom procesu. Jednom kada se omjeri približe, približit će se i omjer u upravama kompanija. Ali svatko je najbolji kada se ponaša autentično, a ne kada slijedi neki zamišljeni menadžerski ili rodno određen model rada.
Što ste vi po struci?
- Ekonomist.
Niste iz STEM područja...
- Nisam, ali stjecajem okolnosti uvijek sam radila u tom području, tako se stvorio krug ljudi s kojima komuniciram, znam kada kojoj struci treba prepustiti odluku.
Tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Globusa
Naslovnica Globusa