Kada je pčelarstvo u pitanju pravila ne postoje: "Ovo je posao koji ovisi o prirodi."

Jedna pčela za svog života proizvede najviše jednu žličicu meda. A njezin je životni vijek samo 40 do 45 dana. Organizirana je i, dok živi, radi. Marljiva je, kao i mravi. Zimi, doduše, živi dulje jer ne obavlja nikakve poslove koji je iscrpljuju, nego samo čuva zajednicu - maticu i ostatak ekipe pčela. Pčele, naime, imaju strogu podjelu poslova u košnici i izvan nje. Obavljaju poslove čišćenja, one su stražarice, izletnice... Potonje su najdragocjenije jer lete, donose vodu i hranu, tj. pelud i nektar koji se kasnije pretvara u med. Moramo priznati da su pčele, bojali ih se tih insekata ili ne, zapravo fascinantne. U životu Milanka Baraća sigurno jesu.

Inače vatrogasac u kazalištu, svoje slobodno vrijeme provodi s pčelama. Pčelarstvo mu je u krvi. Time se bavio njegov otac, pa mu to nije bila nepoznanica kad je prije 18 godina odlučio prestati pušiti i s budžetom za cigarete kupiti svoje prve košnice. U njih se, učimo od njega dok razgovaramo, smještaju pčelinje zajednice. Naime, odlučili smo se u našim poslovnim maštanjima baviti pčelarstvom. Što zbog fascinacije pčelinjim svijetom i velikog fanatizma prema medu u saću i propolisu u kapima, koji su u ovo jesensko doba viroza “must have”, što zbog znatiželje za odgovorom na pitanje - može li se od pčela živjeti? A vlasnik OPG-a Pčelarstvo Barać, skromni pčelar koji je pristao podijeliti svoje veliko znanje, savršen je sugovornik za to. Pa čak i dobar motivator za one koji žele prestati pušiti.

- Puno sam vremena provodio u stanu, ne znajući što bih sam sa sobom i došao na ideju da pokrenem nešto. Budući da sam prekinuo s pušenjem, budžet za cigarete odlučio sam uložiti u pčele. Inače, već 18 godina nisam zapalio cigaretu - ponosno govori Barać, koji je i suautor knjiga o pčelarstvu.

Kaže da je u početku bilo teško te da je u današnje vrijeme puno lakše jer postoji internet i u tri je klika moguće otvoriti knjigu i pročitati potrebnu literaturu. U njegovo vrijeme, prisjeća se, nije se mogla pronaći literatura ni da se plaćala suhim zlatom.

- Sada postoji sve. Postoji puno udruga, puno aktivnijih nego prije 20-ak godina, koje organiziraju besplatne tečajeve za početnike - kaže naš pčelar.

Uči se od iskusnijih

No, posebno napominje da nije dovoljan samo tečaj jer se na njemu mogu shvatiti samo osnove.

- Najbolje je završiti tečaj, odabrati nekog od iskusnijih pčelara koji će vas voditi kroz sve i imati prvi kontakt s pčelama kod mentora, gledati ga kako radi, čak se i uključiti u rad dok još niste nabavili vlastite košnice. Tek nakon nekog vremena mogu se nabaviti dvije, tri košnice - savjetuje Barać.

Osim debelog iskustva, Barać danas ima dva pčelinjaka, jedan na širem području Vrbovca, a drugi u okolici Čazme, i 180 pčelinjih zajednica (košnica), odnosno 120 proizvodnih košnica. Sa suprugom Grozdanom i sinom Igorom, koji mu pomažu u poslu, radi propolis, sušenu pelud, med od bagrema, lipe, kestena i hrasta, razne pripravke, kreme i tinkture. Najprije su radili samo za sebe, a onda su to odlučili ponuditi tržištu, na kojem se najviše oslanjaju na sajmove i direktnu prodaju.

Dok kao klinci na satu biologije znatiželjno slušamo kako funkcionira pčelinji svijet i kako u njega krenuti, pitamo ga usput i koliko ga je puta ubola pčela.

- Ubodi? To se ne može pobrojati. Oni koji ih broje ne trebaju se niti baviti pčelarstvom. Bude dana bez ijednog, a bude i onih kad ih imam po 20 unatoč zaštitnom odijelu. Neki ljudi rade bez odjeće, ali to onda taje dulje jer je potrebno više dimljenja pčela kako bi se smirile - pojašnjava.

Postoji, naime, nastavlja Barać, dimilica u koju se obično stavi vrsta gljive koja se suši, daje prirodni miris i dugotrajno gori. Pčele su, govori, genetski orijentirane na preživljavanje. Budući da su živjele u šumi, u drvetu, ako bi osjetile požar, odnosno miris dima, preuzele bi med u želudac i napustile košnicu kako bi preživjele. Ostalo im je zapisano u genima da kad se dimi, treba uzeti med. Kad ga uzmu, onda se smire.

Njegovih 180 košnica na dva pčelinjaka zvuči puno, no odmah nas prizemljuje jer kaže da se od toga ne može živjeti. Pitamo ga koliko košnica treba, recimo, tročlanoj obitelji da bi mogla živjeti od toga i koliko će je to koštati?

- Za njihove potrebe dovoljne su dvije, ali to nije dovoljno i za prodaju. Za prodaju morate imati barem stotinu košnica da biste od toga mogli živjeti. No, samo u idealnim uvjetima, što znači da nijedna godina ne smije biti loša. U današnje vrijeme ni u što niste sigurni, zato svima preporučujem da ne stavljaju sve karte samo na pčele. Bolje je s time započeti kao s hobijem. Obično to ljudi rade prije mirovine. Većina pčelara se tako bazira, uz rad - savjetuje Barać.

Puno posla, malo muzike

Pčele se, inače, prodaju ili s košnicama, ili s maticom ili samo s okvirima, koji se dodaju u košnice i tako se one proširuju, odnosno razvijaju. I obično se pčele kupuju u proljeće. Deset okvira zajednica prodaje se za oko 700 do 800 kuna. S košnicom, dva nastavka sa 20 okvira, cijena je oko 1000 kuna. Nastavci se mogu dodavati prema potrebi.

- U jednom dijelu košnice čuva se matica s pčelama koje imaju leglo i tu se zadržava to leglo. Onda se na to stavi gusta rešetka kroz koju ne može proći matica, koja je krupnija, ali mogu pčele. Matica se obično zadržava u donjem nastavku, koji služi kao plodište košnice i gdje se razvija leglo, jer kad želite vrcati med, tj. vaditi ga, onda u tim okvirima ne smije biti legla. Ako pustite maticu da slobodno prelazi u druge nastavke, imat ćete i malo legla u većini okvira. A to se ne smije vrcati. U okvirima mora biti samo med - objašnjava naš sugovornik kako košnica funkcionira.

Ovisno o ispaši, oko mjesec je dana potrebno da biste imali med u košnici. On je potpuno zreo ako je voštanim poklopcima zatvoreno saće cijelog okvira ili njegov veći dio. U taj se med, posebno naglašava, ne dodaje ništa i što se medom manje manipulira, to je bolji.

Financijski gledano, kaže da su svake godine u košnicu koja vrijedi 1000 kuna ulaganja 100 kuna. No, ističe da je najveći trošak zapravo vrijeme. Jer, posla je puno, posebno u jesen, kada se tamni okviri vade pa se u topionicama voska tope na stotinjak Celzijevih stupnjeva.

Darko Tomas / CROPIX

Milanko Barać

- Postoje posebni obrti koji od tog voska rade satnu osnovu, koju mi opet vraćamo u okvire. Ima posla kod ožičavanja okvira, čišćenja, sastavljanja novih. Svaki okvir košta oko tri kune, ali uzima mnogo vremena. S pčelama se intenzivno radi od sredine ožujka do kraja kolovoza. To znači da samo pčelarenje zahtijeva mnogo rada, a da biste imali velike prinose, zajednica pčela treba se dovoljno razviti, što ovisi i o vremenskim uvjetima - napominje Barać dok nam govori kako pčelari obično mogu biti stacionarni i seleći te da o tome također ovise prinosi.

Ako su stacionarni, dobivaju ono što im daju podneblje, klima i uvjeti oko njih, a seleći pčelari biraju gdje će seliti pčele i imaju puno veće prinose. No, upozorava da to košta i ponekad su ti troškovi neopravdano veliki jer se seli puno, a uvjeti medenja budu loši. Barać je uglavnom dosad selio pčele na kesten i medun. To je med iz Gorskog kotara, bogat mineralima, blag i jako cijenjen.

- Obično se ispaše, znači cvjetanje određenog bilja, izmjenjuju jedna za drugom uz nekakvu pauzu. Pčelinje zajednice ojačavamo tako da imaju dovoljno pčela izletnica, koje su jako bitne jer što ih je više, više je i meda. Kad počinje određena ispaša, i mi prilagođavamo selidbu i druge radnje bitne za vrcanje meda. Ako ispaša na bagrem počinje 5. svibnja, onda nekoliko dana prije toga ispraznimo medišta. Okviri tada budu prazni i kad krene ispaša, pčele u njih nose med od bagrema, odnosno nektar koji poslije postane med. Kad završi bagremova ispaša, med mora malo sazreti te se zatim vrca u vrcaljkama i toči u posude u kojima se čuva - pojašnjava nam.

Sve ovisi o vremenu

Ako se želimo seliti, opet pitamo, i imati 100 ili 120 proizvodnih košnica kao on, jer želimo prodavati med, za koliko ih možemo kupiti, koliko moramo uložiti u opremu i koliko meda od toga možemo dobiti?

- Ovisi o tome je li oprema rabljena ili nije i koji je tip košnice, ali već za 60 do 70 tisuća kuna možete pronaći kontejner na koji stane 40 do 50 košnica. To je metalna konstrukcija na koju se stavi puno košnica i onda ih se može seliti. Samo kontejner, koji smo mi upravo nabavili, stoji 30-ak tisuća kuna. Od opreme, potrebna je mala vrcaljka, dimilica, rukavice, pčelarski nož, uređaji za utapanje satne osnove. Za to je, za početak, dovoljno deset tisuća kuna. Tolika je, u prosjeku, cijena jedne vrcaljke, no ima ih i za dvije tisuće kuna, ručnih i električnih. A što se tiče količine dobivenog meda, sve ovisi. Možemo se bazirati na jednoj košnici, od koje možete dobiti dva do tri pa sve do 30 kilograma meda. A može se proizvesti i 60 kilograma. Ja radim svake godine isto, imam isti broj košnica, ali jedne se godine vrijeme pogorša i gotovi ste. Teško je raditi s prirodom. To je tvornica pod vedrim nebom jer ovisite o vremenskim uvjetima i klimi, a da ne govorimo o jesenskom vremenu, kad je pčele nužno prehraniti. Ne uzmete im ništa, nego ostavite gotovo sve i još ih morate prehraniti. Dođu tuča ili jak vjetar i sve unište u pet minuta, a vi ste radili cijelu godinu - govori Barać.

Bilo je godina, nastavlja, kad je s istim brojem zajednica izvrcao 300 kilograma meda, a bilo je godina kad se izvrcalo i po nekoliko tona. Prošla je godina bila jako dobra, kaže, i dobili su četiri tone meda. Prosjek je inače oko dvije tone.

- Ako usporedite tri loše godine i jednu dobru, onda je lako izračunati može li se od toga živjeti - turobno konstatira.

Njegova obitelj sada razmišlja o poticajima za samozapošljavanje, a traže i lokal koji bi unajmili.

- Kao OPG imamo mogućnost prodaje na kućnom pragu, uz registraciju proizvodnje i redovite analize proizvoda, što nije velika stavka. Možemo prodavati i na sajmovima te isporučivati trgovinama. To možemo raditi i bez računa. No, bez tvrtke teži je plasman na tržište. Mi smo sada usmjereni na to da zaokružimo cijeli proces od proizvodnje do direktne prodaje u trgovini - kaže Barać.

Veliki je problem, kako je spomenuo, prodaja meda, što nije ni čudno kad ste izloženi tržištu, velikom uvozu meda i igrama lobija.

- Uvoznici med uvoze odasvud. Možete zamisliti kolika je otkupna cijena meda u Kini kad u trgovini stoji 29,99 kuna. Ako uračunate trgovačku maržu, staklenku, naljepnicu, poklopac i pakiranje, možete očekivati nabavnu cijenu od deset do 15 kuna - kaže Barać, koji svoj med, ovisno o vrsti, prodaje po cijeni od 50 do 70 kuna za 900 grama.

Kuda ide hrvatski med?

Najgore je potrošačima, nastavlja, jer na takvoj staklenki ne mogu pronaći informacije odakle je med. Zato oni preko Hrvatskog pčelarskog saveza traže da se izradi pravilnik prema kojem će biti obvezno napisati podrijetlo meda, odnosno iz koje zemlje potječe. No, propisi se koče, uvozom se domaćima ruši cijena, a na tržište se dovodi neizvjesnost jer se med redovito miješa.

- Ne možete naći čisti kineski med, nego se u taj med mora dodati malo hrvatskog kako bi se približio potrošačima. Najgore je što puno našeg meda završi u Europi, u zemljama koje imaju tradiciju, a uvozni dolazi u Hrvatsku, miješa se s našim i prodaje na domaćem tržištu - kaže Barać, iznoseći žalosnu istinu.

Onoga koga to ne obeshrabri, upustit će se u pčelarstvo. No, kako savjetuje naš sugovornik, neka mu to ipak bude hobi, a ne posao od kojeg živi.