Pitanje: Htjela bih pokrenuti svoj brend obuće... 'Materijal i rad sigurno su 60-ak posto cijene. Samo čipka košta i do 300 kuna po metru'

Uvijek smo se šalile da smo startup, ali ne onaj koji je potekao iz garaže. U Silicijskoj dolini svi krenu iz garaže, a mi smo krenule iz Zagreba. I iz potkrovlja!

Tako svoju poslovnu priču počinju dvije mlade poduzetnice i kreativke, Ljudmila Mihajlović i Maja Žirovčić, koje su gotovo desetljeće od samog rađanja ideje oslikavanja tenisica pokrenule pravu malu revoluciju u obući. I to ponajviše vjenčanoj.

Djevojke stoje iza brenda Shuz, šarenih, ručno oslikanih, personaliziranih i unikatnih tenisica koje mladenke sve češće biraju umjesto klasičnih i pomalo dosadnih špic-papak cipela u kojim je neudobno hodati, a kamoli izvoditi vratolomije na plesnom podiju. Ali, sve češće ih biraju i mladoženje umjesto lakiranih, i isto tako pomalo dosadnih, klasičnih cipela. Čak i oni koji više naginju tradiciji, nego alternativi.

- Imati obuću za vjenčanje uopće nam nije bilo u planu. Napravile smo model s čipkom i jedna je poznanica rekla da će tenisice imati na vjenčanju pa nas je zamolila da na njima napišemo ‘Just Married’. Ispalo je da je to super fora i dobra ideja za vjenčanja ili djevojačke večere. Shvatile smo tada da nam to može biti ciljana klijentela. Tenisice su personalizirane, praktične, mladenka ih može prilagoditi haljini i drugim detaljima, može u njima plesati... - priča Ljudmila, diplomirana inženjerka tekstilne tehnologije i dizajna.

- I nitko to dotad nije radio - nadovezuje se Maja koja je ekonomistica i certificirani grafički dizajner.

Tematske kolekcije

No, daleko od toga da su “šuzice” namijenjene samo vjenčanjima. Danas djevojke imaju nekoliko tematskih kolekcija: Wedding Shuz, Cruz Shuz, Party Animal... Sudjelovale su na brojnim manifestacijama i organizirale samostalne revije. Fanova je u svim redovima. Osim toga, priča o njima je ipak puno više od toga. Priča je to o načinu funkcioniranja prijatelja u poslu i zajedničkoj tvrtki. Priča o kreativnosti i inovativnosti, o pretvaranju ideje u hobi i hobija u dobar posao. Priča o tome kako se uklopiti u krilaticu “s faksa na posao” jer su one odmah nakon fakulteta krenule u privatni biznis. Ljudmila i Maja imaju iskustvo i početničke pogreške iza sebe. Nemaju poduzetničku prošlost niti dolaze iz poduzetničkih obitelji od kojih su mogle, osim poduzetničkih gena, dobiti i pokoji koristan savjet. Učile su u hodu i s vremenom naučile što rade dobro, a što krivo. A tko daje najbolje savjete ako ne upravo takvi ljudi? Pitamo ih, stoga, što je ključ za realizaciju jedne inovativne ideje poput oslikavanja obuće. Koliko treba da stasamo, stanemo na noge i pokrivamo se prodajom oslikanih tenisica? U brojkama, je li dovoljno visoka - ili niska - cijena od oko 500 kuna i koliko ih moramo prodati po toj cijeni? Godišnje 100 ili 1000 pari?

Kako možemo okvirno zaključiti iz razgovora s mladim poduzetnicama, da bismo živjeli od tog posla, odgovor na posljednje pitanje trebao bi biti - barem 1000. Jer, u jednom paru tenisica koje cure prodaju po prosječnoj cijeni od 450 kuna, trošak materijala čini od 40 do 60 posto. Recimo da nam pola otpada na sirovinu pa nam ostane 225 kuna po jednom paru. Pritom nismo uključili, odnosno oduzeli i ostale troškove: prostor, režije, plaće, davanja državi... Dakle, sa 100 prodanih tenisica teško da bismo preživjeli godinu. No, 1000 prodanih komada godišnje već je neka druga priča. Do te brojke treba doći. Ipak, ohrabrujuće je što se s malo može jako puno. Ali ne preko noći i ne brzo.

Maja i Ljudmila u svoju su biznis priču krenule, čak i pomalo nesvjesno, tijekom studiranja.

- Prijateljica je imala rođendan i htjele smo joj pokloniti nešto posebno. Uzele smo obične bijele tenisice i oslikale ih stvarima koje ona voli te našim internim forama. I ispao je super poklon. Tako smo došle do ideje oslikavanja tenisica - prisjeća se Maja.

Svidjela im se izrada i kreativni proces koji stoji iza toga pa su se organizirale, počele vikendima nalaziti u Majinu potkrovlju, oslikavale tenisice sebi, prijateljima i poznanicima. Stavile su nekoliko sličica na Facebook i krenulo je. Facebook im je bio, kaže Ljudmila, odskočna daska jer su se počeli javljati nepoznati ljudi, pitali može li se naručiti obuća i malo-pomalo obujam posla se povećavao.

- Tada se na Facebooku ništa nije plaćalo i bilo je puno lakše postati viralan. Danas će teško Facebook nekoga lansirati jer sve moraš platiti, moraš skupiti pratitelje... Danas nije tako lako - primjećuje Ljudmila koja prijateljstvo s Majom njeguje još od srednje škole.

Likvidne nakon godinu dana

U hobi su zajedno krenule 2009., a odmah godinu poslije odlučile su taj hobi pretvoriti u posao i otvoriti obrt. Nije im trebalo puno da postanu likvidne, samo godinu dana. I svake su godine rasle po 100 pari tenisica. Krenule su s 50, a sad su došle na 1000 godišnje.

- No, ne potrošimo 1000 pari godišnje. Prodaja varira iz mjeseca u mjesec. Zima je pet puta lošija, nego proljeće ili ljeto - napominje Ljudmila.

U početku su samo ulagale u rad i materijale, nisu si isplaćivale plaću. I nisu imale trošak najma jer su radile u potkrovlju obiteljske kuće.

- Postojao je entuzijazam. Često smo naš Shuz znale uspoređivati s djetetom. Kad radiš za sebe, nekako ti je gušt raditi i ulagati u nove stvari, odricati se... Prvih godinu, dvije sve smo ulagale - priča nam Ljudmila.

Radile su isključivo po narudžbi, kao što rade i danas, osam godina poslije. Nisu puno investirale pa nisu morale dizati kredite ili posuđivati novac. Kupovale su “na sitno” i novac od prodaje tenisica ulagale u nove tenisice.

- Prvo smo kupovale u dućanu, par po par, i to najviše startasice, čak i starke. Cure su znale donositi i svoje tenisice da ih oslikamo. Nakon nekog vremena shvatile smo da nam je isplativije naručiti iz tvornice veću količinu. No, onda opet, ako naručiš 100 pari tenisica, trebaš za to dati neku lovu. Ohrabrile smo se i naručile prvu količinu. I sada, posljednje dvije godine, imamo baš svoje tenisice - ponosno priča Maja.

Uvijek im je bio cilj, nadovezuje se Ljudmila, imati sve svoje: od same tenisice do završne obrade.

- Slučajno smo preko jedne tvrtke iz Hrvatske, s kojom smo surađivale, došle do jedne tvornice iz Italije. Ponudili su nam da preko njih nabavljamo tenisice, da budu po našem dizajnu, brendirane na Shuz. Unutar tenisica, naime, piše Shuz, imamo i kutiju Shuz. Morale smo naručiti veće količine unaprijed i određene brojeve, no nekako smo uspjele napraviti računicu. Rekle smo ‘ajmo riskirati i uložiti sve što imamo’. To je bio najveći rizik, ali ispalo je dobro. Količine su jako bitne. Sve se vrti oko količina - upozorava Ljudmila.

Ne samo zbog tenisica, ubacuje se Maja, nego i vrećica, kutija, kataloga...

- Sve uvjetuje količina i ništa se ne može odvojeno naručivati - napominje mlada poduzetnica koja s partnericom više ne radi iz potkrovlja.

Nova lokacija, centar zagreba

Krajem prošle godine našle su novu lokaciju za svoj studio, u samom centru Zagreba, koju dijele s kolegicom koja stoji iza brenda Tie me i leptir mašni za žene i muškarce. I odmah su “kliknule” te počele suradnju. Napravile su “wedding set” koji čini paket u kojem su leptir-mašna i tenisice, što je također postalo hit. Šuzice su svoje kupce pronašle i izvan Hrvatske. Imale su velik interes iz Japana, pojavile se na Buyma online shopping platformi s više od milijun korisnika. Postale su jako tražene, imale liste čekanja, ali kažu da je bilo teško raditi velike količine. Kako same priznaju, trenutačno nemaju kapacitete pokrivati tako veliko tržište. Ipak, s obzirom na to da se njihove tenisice sa satenom izvrsno uklapaju u japansku estetiku, misle da bi se mogle u budućnosti vratiti tom tržištu. Cilj im je proširiti se na vanjsko tržište što više, pokriti dijelove godine kad nije sezona, rade i novi web shop, a žele uvesti i nove kožne modele.

- To je velika investicija i trebamo još vidjeti kako ćemo je financirati. Cijeli plan i ideja su tu. Imamo i potencijalne partnere za to, jednu tvornicu iz Duge Rese koja proizvodi kožnu obuću - otkriva nam Maja.

S obzirom na to da su se javile na e-impuls 2016., dobivena sredstva, koja još čekaju, planiraju uložiti u opremu, novi fotoaparat, novu mašinu za šivanje mašni, kompjutor, širenje asortimana... Njihova budućnost tek dolazi.

Da bismo se ohrabrili pa krenuli njihovim stopama i razvijali inovativnu obuću, valja znati par “sitnica”.

- Prvo moraš početi tako da vidiš ima li interesa. To kažem i svim svojim prijateljima koji bi pokrenuli nešto svoje: “Nemoj odmah otvarati firmu, prvo vidi jel’ ti ideja prolazi” - savjetuje Ljudmila.

Farbaj, čekaj, lijepi, čekaj...

Što se troškova tiče, materijal i rad sigurno čine 60-ak posto cijene tenisice. Cure iz Shuza svoje modele prodaju po cijenama od 400 do 500 kuna, no 450 kuna košta većina tenisica. Trošak materijala može biti najveća stavka ako se uzima kvalitetniji pa time i nešto skuplji materijal. Cure koriste čipku, saten, tekstil, a tu je i trošak nabave same tenisice. Metar čipke varira od 70 do 300 kuna, ovisno o tome je li čipka skuplja ili jeftinija, odnosno koje je vrste. Metar satenske trake za mašnu je deset kuna, a boja za tekstil od 50 mililitara je između 30 i 50 kuna, ovisno o brendu. No, na kraju ukupni trošak sirovine i rada ruku varira jer ovisi od modela do modela. Postoje modeli koji su jednostavniji i oni koji to nisu. Tenisice za vjenčanje, recimo, imaju čipku, satenske mašnice, crteže, natpise i sve se to radi ručno.

- Neke crteže dulje crtaš, neke ne. Ima i posla oko čipke jer se lijepi u nekoliko faza. Prvo se mora tenisica bojati, onda se čeka da se osuši i mora proći 24 sata da se lijepi čipka pa se onda to čeka da se osuši... Ima tu posla. Ali, ne radiš samo jedan par dva dana, radiš više - naglašava Maja.

Osim toga, to je specifičan posao jer se radi po narudžbi. Gotovo svaki model je unikatan i varira koliko je vremena uloženo, koliko materijala potrošeno... Varira i broj tenisica koje se mogu napraviti u jednom danu. Kad je sezona, to može biti do deset pari dnevno, a može biti i do jednog para dnevno. Cilj je doći do 1000 godišnje. Ali, zašto ne biti ambiciozniji pa ciljati i na više?!