.jpg)
Nije stvar u tome da sam ja lijen, nego me nije briga - objasnio je 28-godišnji programer Peter Gibbons i time obilježio jednu epohu.
Gibbons je korporativni trut i toga je svjestan. Prosječan je tip, nije glup niti osobito sposoban, ali točno zna koliko truda i entuzijazma treba uložiti u svoj posao da ne bi dobio otkaz. Prema vlastitom priznanju, to je 18 minuta aktivnog rada dnevno. Ostatak provede naizmjenice buljeći u monitor računala i kazaljke sata. Kruna njegova tjedna jalovi su pokušaji da u petak s posla umakne koju minutu ranije i izbjegne svog ljigavog šefa Billa Lumberga koji će ga, nonšalantno srčući kavu, opet zatražiti da zbog veće količine posla dođe i u subotu. Gibbons mrzi svoj posao, ali trpi. Misleći da s njim nešto nije u redu, čak pristane na hipnoterapiju ne bi li povratio svoj radni elan. Kad hipnoza pođe po zlu, ostane u transu, ali s vrlo jasnom vizijom svojih životnih prioriteta. Sutradan, jednostavno, ne odlazi na posao, isključi budilicu i odluči ostati u krevetu ignorirajući stotine šefovih poziva. Ukratko, radnja je to generacijskog klasika “Office Space” režisera Mikea Judgea, filma koji je prije točno dvadeset godina ismijao učmalu američku korporativnu kulturu i dao vjeran portret ondašnje obrazovane, ali apatične, nemotivirane i izgubljene MTV generacije.
Šmokljani postali hipsteri
U međuvremenu, puno se toga promijenilo. Primjerice, programeri više nisu neugledni šmokljani pogrbljeni nad tipkovnicama, nego hipsteri podšišanih brada u košuljama kariranog uzorka. IT tvrtke sada su šarena mjesta s ping-pong stolom, PlayStationom i vrećama za sjedenje umjesto uredskih stolica. Daleko je to od sterilnih i dehumaniziranih košnica za proizvodnju kodova. Ali, što je najvažnije, te nove generacije, u kariranim košuljama i vrećama za sjedenje, “nabrijane” su na posao, ambicioznije, s debljim životopisima nego ikad prije i nipošto ne žele igrati ulogu korporativnih trutova. Kako se dogodio takav obrat? Kako je nevoljkog heroja svih zabušanata Petera Gibbonsa zamijenio Elon Musk, mesijanski poduzetnik koji spava i živi u uredu? Je li se doista promijenio mentalitet generacija pa mladi danas, u odnosu na prethodne, vole i žele više raditi ili ih je na to natjeralo nemilosrdno tržište rada?
- Posao je sve više arena za dokazivanje vlastite kompetentnosti i vrijednosti, koliko god nam to možda nije simpatično. Zapadnjačka društva, među kojima i naše, organizirana su tako da je glavna domena u kojoj sebi i drugima dokazujemo vlastitu vrijednost - posao. Naravno, neki ljudi snažnije se ostvaruju u hobiju ili roditeljstvu, ali većini ljudi posao je jako važan izvor samopoštovanja i poštovanja drugih. To posebno vrijedi za mlade, koji još nemaju većih obiteljskih obaveza pa im je posao glavna domena života - smatra Zvonimir Galić, profesor na Katedri za psihologiju rada Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Inače, on je i jedan od autora istraživanja o generacijskim razlikama Hrvata u odnosu prema poslu i poslovnim navikama, provedenog na dvije skupine - onima rođenim između 1980. i 1993. te starijima, rođenim između 1946. i 1980. godine.
Odanost karijeri ili poslodavcu
Prema rezultatima njegova istraživanja, mladi danas zaista jesu zahtjevniji zaposlenici, imaju veća očekivanja, a od poslodavaca očekuju pomoć u karijernom razvoju, zdravu ravnotežu privatnog i poslovnog života te društvenu atmosferu na poslu. No, u usporedbi sa starijima, mlađoj generaciji nedostaje lojalnosti i strpljenja, pa će i na naznaku neispunjenih očekivanja reagirati odlaskom u drugu organizaciju. Drugim riječima, mladi su danas odaniji vlastitoj karijeri, a prethodnici su bili odaniji poslodavcu. Kako kaže Galić, te su dvije generacije naprosto odrasle i socijalizirale se u različitim društvenim realnostima.
- Generacija onih koji sada imaju između 22 i 29 godina provela je svoje školovanje i stekla prvo radno iskustvo u tržišnoj ekonomiji. Zaposlenja su sada sve češće projektna i kratkoročna, a odgovornost za razvoj karijere na samom je zaposleniku. Zbog toga su vjerojatno mlađe generacije motiviranije i proaktivnije, jasno im je da neće provesti cijelu karijeru kod jednog poslodavca i nastoje izvući maksimum jednom kad se nađu na tržištu rada - zaključuje.
Ne možemo odbaciti mogućnost da mlađe generacije nisu ništa gladnije poslovnog uspjeha od svojih prethodnika, nego su se jednostavno našle u vremenu kad se i za posao sobarice traže ambicija, proaktivnost i poznavanje najmanje dvaju stranih jezika. Postavimo li tako stvari, ne čudi da radno sposobna mladost ne pristaje na Gibbonsovu oblomovštinu. Luksuz je to koji si ne mogu priuštiti.
Toj je tezi skloniji Zoran Sušanj, profesor organizacijske psihologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Za razliku od kolege Galića sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, Sušanj tvrdi da treba pratiti promjene na tržištu rada, a da za postavljanje takvih generacijskih razlika u pristupu poslu ne postoje jednoznačne empirijske potvrde. Individualne su razlike i veće nego generacijske, uvjeren je.
- U svakoj generaciji možete pronaći i ovih i onih. Podjele koje bi govorile da su mladi danas više motivirani nego mladi prije naći ćete jedino u nekritičkim tekstovima i popularnim udžbenicima za menadžere i to ne može pomoći odjelu ljudskih potencijala tvrtke da prilagodi svoje natječaje i napravi bolju selekciju kandidata. Korisnije je pratiti promjene u svijetu rada i prilikom odabira pažljivo mjeriti individualne razlike unutar istih generacija - savjetuje.
Primjerice, mladima se, navodi, predbacuje da često mijenjaju poslove, da su nelojalni, ali opet, svijet rada se promijenio i zaposlenici više ne provode cijeli radni vijek u jednoj tvrtki kao nekad naši očevi i djedovi. Zašto?
- Tržište se promijenilo, a s njim i tvrtke, nema više glomaznih poduzeća. Zamislite samo da su prije u upravnoj zgradi Zagrebačke banke radile kuharice koje su bile zaposlenice banke. Danas je to nezamislivo jer to rade catering tvrtke. Takve se usluge danas ugovaraju s vanjskim dobavljačima - kaže Sušanj uspoređujući današnje tržišne prilike s onima otprije 30 i više godina.
Traži se Superman
Dodatan je problem na tržištu rada, tumači, i tzv. fenomen supermena u natječajima za posao.
- Danas poslodavci u natječajima za posao navode listu uvjeta koju je gotovo nemoguće zadovoljiti, kao da traže samog Supermana. To je nerijetko dio nečega što se naziva brending poslodavca. Tražeći supermene, žele sugerirati da u njihovoj tvrtki i rade samo takvi. No, pokazatelj je to često da ni sami ne znaju što konkretno traže od budućih zaposlenika - komentira Zoran Sušanj.
Katarina Leko, direktorica u tvrtki za strateško savjetovanje Manjgura, slaže se da tržište rada danas od mladih traži više, ali, smatra, i nudi više. Tako će poslodavci predane i kvalitetne mlade ljude rano uključiti u podjelu dobiti jer im je u interesu da ih zadrže i privuku.
- U ovom trenutku u našoj branši potražnja za kvalitetnim kadrovima iznimno je velika i da, traže se zaposlenici koji će dati više, samo što dati više nije isto što i provoditi više vremena na poslu. Nekoć su prekovremeni sati bili dokaz ili predanosti ili izrabljivanja - ovisno o tome tko gleda, a danas je jedna od najpopularnijih poslovnih mantri da, ‘radiš li ono što voliš, nećeš raditi ni dana u svojem životu’ i izgovaraju je uglavnom ljudi koji, zapravo, neprestano rade, samo što ih to ne frustrira, nego ispunjava - rezimira Leko današnji duh vremena. U njemu se, tvrdi, promijenilo poimanje ambicioznosti, kao i mjerilo uspjeha.
- Među mladima su na cijeni brzi uspjeh i liderske pozicije u 20-ima jer stalno susrećemo ‘dokaze’ da svatko može doći do novca, slave i uspjeha, pa bio i tinejdžer koji od resursa ima samo pametni telefon i neograničeni internet - zaključuje Leko.
“Work hard, play hard” pokoljenje se suočava, osim s teretom motivacijskih krilatica, očekivanjima poslodavca i vlastitim ambicijama, i s porastom fetišizacije “mladenaštva i poslovnog uspjeha”. Nebrojene liste uspješnih “30 ispod 30” i novinski stupci o uspjehu Mate Rimca, Ivana Mrvoša i Alberta Gajšaka stvaraju sliku društva koje ne prašta neuspjeh. Zaista, čini se da je svakom mladcu globalni uspjeh nadomak ruke. Pa zašto i ne bi? Ionako njih 80 posto smatra da su sposobniji i nadareniji od svojih kolega. Tako barem kaže lanjsko istraživanje Deloittea “Prvi koraci na tržištu rada”. Autor istraživanja, Goran Gledić, ujedno i Deloitteov lider ljudskih potencijala, primijetio je, provodeći intervjue i selekciju kandidata u svojoj revizorskoj kući, da diplomci koji danas dolaze na razgovor za posao sve više shvaćaju da su poslodavcima nužni, a to ih stavlja i u bolju pregovaračku poziciju.
- Da, sve se više susrećemo sa stavom ‘što ja imam od toga’ umjesto ‘što ja donosim’. I to jesu naznake klasične stereotipije milenijaca, ali ne bih se usudio reći da je to toliko izraženo kod nas kao u nekim zapadnim zemljama. Ali, opet, polovi se udaljavaju, pa imate mlade koji se trude jako puno, nerijetko i previše, ali i one koji ulaze u interakciju s poslodavcima s dozom čiste arogancije - prepričava Gledić iz vlastitog iskustva.
Zaraženi startup atmosferom
Dodatni problem koji primjećuje jest i sve veća “zaraženost” mladih popularnom startup atmosferom. Radno mjesto, vjeruju oni, mora biti opušteno - garažno uređenje, udobne sofe ispred PlayStationa, pikado i stolni tenis. I dok mladi zaposlenici to traže ne bi li se osjećali što ugodnije, velike korporacije poput Googlea to im blagonaklono dopuštaju. Pitanje je samo žele li da se mlađahni radnici na poslu osjećaju kao doma ili žele izbrisati granice pa da im posao postane dom.
Gledić, pak, vjeruje da je takva radna atmosfera postala normalna u kolektivnoj svijesti ove generacije. Budući da je u Deloitteu prosječna dob zaposlenika 29 godina, instalirali su i oni tzv. zonu za opuštanje, ali, upozorava, bez obzira na “cool” faktor, zaposlenici ne bi trebali smetnuti s uma da se radi o ozbiljnoj kompaniji i da se posao mora napraviti. Također, neke stvari koje su normalne u IT tvrtkama nisu to u tvornici ili pogonu.
Unatoč svemu, nove generacije ne treba podcjenjivati, smatra. Većina njih na početku karijere najviše vrednuje iskustvo i znanje koje može dobiti od poslodavca, a plaća im je niže na ljestvici prioriteta. U prosjeku, očekuju početnu plaću od 6300 kuna, kaže.
- Oni razumiju da novca ima i da će ga eventualno naći, a razina kompromisa koju sebi dopuštaju kod početnih plaća nije naivno razmišljanje. To me impresioniralo jer pokazuje da mladi imaju taktiku, strategiju, što je u suprotnosti s percepcijom da se danas moramo nositi s razmaženom generacijom. Ono što je ipak novost u današnje vrijeme jest niža razina tolerancije. Ako mladi vide ili osjete da nema perspektive ili se problemi čine većima, brzo traže alternative i druge opcije. Smatram da bi u nekim situacijama ipak trebali imati malo deblju kožu - zaključuje Gledić.
Iz današnje perspektive, dakle, osjetljivi je Peter Gibbons, radni antijunak s početka priče, lud što se uopće žali. Stvarno, imao je dobro plaćen, siguran uredski posao u velikoj multinacionalki s minimalnom dozom stresa. Uz to, radio je u brzorastućoj IT branši, u kojoj je lako mogao napredovati i ostvariti svoj potencijal. Danas bi milenijci u redovima stajali ispred takvog poslodavca i uzbuđeno mahali svojim životopisima, a možda ne bi ni trebali. Možda bi ih taj poslodavac mamio fleksibilnim radnim vremenom, ugodnom radnom atmosferom, PlayStationom i ping-pongom. Ipak, kako godine prolaze, i ti će mladi mijenjati svoje prioritete i radne navike. Nakon 35. godine, kaže se, zaposlenik postiže plafon svojega radnog zadovoljstva. Pitanje je samo je li stvarno zadovoljan ili se jednostavno pomirio sa sudbinom pa se očajnički drži tog posla kao Milton svoje crvene klamerice.