Gitarist Juraj Belković i njegova supruga pravnica Gordana Belković dobro pamte kako su dan uoči akcije Oluja, prvih dana kolovoza 1995. u Zagrebu otvorili dućan s gitarama. Početak je to uspješne priče o njihovoj tvrtki Total Music Services (TMS) koja je u protekle više od 23 godine imala poslovne uspone i padove, ali je ubrzo postala i do danas ostala mjesto gdje svoje instrumente redovito kupuju neki od najpoznatijih hrvatskih glazbenika poput Huseina Hasanefendića Husa i njegovih kolega iz Parnog Valjka, Gibonnija, Massima, Dade Topića, Nene Belana, ali i proslavljeni gitaristi iz okolnih zemalja kao što je Vlatko Stefanovski. Iako nisu ni jedina niti najveća, nego jedna od najstarijih, najpoznatijih i svakako većih prodavaonica gitara u Hrvatskoj, zasigurno su jedini u kojoj će kupce i dan danas dočekati vlasnici, oboje rodom Slunjani, zaljubljenici u dobru glazbu i lijep život. Najviše su ponosni na to što su među svojim stalnim kupcima stekli nekolicinu jako bliskih prijatelja.
TMS se bavi maloprodajom, veleprodajom i servisiranjem gitara i razne glazbene opreme. Uvoznici su i zastupnici nekih poznatih svjetskih proizvođača gitara kao što su američki C. F. Martin koji je, objašnjava Belković, pionir u proizvodnji akustičnih gitara jer se time bavi od 1833., što je za Ameriku jako davno. U TSM-ovoj ponudi su i električne gitare John Suhr, koje spadaju među najbolje na tržištu, kao i one proizvođača Ernieja Balla, koji je možda poznatiji po žicama. Prije su prodavali i klavijature, a zadnjih su se godina specijalizirali za gitare kojih je u njovoj prodavaonici u Ulice Božidara Adžije u Zagrebu trenutno najmanje stotinjak različitih modela. Američkim gitarama spomenutih marki opskrbljuju i dućane u susjednim zemljama poput Srbije i Slovenije. Cijene gitara kreću se u rasponu od 5 do 50 tisuća kuna i uglavnom ih kupuju profesionalni glazbenici, ali i ljudi kojima je glazba hobi. Osim gitara, kod Belkovića nabavljaju i žice, trzalice, pojačala, kabele, remenje, stalke i sve ostalo što je potrebno jednom gitaristu.
Belković rado ističe kako je i prije otvaranja dućana bio glazbenik koji je sa svojim bendom Oaza nastupao na raznim gažama. A to je, kaže, najčešće značilo da je morao svirati glazbu koja baš i nije bila po njegovu ukusu, pa je od toga odustao.
“Kad imaš neki drugi izvor sredstava za život kao što je meni dućan, onda se glazbom možeš baviti bez kompromisa. Profesionalni muzičari koji isključivo od toga žive uvijek moraju kalkulirati koliko će njihova glazba biti komercijalna. Ako radiš samo ono što ti se sviđa, ne znači da će to mišljenje dijeliti i publika”, naglašava Juraj Belković, koji je nedavno proslavio 60. rođendan. Dvije godine mlađu suprugu, koja je poput njega rođena u Slunju, upoznao je u Zagrebu gdje su oboje išli u srednju školu i na fakultet. U braku su 39 godina, imaju dvoje djece i troje unuka. On je po struci inženjer elektrotehnike, no već je u osnovnoj školi u slunjskoj limenoj glazbi počeo svirati trubu i tako naučio note. U Zagrebu je počeo svirati gitaru s 15 godina jer su, priznaje, cure u to vrijeme jako voljele dečke koji sviraju gitaru. Brzo se zaljubio u taj instrument, svirao razne glazbene žanrove, a 80-ih godina od svirke i zarađivao za život. Posebno je uživao u sviranju klasične glazbe, ali je, kaže, volio i nastupe po hotelima, diskoklubovima, vjenčanjima, zabavama… Istodobno je kao inženjer radio u slunjskoj tvornici televizora.
“Iz Zagreba smo se 1981., kad nam se rodila kći, vratili u Slunj jer smo voljeli taj gradić i tamo smo dobili poslove. To je doista bilo predivno mjesto za život. Onda je došao rat i opet smo završili u Zagrebu kao prognanici i razmišljali smo čime bismo se mogli baviti. Odlučili smo se za music shop jer to Juraj voli”, govori Gordana Belković, a njezin suprug tvrdi kako je sve zapravo bila njezina ideja. Ona danas, kaže, radi dio posla koji njezin muž ne voli, a to je cjelokupna papirologija. Trenutačno je to, recimo – inventura. I tako su 1995. od prijatelja posudili novac i otvorili prvi dućan u Kosirnikovoj ulici. Odjednom su muzičari počeli dolaziti, ponekad samo da bi kod njih popili kavu. Bili su sretni što profesionalne instrumente napokon mogu kupiti u Hrvatskoj jer su prije po njih morali ići preko granice. Među prvim kupcima bili su Eduard Jimmy Matešić i Dragutin Smokrović Smokva iz Plave trave zaborava, pa onda Nikša Bratoš i Hus iz Parnog valjka koji je do danas kod njih kupio barem pet gitara.
“Bili smo mali i nepoznati ljudi iz provincije i sve nam je to bilo prilično nevjerojatno. Smokva je doveo Jimmyja, a onda je Hus došao kupiti jedno malo pojačalo za koncert u Domu sportova i pitao nas želimo li ulaznice. Mi smo bili oduševljeni jer smo godinu dana ranije došli na njihov koncert, ali smo ostali pred vratima jer je cijela dvorana bila rasprodana. Tada smo polako počeli shvaćali da bi prodaja gitara mogla biti dobar posao. No, od početka nam je najvažnije bilo da volimo to što radimo. On voli glazbu, a ja poeziju. Nismo nikada imali ambiciju zaraditi mnogo novca, i to nismo ni uspjeli, ali se osjećamo sretno i ispunjeno jer smo ovome gradu donijeli nešto novo”, kaže Gordana dok Juraj ne krije kako mu je glavni motiv za bavljenje ovim poslom bila želja da se druži s glazbenicima s gitarama. I tako je, zaključuje, započela jedna zanimljiva avantura.
Prije sedam godina snimio je svoj prvi samostalni album “Sreća je gdje si ti”, a prije pola godine su izašli “Tragovi”. Oba kantautorska albuma na kojima Belković svira i pjeva izdala je Croatia Records. Na prvom je albumu pjesma “Dvije zvijezde” koju uz njega pjeva legendarni Arsen Dedić, a do te suradnje je, otkriva, došlo slučajno. Matija Dedić svirao je klavijature i on je, kad su snimili pjesmu, predložio da bi u njoj sjajno legao njegov otac. Pitao ga je i Arsen je odmah pristao, što je Belkoviću, kaže, bio veliki kompliment. Na njegovu prvom albumu su i neke pjesme koje je napisao prije 20 i više godina. Kad sa svojim bendom nastupa po klubovima i pozornicama na otvorenom, rijetko kada izvodi svoje pjesme jer organizatori obično traže da svira Dire Straitse. Autorske pjesme su mu često inspirirane ljubavlju prema supruzi i obitelji.
Unutrašnjost dućana Total music services
Gordana je, priča nam, imala 15 godina kad su se upoznali, a on 17. Vjenčali su su se kad je njoj bilo 19, a njemu 21 i uskoro im se rodila kći. Većina njihovih prijatelja i rođaka tada je predviđala da im brak neće biti dugog vijeka.
“Bili smo hipiji, bili smo razmaženi i nismo znali ni jaje skuhati. U početku je Juraj zbog svirki često bio daleko od kuće pa se nismo mnogo viđali. Stoga zadnjih 25 godina sve to nadoknađujemo i stalno smo zajedno i kod kuće i na poslu. Prije smo imali nekoliko zaposlenih, a sada radimo samo nas dvoje koji smo i vlasnici. Ja sam zadužena za administraciju i financije. Nadopunjujemo se. Kada smo otvorili tvrtku, ubrzo sam mužu rekla da kod kuće ne razgovaramo o poslu. Kada navečer zatvorimo vrata dućana, počinje privatni život. Nekada smo radili od jutra do kasno navečer, a sada 8 sati, koliko je dućan otvoren”, otkriva Gordana Belković te dodaje kako im na kraju mjeseca ostaje zarada od oko dvije prosječne hrvatske plaće, što je, tvrdi, tipično za većinu malih biznisa.
“U početku smo imali kredite pa nam je većina zarade išla na otplatu da bi 2005. i 2006. posao jako dobro krenuo. No, tada smo napravili jednu veliku grešku – digli smo kredit i kupili poslovni prostor u Žerjavićevoj ulici. Počela je kriza 2008., imali smo velike kamate i sve što smo zaradili smo izgubili. Opet smo krenuli od nule u unajmljenom prostoru. Na jednoj poslovnoj edukaciji čula sam da Židovi nikada nisu kupovali poslovne prostore nego su ih unajmljivali. Sada shvaćam i zašto je tako – neke lokacije naprosto nisu dobre za posao. Važno je biti mobilan i paziti na troškove”, kaže Gordana Belković i dodaje kako im je sadašnja lokacija na Trešnjevci već peta koju su promijenili i da su njome jako zadovoljni jer se lako dolazi iz svih dijelova grada i uvijek ima mjesta za parkiranje, što je kupcima jako važno. Otkriva kako su u najboljim pretkriznim godinama znali godišnje uprihoditi oko 7 milijuna kuna, a zadnjih su im godina prihod između 1,5 i 2 milijuna kuna. Otkako je Hrvatska ušla u EU, velika su im konkurencija, ističe, postale trgovine u drugim zemljama i internetska trgovina. U Njemačkoj je, navodi primjer, PDV 19 posto, a 6 posto niža cijena mnogim je kupcima dovoljan razlog da umjesto kod nas kupuju u drugim zemljama. K tome njemačke internetske trgovine hrvatskim kupcima robu besplatno šalju u Hrvatsku.
“U cijelom svijetu zatvaraju se trgovine jer ljudi sve više kupuju preko interneta. Stoga ćemo biti zadovoljni ako u idućim godinama uspijemo prodaju zadržati na sadašnjoj razini. Nastojimo se sve više fokusirati na usluge, odnosno popravke i održavanje gitara koje uz Jurja rade i naši vanjski suradnici. Klijenti su jako zadovoljni i čak nam po preporuci dolaze i iz drugih europskih zemalja jer žele da baš Juraj popravi njihove gitare. Za nas koji smo u duši umjetnici zarada definitivno nije motivacija za rad niti mjerilo uspjeha. Navikli smo skromno živjeti”, govori Gordana Belković. U prosjeku mjesečno prodaju 10-ak gitara u maloprodaji, a u veleprodaji nešto više, ali su marže minimalne. U Hrvatskoj, ističe Juraj, danas radi oko 25 music shopova i svaki je uvoznik neke marke instrumenata. Njemu su osobno najdraže Martin gitare koje i zastupa. Kod kuće ima pet vlastitih gitara, a najdraža mu je jedna koju su u Martinu napravili po njegovim željama i na njoj napisali njegovo ime.
Znam da Hus ima 30-ak gitara, a obično svira na tri ili četiri koje je kod mene kupio. Gitaru se može usporediti s dobrim automobilom. Možeš svirati na jeftinoj gitari kao što se i jeftinim autom možeš odvesti s jednog do drugog mjesta. Najbolje gitare su 80 ili čak više posto izrađene ručno i one su po izradi umjetnička djela, a uz to pružaju i vrhunski zvuk. Zato one ne mogu biti jeftine”, kaže Juraj Belković, koji nerado razmišlja o mirovini jer obožava biti među gitarama iza pulta ili svirati na pozornici. No njegova supruga ne bi, kaže, imala ništa protiv da za nekoliko godina dućan prepuste nekom mlađem, a da se oni posvete svojim unucima, psu bernardincu i mačkama kao i drugim stvarima koje vole, posebno putovanjima. Dosta su proputovali, ali uglavnom poslovno. Sebe smatraju atipičnim poduzetnicima. Kad počnu pričati o poslu, već nakon nekoliko rečenica oboje skreću razgovor na glazbu i umjetnost jer im je to, uglas kažu, zanimljivije od poreza, prihoda, financija…
“Jednom nas je posjetio jedan biznismen iz Amerike i rekao nam da ne može vjerovati kako mi upoće opstajemo i da bi nam bilo isplativije zatvoriti. No, on govori iz kapitalističke perspektive. Ali nama je najvažnije da pokrijemo sve obaveze, nikome ne ostanemo dužni, zaradimo za skroman život i u svemu tome se dobro zabavljamo u svojoj zemlji i s dragim ljudima. Financijski nije lako jer su visoki porezi i razni nameti kao i sve veća konkurencija iz inozemstva. Oni koji ulaze u neki posao s primarnim motivom da zarade novac vjerojatno neće uspjeti. Važno je voljeti ono što radiš jer moraš jako puno raditi da bi opstao”, ističe Gordana Belković i priznaje da je prije imala predrasude da su vrhunski glazbenici umišljeni ljudi koji vode rasklašen život, a kada ih je upoznala, shvatila je da su oni mahom skromni i topli, divni prijatelji.
Tekst u potpunosti preuzet iz tiskanog izdanja Globusa
Naslovnica Globusa