Kad sam jučer pročitao blog dobrog starog Mikea Misha Shedlocka kojim je upozorio na dramatične međugeneracijske podjele suvremene Amerike, shvatio sam da taj ogroman društveni problem vrijedi i za Hrvatsku, samo na nešto malo drugačiji način. Problem je toliki da se ne čini rješivim kroz do sada uobičajena politička i ekonomska rješenja, niti u Americi niti u Hrvatskoj.
Manji je problem što jedna generacija misli o drugima i obrnuto. Većina generacijskih sukoba, koji su sasvim realni interesni sukobi, zapravo nije u potpunosti osviještena. Međugeneracijski jaz više je trenutačno posljedica podsvijesti i intuicije nego realnog sagledavanja sukoba interesa. Srećom. Međugeneracijski animozitet inače bi bio puno dublji.
Pokušat ću objasniti ovo poprilično načelno naklapanje iz uvodnih pasusa o socijalno-ekonomskom sukobu millennialsa (rođeni 1980. - 1994.), generacije X (1975. - 1985.), baby boomera (1946. - 1964.) i ‘tihe’ generacije (1925. - 1945.):
Mike Shedlock upozorio je na novo demografski bazirano istraživanje Axios/Survey Monkeyja u kojem je 51 posto generacije millennialsa izjavilo da im je generacija baby boomera učinila živote lošijima. Pri tome samo 13 posto millennialsa govori da su boomeri zaslužni za to što im je život dobar. Pri ovome je manje važno što se čak i 30 posto generacije boomera slaže s tezom millennialsa, kao i čak 42 posto onih iz generacije X. Kao što nije samo po sebi bitno što o američkim boomerima ne misle baš dobro niti njihovi vlastiti roditelji iz ‘tihe generacije’ - 32 posto ih smatra da su boomeri ovaj svijet učinili gorim.
Važno je upravo i isključivo to što više od polovine mlađih izrazito nezadovoljno nasljeđem starijih, a da pri tome u javnosti još niti nije artikuliran puno snažniji interesni sukob od ovog koji proizlazi iz pretežitih osobnih dojmova.
Koja se to pitanja mogu otvoriti artikuliranjem interesnih sukoba između generacija?
Obamacare dizajniran je, recimo, u Americi tako da millennialsi preplaćuju zdravstvene usluge kako bi imućniji boomeri uživali u subvencijama. Boomeri su radeći preko ljeta mogli plaćati svoje školovanje, a danas pak mladi Amerikanci dobre fakultete financiraju brdom dugova koje vraćaju desetljećima. Trenutačni sustav socijalne sigurnosti u Sjedinjenim Državama najvjerojatnije će bankrotirati prije nego ga millennialsi počnu koristiti. I u konačnici; millennialsi bi mogli biti prva generacija u suvremenoj povijesti Sjedinjenih Država koja će živjeti lošije nego ona prethodna.
Nije čudno što su millennialsi, kaže Shedlock, bijesni na Federalne rezerve, Busha, Obamu, Kongres i sve ostale ‘stare idiote’, a čini se vrlo izvjesnim da će taj logični bijes biti politički vrlo krivo usmjeren. Zvuči poznato?
Što se tiče drugih stranih primjera, potpuno je jasno kako je slični međugeneracijski jaz kad su u pitanju neodrživost zdravstvenog i mirovinskog sustava sudbina cijelog niz zemalja. Sjedinjene Države su, kad je u pitanju mirovinski sustav, tek predvodnik u otvaranju globalne provalije od 400 bilijuna dolara nužnih za financiranje mirovina budućih umirovljenika u 2050. godini. Ti bilijuni ne postoje. “Mirovinski deficit” prema podacima Svjetskog ekonomskog foruma, raste 28 milijardi svakih 24 sata, a ništa se ne čini da se taj zastrašujući rast zaustavi.
Preselimo se sad s globalnih muka ježevih na Hrvatsku.
Iako ne raspolažem s preciznim podacima o mišljenju različitih hrvatskih generacija jednih o drugima, iz rezultata izbora, kao i iz istraživanja javnog mnijenja, s lakoćom možemo zaključiti da međugeneracijska podvojenost raste. Hrvatski millennialsi žive u okružju ekstremno visoke nezaposlenosti u svojoj generaciji, osjećaju se nesigurno, napuštaju zemlju, ne mogu računati sa stalnim poslom već samo s onim na određeno, broj dana godišnjeg im se skraćuje, a već sada znaju da će morati raditi dulje nego generacija tradicionalista ili boomeri te će, uz sve to, puno teže do prijevremene mirovine - onog balkanskog ‘menadžerskog’ izuma koji je restrukturiranje i socijalno zbrinjavanje rješavao slanjem 40 i 50-godišnjaka u penziju.
S obzirom na to da je svima jasno da su krediti u Hrvatskoj i dalje skupi u odnosu na zapadnu Europu, gospodarski rast krhak, a poduzetničke šanse poput iskrica topline na Sjevernom polu, je li nam dosta čudno da se nezadovoljstvo među mladima reflektira kao neobično brzo jačanje populističko-anarhističkog pokreta zvanog Živi zid? I je li doista čudno to što 13,8 posto birača u Hrvatskoj (21 posto u Istri) bira tako očigledno krivi put; stranputicu punu neznanja i samoobmana? Naravno da nije. Baš kao što nije niti u Americi.
I u Hrvatskoj i u Americi izvor međugeneracijskog sukoba vrlo je očigledan i svodi se na samo dva ključna problema:
Demografija je prvi i glavni problem. Rekao bih da iz njega proizlazi i drugi.
Tko će u Hrvatskoj financirati potrebe sve većeg broja budućih umirovljenika, kad mirovinski sustav ne izgleda održiv ni uz postojeći broj umirovljenih? Mladih je premalo, a krivulja statistike novorođenih teško može preskočiti rupu nastalu produljivanjem očekivanog doživljenja i prema najoptimističnijim scenarijima. Takozvani faktor ‘ekonomske podrške’ mlađih generacija za starije nestaje.
Osobno ne vjerujem da hrvatski zdravstveni sustav može preživjeti na istim osnovama sljedećih 10-15 godina. Logično je procijeniti da će već za 5 godina trenutačni izvori financiranja zdravstva zadovoljiti manje od 75 posto potreba proizašlih iz puke činjenice starenja stanovništva (više starih, više bolesnih, više onih koji žele više zdravstvene skrbi nego starije generacije…), a pri tome se ne nazire bilo kakva politička volja za reformama.
Upravo ovo zadnje - nedostatak konstruktivne političke agende s radikalnim reformama - drugi je ključni problem. Posljedica je logična: ekonomija jednostavno neće biti dovoljno snažna kako bi osigurala stope povrata na investicije, onakve stope koje mogu financirati dramatično veće potrebe u socijalnom, zdravstvenom i mirovinskom sustavu. I krug je zatvoren.
Međugeneracijske nepravde su sve očiglednije, baš kao i potpuna nezainteresiranost da se ti socijalno-ekonomski ponori premoste na barem donekle fer način.
S dosta tuge pratim tako mlohavu javnu raspravu o 27 posto dodatka na mirovinu koju uživaju sadašnji umirovljenici, a koji je aktualni ministar rada i mirovina, Marko Pavić, prvo namjeravao ukinuti za sve štediše iz drugog mirovinskog stupa, da bi sada govorio o nekom novom, ali neodređenom novom dodatku koji će, možemo pretpostaviti sa 100-postotnom sigurnošću, biti niži od 27 posto.
Jeste li sigurni da 27 posto neće postati političko međugeneracijsko pitanje? Iz perspektive generacija Z, Y (millennialsa), X i dijela boomera, bilo bi sasvim logično predložiti da se trenutačno ukine dodatak 27 posto za ‘tihu’ i ‘veliku’ generaciju. Zašto bi mlađi plaćali starijima 27 posto, kad su im ti stariji ostavili samo probleme u mirovinskom sustavu, a sami neće dobivati 27 posto nego manje, a možda i ništa?
Moralisti će reći da se takvo pitanje uopće ne može dopustiti jer bi dovelo veliki broj umirovljenika ispod egzistencijalnog minimuma, ali isto to dogodit će se i budućim umirovljenicima ako postojećim umirovljenicima nastave isplaćivati 27 posto umjesto da tih 27 posto izdvajaju za svoju starost. To se može dopustiti?
Je li bolje da oko 27 posto politički zarate različite hrvatske generacije ili da resorni ministar dođe pameti, jasno kaže da 27 posto ostaje, te da cijela Vlada odradi protržišne reforme koje će osigurati adekvatni razvoj ekonomije visokih povrata. Ovo je, naravno, sugestivno pitanje. Namjerno je toliko sugestivno da bi ga i resorni ministar trebao shvatiti.
Komentari
0