Svi dosadašnji nacionalni programi reformi čedo su Programa gospodarskog oporavka iz travnja 2010. Vlade Jadranke Kosor, kao odgovora na krizu koja je tada pogodila Hrvatsku.
“Pamtim to kao da je bilo danas”, kaže pjesma, kad je Katarina Ott, ravnateljica Instituta za javne financije, na raspravi u organizaciji Zaklade “Friedrich Ebert” dvije godine poslije ustvrdila da je “šokirana što su strateški cilj države, te 12 općih ciljeva iz Strategije za 2013.-2015. identični strategiji prijašnje Vlade”.
“Od riječi do riječi sve je isto”, kazala je tada i zapitala se je li moguće da nova Vlada Zorana Milanovića nema svoju strategiju i ciljeve. Tada je Radimir Čačić, potpredsjednik Vlade, odgovorio da je program Vlade Jadranke Kosor bio dobar, ali da će ga Milanovićeva Vlada bolje provoditi.
Eto, tako se otprilike taj “déjà vu” nastavlja do danas, svi tvrde da će biti efikasniji i bolji i većinom se već osam godina prepisuje isti programsko-retorički recept. I nije da u ispunjavanju ciljeva nije bilo rezultata, dapače, ali neke “rane” ne samo da nisu izliječene ili zaliječene, nego još više bole.
Počnimo, kao što to i priliči, od početka Programa iz 2010., zbilja kvalitetnog i reformskog, u kojem se navodi da “moramo mijenjati naša shvaćanja i navike”.
Nećemo pogriješiti ako konstatiramo da i nismo baš promijenili naša shvaćanja i navike, iako je, moramo priznati, šestogodišnja recesija građane “napravila”, barem za sada, financijski opreznijima, sklonijima manjim porezima i jačim zahtjevima za efikasnijom državom.
A politika i političari, oni se, pak, mijenjaju mnogo sporije. Nadalje, tadašnjim programom je predstavljeno pet temeljnih ciljeva i poluga, a oni su:
a) smanjenje izdataka javnog sektora;
b) preusmjeravanje proračunskih sredstava od neracionalne potrošnje prema ciljanim socijalnim transferima i ekonomski opravdanim kapitalnim ulaganjima;
c) smanjenje uplitanja države u gospodarske tokove daljnjom privatizacijom, te profesionalizacijom upravljanja javnim poduzećima;
d) pokretanje novog investicijskog ciklusa s ekonomski mjerljivim dugoročnim učincima, uz maksimalno sudjelovanje privatnog sektora;
e) ubrzanje provedbe reformi, i to pravosuđa, zdravstva, mirovinskog osiguranja, te državne i lokalne uprave.
I, opet, krenimo redom. Izdaci javnog sektora, ni u apsolutnim brojkama, niti mjereno udjelom u bruto domaćem proizvodu, nisu smanjeni, dapače, povećani su. Racionalnije korištenje i targetiranje socijalnih transfera je tek dijelom postignuto, ali još nemamo sustav imovinsko-prihodovnih “kartica” za svakog građanina, što je temelj dobrog “ciljanja” ranjivih skupina.
Odgovor na pitanje je li država ekonomski razložnije ulagala znat ćemo kada vidimo hoće li nam jamstva od restrukturiranja brodogradnje doći na naplatu, ali sasvim sigurno znamo da smo i te kako loše upravljali i trošili novac na Petrokemiju i brojna druga poduzeća u državnom vlasništvu.
Nismo puno smanjili ni upletanje države u gospodarske tokove, država je još uvijek vlasnik velikog broja velikih poduzeća, tamo gdje treba i gdje ne treba biti vlasnik, a kvaliteta upravljanja je bila loša.
Nadalje, jači investicijski iskorak, državni i privatni, još nismo napravili, a pravosuđe, zdravstvo, mirovinsko osiguranje te državna i lokalna uprava i dalje su, u odnosu na 2010., nereformirani. Osam godina su nam puna usta reformi, a ravnateljica Instituta za javne financije svake godine piše isti tekst o vjerodostojnosti naše reformske politike.