Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović u ponedjeljak je izjavio da nije bilo nikakvih pritisaka na Ustavni sud nakon što je Raiffeisen banka (RBA) objavila da traži PR agenciju koja bi, uz ostalo, utjecala i na Ustavni sud u sporu oko ništetnosti ugovora o kreditima u švicarskim francima. O cijelom tom slučaju, rekao je Šeparović Hini, Ustavni sud ima saznanja isključivo iz medija. Hrvatskoj javnosti poručio je da “može biti potpuno mirna i da ima povjerenje u Ustavni sud i njegovu neovisnost jer takvi ili slični pokušaji neće imati utjecaja na odluke Ustavnog suda koje se donose isključivo na temelju Ustava i zakona”.
Pitanje: kako predsjednik Ustavnog suda zna da se nijedan od sudaca koji su odlučivali, ili se od njih tek očekuje da odlučuju, u slučaju franak nije našao pod pritiskom? I što znači da pritisaka nije bilo “nakon što je banka objavila sporni oglas”? Sugerira li takva rečenica da su se prije toga ustavni, a možda i drugi suci već našli u takvim “stisnutim” situacijama te kako to nikome, osim svojem šefu, nisu prijavili? Nadam se da je takav, crvom sumnje izazvan, ali ipak površan zaključak samo rezultat nespretno sročene predsjednikove rečenice.
Dalje više ne raspravljamo o nesretnom oglasu RBA (iako je i dalje teško shvatiti kako je tako nešto moglo biti objavljeno, kao i da se na oglas takvog sadržaja javila i posao prihvatila etablirana agencija za komuniciranje s javnošću, jedna od najvećih u Hrvatskoj), nego o modusima bankarskog, a onda i svakog drugog mogućeg pritiska na pravosuđe.
Banka (bilo koja) nije država, nije regulator sustava. Banka nema alat za pritisak. Jedino čime banka raspolaže je novac. Zato je jedini izravni pritisak koji banka može napraviti na bilo koga ponuda ili uskrata novca - čovjeku, instituciji ili nekom od ključnih donositelja odluka unutar institucije. U slučaju da netko podlegne takvom “pritisku”, teško je povjerovati da bi o tome obavijestio šefa.
No ni to u ovom slučaju nije važno, jer se vjerojatno nije dogodilo. Ono što bi nam trebalo najviše smetati, i zbog čega je Michael Müller na kraju morao odstupiti s mjesta Raiffeisenova šefa u Hrvatskoj, poruka je koja se mogla iščitati iz oglasa kojim je banka tražila tim “stručnjaka za pritisak”. Ta poruka jasna je i jednoznačna: “trebamo takvog čovjeka jer to je način kako se radi u Hrvatskoj”. Tako nas, znači, percipiraju investitori i potencijalni partneri s vanjske strane hrvatske granice.
Niti to, međutim, unatoč uvredljivosti pozicije, ne bi bio naročit problem kada bi hrvatski građani vjerovali institucijama svoje države kao što, primjerice, vjeruju u Austriji, gdje je sjedište RBA, gdje se korupcijske afere, kada ih se otkrije, rješavaju brzo i učinkovito, kao i u većini drugih država stare jezgre Europske unije.
Priča za nas zato počinje zaključkom da hrvatski građani ne vjeruju institucijama svoje države, a ne vjeruju jer institucije hrvatskog sustava nikada nisu u potpunosti izgrađene, njihova je uloga slabo definirana, često višeznačna i zato javnosti nerazumljiva.
Zato nije čudno kada neki naš ministar kaže da ne zna ispuniti imovinsku karticu, zato nije čudno da se u javnosti još vodi rasprava o tome jesu li vjerovnici imali pravo sjesti na imovinu Agrokora (iako je koncern kasnio s otplatom ogromnog duga), kao što nije neobično ni da sudski proces protiv Agrokorove uprave, koja je najveću kompaniju u državi dovela na rub propasti, nije započeo ni tri godine nakon što se kompanija utopila u najvećoj ekonomsko-političkoj aferi od stjecanja hrvatske samostalnosti.
Štoviše, posve je uobičajeno da se procesi optuženima za korupciju, zloporabu položaja ili prevaru sustava, desetljećima vuku po sudnicama, dok optuženi tijekom procesa ulaze i izlaze iz pritvora, kao “permanentni optuženici”, ljudi mutne prošlosti i još neizvjesnije budućnosti, načelno “nevini” dok im se ne dokaže krimen zbog kojega su optuženi, ali istodobno nezapošljivi, blokirane imovine i uništenog statusa.
Zato što je tako, nije čudno da uprava banke čije je sjedište u Beču zaključi da smjer sudskog procesa kojim bi, ako ga izgubi, mogla izgubiti značajnu količinu novca, može promijeniti javnim, ali i pozadinskim pritiskom na sudove, pa u tu svrhu unajmi domaću agenciju koja se dobro snalazi u poslovnom okruženju radikalno drukčijem od njima uobičajenog.
Ustavni sud neovisan je od svih tijela državne vlasti, i nije dio pravosudnog sustava države. Zakon o Ustavnom sudu, međutim, daje mogućnost da “svaka fizička i pravna osoba može podnijeti ustavnu tužbu ako smatra da joj je odlukom sudbene, upravne vlasti, ili drugih tijela koja imaju javne ovlasti, povrijeđeno jedno od njenih Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina” (članak 59). U sudskim procesima koji su se znali protegnuti na više od desetljeća Ustavni sud često je preuzimao ulogu završne sudske instance, nerijetko vraćajući procese sudovima na nižoj razini. Suci koji su se, zaključkom Ustavnog suda, ogriješili o ustavna prava suđenih (a često je riječ bila o procesima za korupciju ili zloporabu funkcije na visokoj razini vlasti) pritom su ostajali neokrznuti. Reputacija sustava tako je urušena.
Zato je važno da se javnost do kraja upozna sa svim detaljima ove priče, da je, za razliku od niza drugih prije nje, jednostavno ne prespava.