Što nam se, dakle, dogodilo između Božića i Božića. I što smo sami napravili 2019. a da vrijedi zapamtiti.
Mate Rimac ne samo da je preživio nego je napokon uspio zainteresirati domaću političku i poslovnu zajednicu u dovoljnoj mjeri da ga više ne smatraju za razmaženog sina sumnjivo obogaćenog oca koji se zaigrao poklonjenim kešom. Tko je zaboravio, gotovo identičan model priče pratio je Emila Tedeschija čak i nakon što je postao drugi najbogatiji čovjek u Hrvatskoj, a njegov Atlantic jedna od najutjecajnijih kompanija u regiji. Rimac automobili mala su, ali respektabilna kompanija, globalno prepoznata po inovativnosti i perfekciji. Odlično.
Vodnjanski Infobip nakon vala globalne ekspanzije (urede ima u New Yorku, Tokiju, Moskvi, Mumbaiju, Sao Paulu, Mexico Cityju, Buenos Airesu, Kuala Lumpuru, Bangkoku...) priprema se za izlazak na jednu od velikih svjetskih burzi. Hrvatska je dobila svojeg prvog softverskog jednoroga, što međutim, kao ni uspjeh Mate Rimca, nije odvratilo tvrde pesimiste od njihova, čini se trajnog uvjerenja da žive na najjadnijoj točki globusa. Šteta za njih.
Nakon 25 godina života na vrhu kešom najbogatije kompanije u državi iz Adrisove uprave odlazi Ante Vlahović. Doduše, ne baš sasvim, ostaje u Nadzornom odboru Adris grupe, kao njezin neizvršni predsjednik. Velika smjena generacija u toj rovinjskoj kompaniji mogla bi proći glatko jer pojedini segmenti grupe već i dosad su imali značajnu autonomiju. Vlahovića i društvo zapamtit ćemo najviše po tome što su u vrijeme svojeg dugog mandata uspjeli malu lokalnu tvornicu duhana pretvoriti prvo u vodećeg igrača u državi, a onda izvesti kompaniju na burzu u Londonu i Zagrebu, podijeliti dobit sa zajednicom (jer “Markovićev model” privatizacije temeljio se na radničkom dioničarstvu), i na kraju totalno promijeniti biznis, odmaknuti se od duhana koji polako, ali izvjesno, postaje industrijskom granom prošlosti, iako još visoko profitabilnom, i s jednakim uspjehom zagristi u biznis s turizmom, proizvodnjom hrane i financijama. Za one koji ne znaju, ili su zaboravili, i finska Nokia počela je kao proizvođač toaletnog papira “u nekoj zabačenoj zemlji na sjeveru”.
Unatoč seriji prognoza koje su predviđale katastrofu, Fortenova grupa nastala na objedinjenim fragmentima razmontiranog Agrokora Ivice Todorića nije propala, niti se našla zarobljena u seriji teških sudskih procesa. Kompanija je danas registrirana u Amsterdamu (kao i Agrokor), ali zapošljava i plaća lavlji dio poreza u Hrvatskoj. Dobro.
Kronično problematična Petrokemija danas ima nove vlasnike, PPD i Inu, prva tri kvartala završila je s neto dobiti od 124 milijuna kuna (prošle godine rujanski prolazni rezultat bio je 341 milijun kuna minusa) i zapošljava nove radnike. Još u prosincu prošle godine tržište ju je oplakalo.
Pelješki most, jedna od ključnih poveznica cjelovite schengenske Hrvatske, raste brže od plana, kao pokazna vježba kineske tehnologije i radne etike u Hrvatskoj, ali i kao prvi veliki infrastrukturni kineski projekt koji je neka kineska tvrtka dobila natječajem u skladu s regulama Europske unije.
Varteks s Nenadom Bakićem na čelu neki doduše i dalje osuđuju na propast jer “Bakić ne zna ništa o tekstilnoj industriji”, ali kompanija je danas opet među najvidljivijima na tržištu. Ne treba zaboraviti da je riječ o tekstilu, grani kojoj je u Europi navodno sve teže preživjeti, iako veliki španjolski, švedski, talijanski i njemački brendovi uporno demantiraju tu široko rasprostranjenu i duboko ukorijenjenu teoriju (Amancio Ortega, vlasnik Inditexa, grupe koja u svojem portfelju ima Zaru, šesti je najbogatiji čovjek na svijetu, drugi najbogatiji Europljanin, iza Bernarda Arnaulta, europskog kralja luksuza, vlasnika LVMH grupe, čiji je luksuzni portfelj u biti samo nešto širi od tekstilnog). Bakić je poznat po svojoj upornosti, velikoj energiji i tvrdoglavom odbijanju ideje o porazu. Možda doista Varteks, kojemu je najveći pojedinačni dioničar, uspije učiniti ponovo velikim. Njihova odijela londonski je City s ponosom nosio i u vrijeme kad su ih kod kuće prezirali. Vrati li Bakić Varteks na segment tržišta premium proizvoda, nema pravog razloga da se uspjeh ne ponovi.
Hrvatska je početkom srpnja napokon europskim monetarnim vlastima uputila zahtjev za ulazak u eurozonu (prvo u ERM II, kao obaveznu čekaonicu) i priprema se za priključenje Schengenu.
Vjerojatno najmanje očekivano, svježe OECD-ovo izvješće registriralo je značajan pomak Hrvatske na ljestvici liberaliziranih tržišta. PMR indeks za Hrvatsku bilježi vrijednost 1,43, što je istovjetno prosjeku EU i samo malo slabije od prosjeka OECD-a. To znači da je Hrvatska već krajem 2018. po liberalizaciji bila na razini zemalja kao što su Finska, Island, Čile, Japan i Izrael. Najveća zamjerka: prevelik udio državnih poduzeća u ekonomiji.
Znači li to da Vlada radi dobro? Nažalost, još ne, ali potvrđuje dobru suradnju premijera, ministra financija i ministra gospodarstva, koji nije odustao od reformi koje je zamislila njegova prethodnica. Unatoč kontroverzama, zbog upornosti plus zaslužuje i ministrica obrazovanja Blaženka Divjak. U ostalim sektorima još čekamo pomak nabolje, a ključne kočnice i dalje su državna uprava i pravosuđe.
Čini se da optimizam u Hrvatskoj ipak nije mrtav. To je dobra božićna poruka.