Jacek_sopotnicki/iStock
ANALIZA

U Hrvatskoj i svijetu rađa se sve manje djece: Zašto imamo premalo beba? Pet je ključnih razloga...

Ugledni demograf i ekonomist analizira za Jutarnji zbog čega se suočavamo s preniskim stopama fertiliteta
Piše: Ivan ČipinObjavljeno: 04. veljača 2021. 09:41
image
HNG

Nekoć davno žene su rađale puno djece, u prosjeku više od petero. No to za većinu zemalja već dugo ne vrijedi, posebno za one razvijenije. Pad stope fertiliteta na niske razine (dvoje djece u prosjeku) prvo je počeo u Francuskoj početkom 20. stoljeća, a danas se proširio na gotovo 100-tinjak zemalja u kojima živi više od polovice svjetske populacije.

Razlozi koji su favorizirali mnogobrojnu obitelj promijenili su se od onih gdje su djeca bila radna snaga na obiteljskom poljoprivrednom imanju i potpora svojim roditeljima u starosti prema nekim drugim poput emocionalnog zadovoljstva činjenicom da ste roditelj ili da se vaša loza (prezime) nastavlja. Možda su ti emocionalni razlozi da se ima djecu u današnjim razvijenim društvima zapravo i jedini preostali, a oni ekonomski sasvim su izgubili na važnosti jer djeca više nisu radna snaga, njihovo podizanje i obrazovanje je skupo, a mirovinu u starosti osigurava država.

Totalna stopa fertiliteta (TFR) pala je ispod 2,1 djeteta po ženi, vrijednost koju demografi zovu zamjenska razina fertiliteta u generaciji u kojoj golema većina ljudi doživi starost. Ako se TFR u nekoj populaciji dulje vremena zadrži na ispodzamjenskoj razini, broj stanovnika će početi opadati i u nekom vremenu u budućnosti ta populacija će izumrijeti. Osim ako se taj pad u dovoljnoj mjeri neutralizira zamjenskom migracijom, tako da broj imigranata spriječi demografski nestanak. No to je sasvim druga priča od ove, kojom pokušavamo naći odgovor(e) na pitanje zašto je fertilitet danas nizak.

Zašto je u novije vrijeme TFR u svim razvijenim zemljama izuzev Izraela pao ispod zamjenske razine, ako su demografi prilikom formuliranja teorije demografske tranzicije (glavne demografske teorije koja objašnjava prijelaz s visokih na niske stope nataliteta i mortaliteta) predvidjeli da će TFR najniže pasti na razinu od 2,1 djece i na toj razini se dugoročno stabilizirati? Naprotiv, u nekim zemljama poput Južne Koreje TFR je pao na iznimno nisku razinu od 0,9 djece. Da bismo mogli odgovoriti na to pitanje, vratimo se malo u prošlost, stotinu i više godina unatrag u zemljama poput Hrvatske.

Često se u javnosti može čuti teza kako su naše bake i prabake imale puno djece, i zašto isto ne bi mogle ostvariti i današnje mlađe generacije koje su bogatije i zdravije nego generacije iz prošlosti. Odgovor na takve i slične tvrdnje može se sažeti samo jednom riječi: modernizacija. U prošlosti je stopa mortaliteta dojenčadi i male djece bila visoka, te je upravo ta visoka smrtnost u dječjoj dobi bila jedan od glavnih razloga velikog broja rađanja. No kako su se modernizacijom društva ekonomska i zdravstvena situacija poboljšavale, smanjivao se (ponajviše) dječji mortalitet. I tako smo s vremenom od situacije kada su roditelji pokapali svoju djecu, došli u situaciju da djeca pokapaju svoje roditelje. No, zašto se stopa fertiliteta nije odmah snizila kad je značajno pao dječji mortalitet, odnosno zašto parovi nisu odmah prilagodili razinu fertiliteta novoj situaciji kad je većina djeca preživjela do odrasle dobi? Vjerojatni odgovor je taj da su se ljudi trebali prilagoditi novonastaloj situaciji, i trebalo je proći neko vrijeme da spoznaju (ne oni, već generacije njihove djece ili pak unučadi) kako stvari više nisu kao nekoć. Velik broj preživjele djece stvarao je pritisak na oskudne obiteljske resurse i mnoga ta djeca čim su odrasla emigrirala su u gradove ili inozemstvo u potrazi za poslom i boljim životom. Život u gradu bio je znatno skuplji nego na selu, stanovi nisu bili veliki i nisu pogodovali brojnoj obitelji poput onih iz generacija njihovih roditelja iz ruralnih krajeva. Istih onih velikih, siromašnih obitelji zbog kojih su ta, sad odrasla djeca morala napustiti roditeljski dom. Da bi izbjegli probleme koje su iskusili njihovi roditelji, ta druga generacija odlučila je ograničiti svoj fertilitet i imati manji broj djece. Tu djecu trebalo je školovati, a to je koštalo, stoga više nije bilo dovoljno da u obitelji zarađuje samo otac. Mnoge žene počele su raditi plaćene poslove izvan kućanstva, i nisu više bile kućanice i "strojevi za rađanje" kao ranije, te su postale ravnopravnije muškarcima. Spoznaja da se trudnoća može na različite načine spriječiti i kontracepcijska revolucija potaknuta izumom kontracepcijske pilule u 1960-ima doveli su do manje-više svjesnog planiranja broja djece koje parovi u konačnici imaju, ali i do mnogo veće kontrole vlastitog fertiliteta od strane žena.

No u to doba industrijalizacije, urbanizacije, rasta obrazovanja i stope participacije žena, TFR je još bio stabilan oko te zamjenske razine, dok je danas pao na vrlo niske razine (1,47 u Hrvatskoj u 2019.). Pao je čak i u nekim nordijskim zemljama koje su dugo bile uzor drugima kako održati relativno visoku razinu niskog fertiliteta uz visoku stopu zaposlenosti žena. Štoviše, u 2019. TFR u Norveškoj (1,53) i Finskoj (1,35) snizio se na povijesno niske razine ikad zabilježene u njima. U razdoblju koje demografi nazivaju druga demografska tranzicija, većina parova ima dvoje djece ili manje. Koji činitelji najviše pridonose tome? Jednostavnog odgovora nema jer na visinu fertiliteta utječu različiti i brojni činitelji, a sama želja za djecom mijenja se tijekom životnog ciklusa. No pokušat ćemo izdvojiti ona objašnjenja koje su se u empirijskim demografskim istraživanjima istaknula: neimanje željenog broja djece, odgoda rađanja, troškovi djece, ekonomska nesigurnost i spolna neravnopravnost. U nastavku ćemo ukratko diskutirati o svakom od tih činitelja.

Ostvarenje željenog broja djece

Istraživanja u Europi, SAD-u i Japanu pokazala su da je preferirana veličina obitelji u prosjeku dvoje ili nešto više od dvoje djece. Udio mladih koji ne žele djecu u većini zemalja je nizak, što sugerira da je jedno od ključnih objašnjenja niskih stopa fertiliteta nemogućnost ostvarenja planova oko namjeravanog broja djece. To je posebno izraženo kod žena s visokim obrazovanjem, a dijelom se može objasniti kasnijim ulaskom u bračnu/partnersku zajednicu. Preferiraju li Hrvati mnogobrojnu obitelj, malobrojnu ili pak život bez djece? Ostvaruju li im se preferencije oko broja djece koje namjeravaju imati? Ako, u prosjeku, žele više od dvoje djece, zašto ih onda imaju manje? Pravih odgovora na takva i brojna druga slična pitanja nemamo zbog nedostatka relevantnih podataka. U zemljama gdje takvi podaci postoje, jako malo onih koji ne žele djecu na kraju ih imaju, no puno je onih koji imaju manje djece od željenog. Želja za djecom vjerojatno nikad neće iščeznuti do te razine da se TFR spusti skoro do nule, no na fertilitetne preferencije mladih generacija mogu negativno utjecati i neki dosad slabo istraženi činitelji poput svojevrsne (pretpandemijske) socijalne izolacije potaknute digitalizacijom društva (internet i društvene mreže kao glavni izvor informacija i pokretač života iza "ekrana").

Odgoda rađanja

Još jedno ključno obilježje posttranzicijskog fertiliteta je odgoda rađanja koja gotovo neprekinuto traje već desetljećima. Na odgodu rađanja prvog djeteta utječu brojni činitelji poput produženog obrazovanja, pronalaska stabilnog posla i napredovanja u karijeri, kasnija stambena neovisnost, pronalazak pravog partnera i dr. Svi oni manje ili više djeluju na skraćivanje primarnog reproduktivnog razdoblja na samo 10-ak godina: danas žene u dobi od 25 do 35 godina rađaju oko dvije trećine sve živorođene djece u Hrvatskoj. U nekim državama poput Japana i Španjolske oko 40% žena u dobi od 35 godina nije rodilo, a nakon te dobi počinju se sve više javljati problemi s plodnošću pa se sve veći broj žena nakon te dobi oslanja na medicinski potpomognutu oplodnju kao način ostvarivanja majčinstva. A neplodnost danas podjednako pogađa i muškarce. O tome se u Hrvatskoj u kontekstu niskog fertiliteta jako malo govori.

Troškovi djece

Čovjek u odnosu na druga živa bića ima relativno malo potomaka u koje jako puno ulaže, ne samo novca, već i vremena. Biti roditelj u današnja vremena vrlo je odgovorna i zahtjevna uloga koja traži puno materijalnih i nematerijalnih ulaganja. Ljudi danas preko društvenih medija mogu otkriti različite životne stilove, od kojih mnogi nisu kompatibilni sa zahtjevnom ulogom roditeljstva. Društvo u kojem živimo zahtijeva od roditelja (i onih koji će to tek postati) intenzivnu skrb i velika ulaganja u djecu za što veću dobrobit djeteta. To je dobro za djecu, ali ne pogoduje višim stopama fertiliteta. Porast financijskih i vremenskih troškova imanja djece, koji su rezultat intenzivnog roditeljstva i visoke ekonomske nesigurnosti, zasigurno pridonose nedavnom padu TFR-a u mnogim razvijenim zemljama. Visoki troškovi povezani sa stanovanjem i osiguranjem priuštivog, a istovremeno primjerno velikoga stambenog prostora za željeni broj djece također spadaju u kategoriju jednog od ograničavajućih čimbenika niskog fertiliteta.

Ekonomska nesigurnost

Ekonomski činitelji niskog fertiliteta oni su koji se u javnosti i najčešće spominju, poput nezaposlenosti mladih i nesigurnosti poslova (npr. rad na određeno), nedostatka primjerenih prihoda za ekonomsku neovisnost i odlazak iz roditeljskog doma i formiranje vlastite obitelji, sve većeg broja prekarnih i slabo plaćenih poslova koji zahtijevaju i rad u tzv. atipično radno vrijeme (prekovremeni i noćni rad, rad vikendom). Premda ekonomska nesigurnost pogađa mlade i njihove fertilitetne odluke diljem razvijenih zemalja, znatne "ožiljke" ostavila je u zemljama južne, jugoistočne i istočne Europe, posebno za vrijeme velike financijske krize od 2007. koja je u nekim tim zemljama imala produljeno trajanje. Pojedine socioekonomske skupine više su pogođene krizom, pri čemu se ističu muškarci nižih kvalifikacija. O realiziranju njihovih fertilitetnih namjera u Hrvatskoj nemamo gotovo nikakvih podataka. A istraživanja u drugim zemljama pokazuju da se muškarci s niskim stupnjem obrazovanja suočavaju s rastućim preferencijama (sve obrazovanijih) mladih žena za partnerom koji ima veliki potencijal zarade. Isto tako, osobe sa srednjim razinama obrazovanja koje otežano spajaju kraj s krajem mogu teže uskladiti posao i obiteljske obveze, što se može reflektirati u manjem broju djece od željenog. A to otežano usklađivanje profesionalne karijere i obiteljskog života često se ističe kao jedan od glavnih pokretača niskog fertiliteta, što onda često rezultira imanjem samo jednog djeteta ili neimanjem djece uopće.

Spolna neravnopravnost

Nejednaka raspodjela kućanskih poslova i odgoja djece između muškaraca i žena jedan je od često navođenih razloga niskog fertiliteta. Sve veća spolna ravnopravnost u javnoj sferi obilježena velikim rastom udjela žena koje nastavljaju obrazovanje nakon srednje škole i sve veća participacija na tržištu rada nije u jednakoj mjeri popraćena ravnopravnošću u privatnoj sferi, unutar kućanstva. Neki smatraju da će se niski fertilitet podići tek nakon što prođe "drugo poluvrijeme spolne ravnopravnosti", ono koje će rezultirati promjenom rigidnih normi, praksi i očekivanja od žena u privatnoj sferi kad su u pitanju kućanski poslovi i briga o djeci. Tradicionalna objašnjenja niskog fertiliteta koja se temelje na ekonomskim razlozima i nepostojanju populacijske politike nisu dovoljna za objašnjenja niskih stopa fertiliteta, pogotovo u svjetlu pada istih u Norveškoj i Finskoj na rekordno niske razine. Lista preduvjeta za roditeljstvo koji se trebaju ispuniti za novije generacije sve je duža, a njihova skeptičnost u stavovima prema roditeljstvu u porastu. Nove nesigurnosti i briga oko budućnosti nakon završetka pandemije i sve manja spremnost mladih na odricanje od pogodnosti koje nosi život bez djece vjerojatno će držati stope fertiliteta niskima i u desetljećima pred nama. U Nacionalnoj razvojnoj strategiji do 2030. postavljena je ciljana vrijednost TFR-a od 1,8 djece po ženi. To će biti velik izazov državi i svim ostalima koji žele podići trenutačno nisku stopu fertiliteta na tu ciljanu vrijednost. Uz pomoć podataka kakve imaju neke druge zemlje i najboljih komparativnih znanstvenih istraživanja, taj cilj bit će lakše ostvariv.

Ako je TFR dulje na ispodzamjenskoj razini, broj stanovnika opada i populacija izumire

Ispodzamjenski TFR

Totalna stopa fertiliteta (TFR) pala je ispod 2,1 djeteta po ženi. Ako se TFR u nekoj populaciji dulje zadrži na ispodzamjenskoj razini, broj stanovnika će početi opadati i ta će populacija izumrijeti.

1,47 u Hrvatskoj danas

U 60-im godinama 20. stoljeća, u doba industrijalizacije, urbanizacije, rasta obrazovanja i stope participacije žena, TFR je još bio stabilan oko te zamjenske razine, a danas je pao na vrlo niske razine (1,47 u Hrvatskoj u 2019.).

Ostale zemlje U 2019. TFR se u Norveškoj (1,53) i Finskoj (1,35) snizio na povijesno niske razine ikad zabilježene u njima. U Južnoj Koreji TFR je pak pao na iznimno nisku razinu od 0,9 djece.

Linker
12. ožujak 2021 19:36