Prioritet društva treba biti osiguravanje života starijima u vlastitom domu

Starenje stanovništva dugoročan je trend koji je u Europi započeo prije nekoliko desetljeća. Smanjenje fertiliteta i povećanje očekivanog trajanja života doveli su do porasta broja i udjela starijih u ukupnom stanovništvu. U Europskoj uniji svaki peti stanovnik ima 65 ili više godina. Hrvatska se s 21% stanovnika u dobi od 65 ili više godina i s medijalnom starošću od 44,2 godine nalazi među populacijski najstarijim zemljama Europe i svijeta. Tako velik udio starih, uza sve manji broj mladih, sve manji broj radno aktivnih predstavlja velik izazov i za ekonomski daleko bogatija društva.

Već dugi niz godina naglašava se "preopterećenost" hrvatskog mirovinskog fonda i nepovoljan omjer broja umirovljenika u odnosu na broj radnika. Međutim, ovako velik broj umirovljenika nije samo rezultat demografskog starenja, već i tridesetogodišnje prakse odlaska u mirovinu prije ostvarivanja punog radnog staža, tj. ranije od predviđene zakonske granice pune starosne mirovine. Tranzicija iz planskog u tržišno gospodarstvo i sumnjiva privatizacija rezultirali su propašću mnogobrojnih poduzeća i nastankom velikog broja nezaposlenih. Taj problem učestalo se rješavao modelom ranog umirovljenja vitalnih i radno sposobnih stanovnika, što je dugoročno ostavilo brojne negativne posljedice na hrvatsko gospodarstvo i društvo općenito, ali i na kvalitetu života tih stanovnika.

Većina starijih stanovnika nije bila u mogućnosti tijekom radnog vijeka značajnije štedjeti kako bi se financijski osigurali za umirovljeničke dane, te isključivo ovisi o mirovini. Ako znamo da u Hrvatskoj prosječna mirovina iznosi otprilike 40% prosječne plaće, jasno je da su ti prihodi mali. Starije osobe, posebice žene, u visokom su stupnju rizika od siromaštva i socijalne isključenosti.

Suvremena obitelj

Prema podacima DZS-a iz 2019. u Hrvatskoj je stopa rizika od siromaštva u osoba starih 65 ili više godina iznosila čak 30,1% (za žene 33,6%, za muškarce 24,9%). Ipak, stariji u Hrvatskoj su uglavnom financijski neovisni i sami namiruju sve troškove vlastitog kućanstva (troškove režija, kućnih popravaka, hrane, odjeće i dr.). Nerijetko, čak i financijski pomažu svoju odraslu djecu. Većina ih posjeduje stan ili u kuću u kojoj žive što im pruža određenu materijalnu sigurnost i neovisnost.

Sve donedavno zbog nepovoljne ekonomske situacije i velikog broja nezaposlenih, posebice među mladima, umirovljenicima se nije pružala gotovo nikakva mogućnost za ostvarenje dopunskih prihoda od neke vrste plaćenoga rada. Promjena Zakona o radu omogućila im je da uz zadržavanje pune mirovine mogu raditi do polovice punog radnog vremena. Ovo je pozitivna mjera posebno s obzirom na visok stupanj ostarjelosti u Hrvatskoj, niske mirovine i manjak radne snage u nekim djelatnostima.

Mnoge zemlje EU-27 povećale su dobnu granicu za odlazak u mirovinu s ciljem da što dulje zadrže starije stanovništvo na tržištu rada i na taj način smanje porast troškova mirovina. To je rezultiralo polaganim porastom udjela osoba starih između 65 i 74 godine koji nastavljaju raditi. Stopa zaposlenosti 2019. u ovoj dobi u EU-27 bila je 9,6%, a Hrvatska se sa 5,4% nalazila pri dnu ljestvice. Fleksibilnije radno vrijeme i radni raspored, lakši pristup usavršavanju i dodatnom učenju određene bi poslove učinili atraktivnijima za starije i zadržali ih dulje na tržištu rada. Uostalom, istraživanja pokazuju da stariji radnici imaju ona znanja i vještine koje mladi nemaju.

Hrvatska slično, kao i većina zemalja, skrb o starijima temelji na neformalnim pružateljima skrbi. To su prvenstveno bračni partner, zatim djeca, onda drugi članovi obitelji, prijatelji i susjedi. Zbog promjena koje doživljava suvremena obitelj - smanjenja broja članova, većeg broj razvoda, manjeg broja djece, zatim iseljavanja mlađih članova (djece i unuka) u inozemstvo kao i ravnopravnog obrazovanja te zaposlenosti žena (koje su uvijek u većem broju pružatelji skrbi), stariji su ljudi danas izloženi većem riziku nego ranije generacije da neće imati nikoga tko bi im pružio pomoć i njegu u njihovu domu. Uza sve promjene, obitelj je i dalje glavni izvor materijalne, emocionalne i praktične potpore svojim članovima. Ipak, iako razvoj i dostupnost suvremenih tehnologija današnjim obiteljima (onima koji se njima služe i kojima su dostupne) omogućuju pružanje materijalne, a donekle i emocionalne potpore na daljinu, praktična potpora moguća je isključivo osobnim kontaktom, na što prvenstveno utječe geografska udaljenost između skrbnika i starije osobe.

Stariji u Hrvatskoj bez obzira na dob, nastoje živjeti samostalno i neovisno, brinući se sami za sebe, a tek u nuždi oslanjajući se uglavnom na članove obitelji. Pružatelji njege najčešće su bračni partneri, češće supruge nego supruzi. Jedan od razloga je i spolna struktura starijeg stanovništva. Iako se rađa veći broj muške nego ženske djece, s povećanjem dobi raste udio žena, te one brojčano prevladavaju u starijim dobnim skupinama. U Hrvatskoj u ukupnom broju starih 65 i više godina 59% je žena i 41% muškaraca. Ovaj nesrazmjer utječe i na bračni status i veličinu kućanstva u starosti, a time i na njihovu kvalitetu života. Spolne razlike u bračnom statusu u starosti obično se objašnjavaju činjenicama da žene u prosjeku žive dulje od muškaraca, nerijetko su mlađe od svojih supruga te se u kombinaciji s očekivanim trajanjem života povećava vjerojatnost da će ostati udovice. Također, istraživanja pokazuju da žene rjeđe nakon gubitka bračnog partnera ulaze u novi brak. U većini razvijenih zemalja velika je vjerojatnost da će žena barem jedno razdoblje živjeti sama tijekom godina starosti. Prema Eurostatu 2019. u EU-27 udio žena starih 65+ koje su živjele u samačkom kućanstvu bio je 40,5%, a muškaraca 22,6%. U Hrvatskoj je za žene taj udio iznosio 34,6%, a za muškarce 17,2%. Osim što život u samačkom kućanstvu često utječe na pogoršanje financijske situacije pojedinca (gubitak drugog prihoda), povećava i potrebu za uslugama kako bi stariji mogli ostati živjeti u vlastitu domu, često rezultira porastom doživljaja osamljenosti i stvarnom društvenom izolacijom. Samački život starijim osobama prihvatljiviji je i manje stresan ako je to njihov vlastiti izbor i ako, osim obitelji, imaju više-manje redovite kontakte s prijateljima i/ili susjedima. Istraživanja su pokazala da procjenjujući kvalitetu svog života stari ljudi na prvo mjesto stavljaju kvalitetu društvenih odnosa, a potom zdravlje, aktivnosti i funkcionalnu sposobnost.

Gubitak kontakata

Usprkos očuvanju brojnosti i kvalitete kontakata s članovima njihovih obitelji, osjećaj osamljenosti prisutan je u znatnom dijelu skupine starih osoba. Rezultat je to više činitelja. Društvene mreže u starosti mahom su dobno homogene pa se porastom smrtnosti vršnjaka brzo sužavaju. Gubitak bračnog partnera, članova obitelji i šire rodbine kao i dugogodišnjih prijatelja utječe na povećanje osamljenosti i osjećaj društvene izolacije. Spol i ovdje igra određenu ulogu pri čemu muškarci često nakon smrti supruge gube brojne kontakte, za razliku od žena koje i u udovištvu, ali i općenito u starosti nastavljaju njegovati odnose s drugima i imaju znatno širu društvenu mrežu.

Većina starih ljudi živi u svom domu i želi tako i nastaviti, premda im je ponekad potrebna i tuđa pomoć kako bi se to ostvarilo. Život u vlastitom domu omogućava im da zadrže neovisnost, osjećaj da imaju kontrolu nad svojim životom i da žive "po svom", što je jako bitno za njihovo mentalno zdravlje. Osim toga, omogućava im i ostanak u "njihovoj" (lokalnoj) zajednici što također smanjuje doživljaj osamljenosti i društvene izolacije. Stoga je, za društvo, prioritet unaprijediti različite oblike izvaninstitucionalne skrbi dostupne starijima u skladu s njihovim potrebama, a sve kako bi mogli ostati živjeti u vlastitom domu što je dulje moguće i na taj način izbjeći nepotrebno i neželjeno preseljenje. Neovisno žive li u urbanim ili ruralnim područjima, starim ljudima pomoć u okviru njihova doma treba biti podjednako dostupna.

Regionalne razlike

Jedan od intenzivnih procesa unutar promatrane skupine je i povećanje najstarijih starih ljudi. Predviđa se da će se udio osoba u dobi od 80 ili više godina u stanovništvu EU-27 u razdoblju od 2020. do 2050. udvostručiti, s 5,9% na 12%. Trenutno, u Hrvatskoj živi 5,5% stanovnika starih 80 i više godina i očekuje se njihov porast. Među starijima od 80 godina često je ozbiljno narušeno zdravlje - fizičko i mentalno zdravlje, prisutna su značajna funkcionalna ograničenja, a time raste i ovisnost o tuđoj brizi. Porast broja stanovnika u ovoj dobi ukazuje da će porasti i potrebu za formalnim oblicima skrbi, dugoročnoj skrbi i smještajem u domove za starije i nemoćne. U Hrvatskoj se na tom planu vide velike regionalne razlike u razvijenosti i kvaliteti mreže zdravstvene zaštite i socijalnih usluga. Ona je izrazito slaba u slabije naseljenim i manje razvijenim područjima (primjerice manji otoci, brdsko-planinska područja i dr.). Iako je solidarnost u malim, slabije naseljenim, uglavnom pretežno ruralnim zajednicama još vrlo visoka, neformalni skrbnici ne mogu nadoknaditi vrlo često i potpunu odsutnost formalne skrbi za starije. Rezultati iz SHARE istraživanja (Istraživanje o zdravlju, starenju i umirovljenju u Europi) pokazali su da briga o članu obitelji može postati teret koji utječe na samog skrbnika, posebno ako je riječ o brizi za teže bolesnu osobu. Postojanje sustava pomoći za dugotrajnu skrb (iako je i ne koriste) skrbnicima daje osjećaj kontrole nad situacijom i poboljšava njihovo blagostanje. Pandemija bolesti covid-19 otkrila je brojne slabosti sustava formalne skrbi za starije u Hrvatskoj. Nažalost, u hrvatskom društvu se starenje najčešće doživljava kao kriza, prisutni su stereotipi o starim ljudima kao homogenoj, ovisnoj i fragilnoj grupi koja opterećuje nacionalnu ekonomiju i teret je društvu. Stari ljudi se razlikuju prema svojim potrebama, interesima i mogućnostima, i mnogi od njih nisu ovisni ni financijski ni fizički o drugim osobama i još na različite načine doprinose društvu. Sve vodeće europske države javne politike vezane za starenje temelje na aktivnom uključivanju starih u svakodnevan život na različitim razinama u svrhu povećanja njihove osobne kvalitete života, ali i kvalitete života društva u cjelini.