Iako po broju predstečajeva i radnih mjesta spašenih u nagodbama ne spada među branše koje su podnijele najveći teret ekonomske krize iz 2009., turistički sektor itekako je osjetio val predstečajeva i poravnavanja nagomilanih dugova u gospodarstvu. Prema analizi Ministarstva turizma iz 2014., 28 hotelskih poduzeća s oko 560 zaposlenih ušlo je u predstečajeve s dugovanjima od 88 milijuna eura, a kroz nagodbe su postigle nastavak poslovanja uz otpis 47 milijuna eura.
Među tvrtkama iz turističkog sektora koje su zbog blokiranih računa i dospjelih dugova morale zatražiti predstečaj bile su neke su od tadašnjih ‘perjanica‘ domaćeg turizma poput ‘Sunčanog Hvara‘, ‘Hotela Podgora‘, ‘Vranjica Belvedere‘, ‘Hotela Živogošće‘, trogirske ‘Medene‘, ‘HTP Korčule‘ i zagrebačke ‘Esplanade‘.
- Stanje hotela prije postupka predstečajne nagodbe odlikovali su zastarjelost, niska razina konkurentnosti proizvoda, loša iskorištenost kapaciteta, poslovanje s gubicima, opterećenost nekretnina hipotekama ili fiducijama i neadekvatno upravljanje. Tvrtke nisu mogle osigurati sredstva za potrebna ulaganja za unapređenje kvalitete ponude, što je osnova za ostvarivanje boljih rezultata i efikasnijeg poslovanja – navodi spomenuta analiza Ministarstva turizma u dijelu koji se odnosi na hotele u državnom suvlasništvu poput ‘Podgore‘ i ‘Živogošća‘, ističući kako je u tim i drugim hotelima pod vlasničkom kontrolom države oko 8000 kreveta za smještaj turista s potencijalom dodatnih oko tisuću kreveta u slučaju ulaganja i obnove poslovanja nakon predstečaja. Prema istome izvoru, kako bi hoteli stabilizirali poslovanje i poboljšali ponudu za goste, u nagodbama su postignuti dogovori s ulagačima da se investira oko 172 milijuna eura.
Ozbiljnost ulagača
Predstečajne nagodbe u hotelijerstvu, kako nam je potvrdio predsjednik Sindikata turizma i usluga Hrvatske (STUH) Eduard Andrić, najbolje su uspjele u slučajevima kada su investicije isplanirane u nagodbama i sprovedene a ulagači pokazali ozbiljnost i dugoročni interes za te tvrtke.
- Tamo gdje je postojala zdrava osnova i volja vjerovnika dogovor je postignut i sproveden kroz nagodbu. Najpoznatiji primjer je ‘Sunčani Hvar‘, ali ima i drugih. Da bi se postigao dogovor, netko uvijek mora popustiti, mora biti kompromis, a toga je često nedostajalo među vjerovnicima, čak i kod predstavnika države – navodi Andrić, ističući kako je ‘puno radnih mjesta izgubljeno u stečajevima i predstečajevima u turističkom sektoru‘. Posljedice, dodaje, osjećamo i danas kroz pojačani uvoz radne snage za hotele i turizam u cjelini.
- Upozoravao sam da će predugi stečajevi i predstečajevi, odlaganje rješenja i odluka o nagodbama i deblokadi poslovanja, dovesti do toga da će mnogi radnici otići iz tih tvrtki, i to ne u druge domaće tvrtke, nego vrlo često u inozemstvo, što se i dogodilo, a mi nećemo imati zamjene za njih na domaćem tržištu rada – navodi Andrić. Krivci, dodaje, za takav razvoj događaja su i poslodavci i država koja bi, podsjeća Andrić, kroz stečajne i predstečajne postupke dolazila do vlasništva u hotelima, a zatim ga prodavala investitorima koji ili nisu imali ozbiljne namjere ili su mislili na brzinu vratiti uloženo.
- I jedno i drugo vodilo je u krah pod novim vlasnikom, odnosno u ponavljanje traženja investitora i modela izlaska iz poteškoća. Država je kupce hotela morala kroz kupoprodajne ugovore obvezati da ako ne izvrše odredbe ugovora o kupnji, morati tvrtke, odnosno hotele vratiti državi. Toga nije bilo, mijenjali su se vlasnici i investitori, a krize su se u brojnim tvrtkama nastavljale, radnici su odlazili, obnove poslovanja nije bilo. Primjeri su, među ostalim, Laurus-Bellevue, gdje je stečaj trajao više od 19 godina, Kupari i Haludovo – komentira naš sugovornik iz STUH-a.
Povećana izloženost
Država se u predstečajevima u turizmu izložila više nego u drugim sektorima jer je nakon pretvorbe i privatizacije (p)ostala suvlasnik u brojnim hotelima. Glavni izvori državnog vlasništva u hotelima bili su sam model pretvorbe prema kojem dio dionica u novonastalim dioničkim društvima pripada državi i financijska pomoć koja se hotelima davala za vrijeme Domovinskog rata kada nisu ostvarivali prihode, kasnije zamijenjena za dionice. Konačno, turizam je proglašen za državnu stratešku djelatnost, pa nije dolazilo u obzir da država samo tako digne ruke od bilo kojeg hotela gdje je imala vlasničkog upliva. U svakom slučaju, kao suvlasnik hotela država je nakon izbijanja krize nelikvidnosti 2009. i posljedičnog Zakona o predstečajevima donesenog 2012. imala obvezu zatražiti otvaranja predstečajeva, a onda dati tim tvrtkama još jednu šansu kroz otpis dugova. No, istodobno se namjeravala izvući iz vlasništva u turističkom sektoru kroz pronalazak strateških investora koji bi preuzele hotele i investirali.
Zanimljivo da je i tvrtka Club Adriatic d.o.o., koju je Vlada osnovala početkom 2000.-tih kako bi s jednog mjesta upravljala državnom imovinom u turizmu, uglavnom kampovima i turističkim zemljištem, također završila u predstečaju u listopadu 2014. s dugom od oko 13 milijuna eura. Nakon što su za Club Adriatic sklopljena nagodba 2019. i tijekom 2020. isplaćeni svi vjerovnici, prodan je tvrtki ‘Adria grupa Baško Polje d.o.o.‘.
Ovaj tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
Komentari
0