Prijavio sam se u civilnu zaštitu onu nedjelju odmah nakon potresa jer sam htio pomoći ljudima, a i trenutno nemam boljeg posla jer se inače bavim prijevozom turista, kojih sada nema zbog korone. Postavljali smo šatore za smještaj ljudi koji su u potresu ostali bez kuća, a sada smo uključeni u razne aktivnosti oko epidemije. Doma mi je bilo dosadno, a ovdje sam koristan. Sa mnom su se prijavila još trojica mojih prijatelja - otkriva nam Zagrepčanin u 40-im godinama koji u plavoj uniformi s našivenim grbom Grada Zagreba i bedžom Ministarstva unutarnjih poslova patrolira ispred tržnice u Utrini u Novom Zagrebu. Pripadnici civilne zaštite tamo paze da se građani pridržavaju propisanog razmaka u redovima ispred trgovina i da nisu u velikim grupama. Uz to strpljivo odgovaraju na brojna pitanja građana najčešće o radnom vremenu pojedinih prodavaonica i službi.
Naš sugovornik otkriva kako se dobro snašao i da je zadovoljan iako za svoj rad ne prima plaću, nego tek naknadu za prijevoz, a osiguran mu je i topli obrok. Većina njegovih kolega već su godinama pripadnici civilne zaštite, koja ih zove po potrebi, što je rijetko jer izvanrednih situacija kao što je ova uzrokovana epidemijom i potresom, na sreću, nema mnogo. Mnogi od njih su umirovljeni policajci i vojnici, ali ima i onih koji se bave raznim poslovima koje po potrebi na određeno vrijeme napuštaju da bi se mogli priključiti službi čija je osnovna svrha pomaganje građanima, a koja se u normalnim nekriznim vremenima rijetko kada spominje.
PPD donirao 20 vozila
Sada, međutim, cijela javnost širom otvara oči i uši svakoga dana kada informacije iznosi Nacionalni stožer civilne zaštite, na čijem je čelu ministar unutarnjih poslova Davor Božinović jer ta služba u Hrvatskoj spada pod MUP. Stožer ima 24 člana koje imenuje Vlada, a riječ je o čelnim osobama iz raznih državnih tijela.
Na samom početku epidemije, uoči uvođenja izvanrednih mjera, Vlada je 17. ožujka u hitnu saborsku proceduru uputila dopune Zakona o sustavu civilne zaštite kojima je Nacionalni stožer dobio veće ovlasti kako bi sustav bio efikasniji. Ministar Božinović tom je prilikom objasnio kako se time Nacionalnom stožeru omogućava donošenje odluka i uputa koje će provoditi stožeri civilne zaštite na lokalnim razinama, a cilj je ujednačavanje postupanja svih odgovornih za provedbu mjera zaštite života i zdravlja građana. Nacionalni stožer svakodnevno zasjeda od 25. veljače, kad je u Hrvatskoj potvrđen prvi pacijent zaražen koronavirusom, a od 22. ožujka, osim o epidemiji, raspravlja i o problemima uzrokovanima potresom u Zagrebu i donosi odgovarajuće mjere.
Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović
Do danas je doneseno 30-ak mjera koje se uglavnom odnose na ograničavanje kretanja i obavljanja raznih djelatnosti za vrijeme epidemije, a uspostavljen je i pozivni centar za sva pitanja vezana uz koronavirus s brojem 113 koji je do sada primio oko 600 tisuća poziva građana.
Iz izvora bliskog Nacionalnom stožeru doznajemo da im je stalno na raspolaganju tisuću pripadnika javnih vatrogasnih postrojbi te 450 članova Hrvatske gorske službe spašavanja čiji se broj nakon potresa, po potrebi, može povećati za još 150 ljudi. Po nalogu Stožera, Crveni križ je angažirao svojih 5600 zaposlenika i volontera koji na razne načine pomažu građanima, posebno starijim osobama i kućanstvima kojima treba dostavljati hranu i lijekove. U lokalnim stožerima aktivno je oko 5000 članova civilne zaštite koji djeluju u sklopu 73 postrojbe. Ukupno hrvatski sustav civilne zaštite broji 18 tisuća osoba, većinom dobrovoljaca koji se angažiraju ovisno o potrebama. Uz pripadnike civilne zaštite, za nadzor provođenja donesenih mjera na terenu je i oko 7000 policajaca.
Sustav se, smatraju Globusovi sugovornici bliski Stožeru, pokazao prilično učinkovitim i dobro organiziranim što je izuzetno važno kad treba u kratkom vremenu velik broj ljudi disciplinirati kako bi zbog nekog višeg cilja, u ovom slučaju zdravlja, prihvatili nova pravila i ograničenja. Otežavajući je faktor činjenica da Hrvati po svom mentalitetu definitivno ne spadaju među najdiscipliniranije nacije jer mnogi, umjesto da poštuju zabrane, radije traže način kako ih zaobići. Stoga je, kažu nam dobro upućeni, ključno imati sustav koji je ustrojen strogo hijerarhijski, što znači da se odluke donose na vrhu, u Nacionalnom stožeru, i odnose na sve građane, a onda se na lokalnoj razini prati njihova provedba i Stožeru dojavljuju problemi kako bi se neke mjere prilagođavale ili mijenjale. I međunarodna iskustva pokazuju da zemlje s tako ustrojenim sustavima daleko bolje drže epidemiju pod kontrolom, odnosno učinkovitije su u provođenju mjera sprečavanja širenja zaraze te imaju manji broj Covid-19 pozitivnih i umrlih osoba.
Civilna zaštita
Neki tvrde kako je ovakav sustav civilne zaštite jedan od ostataka komunističkog režima, no u Stožeru velikom prednošću smatraju postojanje kapaciteta da se u kratkom vremenu regrutira mnogo ljudi koji će postupati po izdanoj zapovijedi, većinom volontera koji su prošli obuke i znaju kako treba postupati u izvanrednim situacijama. Pitom je važno da građani nemaju osjećaj da se nad njima provodi represija, nego da razumiju da je nepopularnim mjerama poput ograničavanja kretanja osnovni cilj zaštita njihova zdravlja.
Civilna zaštita, po svojoj pojednostavljenoj definiciji, predstavlja sustav organiziran na lokalnoj, područnoj i nacionalnoj razini s ciljem ostvarivanja sigurnosnih standarda i interesa građana u izvanrednim situacijama. Stoga ona uključuje sve raspoložive kapacitete i sudjelovanje ljudi koji mogu doprinijeti umanjivanju ili sprečavanju oštećivanja zdravlja, gubitaka života, uništenja materijalnih dobara i šteta na okolišu od posljedica prirodnih i drugih velikih nesreća i katastrofa te rata i terorizma. Djelomično je čine profesionalne operativne snage poput vatrogasaca, HGSS-a i Hrvatskog crvenog križa koji po potrebi surađuju s policijom i vojskom, a sve koordiniraju stožeri, od nacionalnog do lokalnih.
Povijest civilne zaštite u Hrvatskoj seže u dvadesete godine prošlog stoljeća, kao i u većini drugih europskih zemalja. Svagdje su joj primarne zadaće podjednake - zaštita od elementarnih nepogoda kao što su poplave, potresi i požari, kao i drugih nesreća. Civilna zaštita se pojavila u Prvom svjetskom ratu nakon prvih velikih bombardiranja naselja, kad se u mnogim zemljama organizira služba promatranja, uzbunjivanja, gradnje skloništa, raščišćavanje ruševina, pružanje prve pomoći... U Drugom svjetskom ratu je u Velikoj Britaniji u civilnu zaštitu bilo uključeno oko 20 posto stanovništva. Stručnjaci procjenjuju da se dobro organiziranom civilnom zaštitom broj ljudskih žrtava može smanjiti čak 4 do 22 puta.
Dok se u većini država Europe svijest o potrebi razvoja civilne zaštite javila kao posljedica masovnog stradavanja civila u Prvom svjetskom ratu, ideja o potrebi zaštite stanovništva u Hrvatskoj rodila se još 1880. godine nakon velikog potresa u Zagreb, pa dvije godine kasnije s radom započinje Društvo Crvenog križa pod okriljem tadašnje Austro-Ugarske Monarhije. Prve javne vježbe civilne zaštite u Zagrebu održane su 1935. godine, a iste se godine uz financijsku potporu grada održavaju prvi informativno-promidžbeni tečajevi o potrebi i načinu provedbe zaštite za liječnike, veterinare, kemičare, farmaceute i druge stručnjake. Godine 1932. zagrebačko Gradsko poglavarstvo donijelo je odluku o izgradnji Škole civilne zaštite za obučavanje i osposobljavanje kadrova za zaštitu i spašavanje. Škola je otvorena 1938. i radila je do ljeta 1945.
U poslijeratnoj je Jugoslaviji pri Državnom ministarstvu unutarnjih poslova 1948., po uzoru na SSSR, ustrojena protuavionska zaštita (PAZ), koja je 1955. prerasla u službu Civilne zaštite, koja 1963. godine prelazi u nadležnost Uprave za narodnu obranu, a od 1965. godine osnivaju se štabovi civilne zaštite kao koordinativna i operativna tijela, čime je civilna zaštita vraćena u nadležnost republika. Tadašnja SR Hrvatska 1972. donosi Zakon o općenarodnoj obrani, kojim je utvrđena obveza osnivanja postrojbi civilne zaštite opće namjene u stambenim i drugim zgradama, naseljima, mjesnim zajednicama, manjim poduzećima… Neposredno prije raspada Jugoslavije Hrvatska je imala veoma razgranat sustav civilne zaštite, u koji je bilo uključeno više od 500 tisuća obveznika, odnosno 12 posto stanovništva.
Zakonom o općenarodnoj obrani potkraj 1990. godine Štab civilne zaštite Republike Hrvatske ušao je u sastav Ministarstva obrane. Kad je 1991. započela agresija na Hrvatsku, velik dio pripadnika civilne zaštite pristupio je postrojbama MUP-a i Zboru narodne garde. Od 1. siječnja 1994. Civilna je zaštita integralni dio MUP-a, a 2001. je za poslove civilne zaštite, vatrogastva, školovanja i osposobljavanja vatrogasaca i organiziranih snaga civilne zaštite ustrojena nova Uprava za zaštitu i spašavanje. Zakon o zaštiti i spašavanju iz 2004. uskladio je hrvatski sustav sa standardima EU. U svakoj županiji ustrojen je područni ured za zaštitu i spašavanje u čijem su sastavu odjel za zaštitu i spašavanje i županijski centar 112, a četiri obalna područja imaju i državne intervencijske vatrogasne postrojbe zbog požarne opasnosti u priobalju. U slučaju neposredne prijetnje od nastanka katastrofe ili velike nesreće župani tako imaju pravo i obvezu mobilizirati sveukupne ljudske i materijalno-tehničke potencijale i mobilizirati stožer civilne zaštite. Nacionalni stožer koordinira rad županijskih stožera.
Jedinice lokalne i područne samouprave osnivaju postrojbe civilne zaštite opće namjene koje obavljaju jednostavne zadaće u velikim nesrećama na njihovu području, no imaju i specijalističke postrojbe civilne zaštite za provođenje specifičnih zadaća kao što su traganje i spašavanje u ruševinama i poplavama kao i kemijsko-biološko-radiološko-nuklearnu (KBRN) zaštitu. Državna intervencijska postrojba civilne zaštite osniva se kao operativna snaga za djelovanje na području cijele države i u međunarodnim aktivnostima. Načela operativnog djelovanja sustava civilne zaštite su supsidijarnost, solidarnost i kontinuitet djelovanja. Međunarodni dan civilne zaštite u cijelom se svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, obilježava 1. ožujka. Nositelj izrade politika razvoja edukacije, osposobljavanja i obuka u području sustava civilne zaštite u Hrvatskoj je Nastavno nacionalno središte civilne zaštite.
Među onima koji znaju kritizirati ovako ustrojenu civilnu zaštitu, tvrdeći da ona mora biti efikasnija, pročelnik je zagrebačkog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama Pavle Kalinić, koji je prošli tjedan u javnost izašao sa svojim stavom da bi Hrvatska trebala uvesti obavezni vojni rok i za muškarce i za žene u trajanju od četiri mjeseca, po uzoru na Švicarsku.
Pavle Kalinić
Za Globus pojašnjava kako bi dio tih vojnih obveznika poslije sudjelovao u radu civilne zaštite, koju bi Hrvatska pod hitno morala pomladiti. Prema njegovim riječima, 40 posto pripadnika civilne zaštite u Hrvatskoj starije je od 46 godina, a u većini zemalja vojni obveznici u dobi od 42 godine više nemaju obvezu biti u pričuvi.
“Zagreb ima 759 pripadnika civilne zaštite specijaliziranih za izvlačenje iz ruševina i još njih 6000 opće namjene. Ali se rijetko kada svi odazovu pozivu. Civilna zaštita u ovoj situaciji uglavnom kontrolira socijalnu distancu oko tržnica te na javnim prostorima poput Bundeka i Jaruna jer policija za to nema kapaciteta. Kad se dogodio potres, građanima smo kazali da ćemo im pomoći na najbolji mogući način u najkraćem mogućem roku, i to smo učinili. Civilna zaštita izašla je na ulice sa 6000 ljudi, uključujući i vatrogasce profesionalce i dobrovoljce sa svom potrebnom tehnikom koju grad redovito obnavlja. Koristila se cijela oprema Holdinga i Grada Zagreba”, naglašava Kalinić.
Pavle Kalinić
U drugoj polovici 20. stoljeća vlade većine zapadnoeuropskih država nisu mnogo ulagale u civilnu zaštitu jer su je smatrale nepotrebnom. Njezin osnovni smisao su u doba hladnoga rata vidjeli u mogućnoj opasnost od nuklearnog napada. Završetkom hladnog rata, početkom 90-ih godina sve se više kao prijetnja prepoznaju teroristički napadi u kojima bi se moglo koristiti kemijsko i biološko oružje. No, nijedna zapadna zemlja nije ukinula civilnu zaštitu jer bi smisao svog postojanja pokazivala kada bi došlo do potresa, poplava ili sličnih prirodnih nepogoda. U SAD-u je Civilna zaštita ustrojena 1941., a njezina se važnost naročito potvrdila nakon terorističkih napada u rujnu 2001. Neke zemlje civilnu zaštitu doživljavaju kao stup svoje obrane, za što je najbolji primjer Švedska.
U nekadašnjem Sovjetskom Savezu odredi civilne zaštite bili su dio vojske, a primarna im je zadaća, slično kao i na Zapadu, bila ublažiti posljedice mogućeg nuklearnog napada. Trupe civilne zaštite odigrale su ključnu ulogu nakon černobilske katastrofe 1986., kad su iz cijelog SSSR-a pristigle u Ukrajinu kako bi obavile najrizičnije zadaće poput uklanjanja radioaktivnih ruševina, pri čemu je, prema službenim podacima, 56 pripadnika smrtno stradalo. U današnjoj je Rusiji civilna zaštita u nadležnosti Ministarstva za hitne situacije.