‘‘Kako pogreške pretvoriti u uspjeh‘‘, uvodna je prezentacija koju je, na konferenciji u organizaciji Jutarnjeg lista "Hrvatska proizvodnja hrane - Rješenja za budućnost", održao konzultant Ivan Malić. On je danas u Čepinu istaknuo kako je tržište najveći problem hrvatske poljoprivrede.
Prvi izvještaj s konferencije možete pročitati OVDJE
- Nemamo proizvođačke organizacije, zadruge... Ono je u burnim 90-im bilo prepušteno privatnom sektoru i tko je razmišljao dugoročno, taj je uspješan. Danas smo uspješni tamo gdje je dobro riješen tržišni sektor, jer mi znamo proizvesti, ali ako nemate partnera koji razmišlja dugoročno ne možete uspjeti. Kod nas je problem što sami sebe puno lažemo i tepamo si, a zapravo si trebamo reći gdje smo i što možemo. Ne volim rečenicu da je Hrvatska bogomdana zemlja za poljoprivredu, jer to nije istina. Prvo zašto nije istina je da nemamo vrhunsko zemljište, pogotovo u usporedbi s Mađarskom, Ukrajinom...
Također, gubimo bitku s klimatskim promjenama i pitanje je hoćemo li za 10 godina biti zemlja za proizvodnju krumpira, kukuruza. Imamo problem i s prijenosom znanja i s prijenosom kapitala. Nadalje, administracija nam je takva da ne možemo biti uspješni, a zadnji razlog zašto nismo bogomdana zemlja je tržište – rekao je Malić i pojasnio.
- Na zapadu postoje desetljetne kooperacije i zadruge, što kod njih daje rezultate. Uspješni sektori kod nas su uljarice i žitarice, tov junadi, duhan, rajčica, šećer i krumpir, a ‘kuželjavi‘ sektori, kako sam ih nazvao, su isto tako uljarice i žitarice jer su niskoprofitabilne, zatim voće, šećer, povrće i mljekarstvo. Inače, ja sam veliki protivnik ratarstva, jer ono ne zarađuje dovoljno vrijednosti. Naježio sam se kad je županica spomenula mlinove. Mislim da pola od 200 tisuća hektara u ovoj županiji treba pretvoriti u povrće – istaknuo je Malić, kao uvod u panel "Agrobiznis budućnosti - kako pokrenuti kooperaciju" na kojem je moderator Miroslav Kuskunović ugostio Davora Doku, predsjednika Uprave Podravke Agri, Marka Pipunića, predsjednika Uprave Žito grupe, Ivonu Tupek, članicu Uprave Arivera Fruita, te Ivana Pandurevića, predsjednika Uprave Agro Invest grupe. Doko je za početak istaknuo kako je Podravka u sve tri tvrtke koje je kupila od Fortenove, dakle Belju, Vupiku i PIK-u Vinkovci uspjela podići efikasnost proizvodnje. Rekao je da su u te tvrtke uložili oko 43 milijuna eura u mehanizaciju.
- Do 2030. plan je podići četiri nove svinjogojske farme za 90.000 tovljenika, drugi veliki projekt je navodnjavanje dodatnih 1.200 hektara koji je u tijeku u Baranji, a u naredne četiri godine dodatnih 5.000 hektara. U planu su i investicije u farme mliječnog govedarstva, kao i povećanje kapaciteta u tvornici stočne hrane. Riječ je o planu vrijednom 200 milijuna eura i to bez velikog dodatnog zaduživanja. No, nužno je promijeniti Zakon o poljoprivrednom zemljištu, da velike korporacije zadrže zemlju koju obrađuju, a po mogućnosti je i povećaju – kazao je, dok je vezano uz okupljanje proizvođača u kooperacije rekao da su povezivanjem s proizvođačima rajčice postali samodostatni u tom sektoru.
- To je projekt u koji smo mnogo uložili i u kojem smo potaknuli kooperante da rade za nas tako što smo im plaćali više nego što se plaća u okolnim zemljama. Odaziv je bio fantastičan, a smatrali smo da je upravo takav pristup bio nužan u prve godinu-dvije ako se želi stvoriti stabilna proizvodnja. Planiramo širenje i u Belju, ali ono što je možda još važnije – potpuno se slažemo s Ivanovim razmišljanjem da budućnost poljoprivredne proizvodnje nije samo u žitaricama, poput pšenice i kukuruza. Istina je da smo i dalje snažno usmjereni na proizvodnju visokokvalitetnih sorata pšenice, posebice proteinske pšenice s dobrim reološkim svojstvima, ali naš srednjoročni plan do 2026. godine predviđa značajno povećanje proizvodnje povrtlarskih kultura. Primjerice, naši sustavi – Belje, Vupik i PIK – do jučer nisu radili niti jedan hektar graška, a danas rade 50 hektara, a plan nam je uskoro prijeći 200 hektara. Površine pod rajčicom planiramo povećati s 20 na 40 hektara, a paprika će s dosadašnjih 5 hektara porasti na oko 60. To su kulture koje zahtijevaju puno više rada i kapitala, a mi vjerujemo da upravo naši sustavi mogu jedini u Hrvatskoj potaknuti takvu vrstu proizvodnje. Sve te projekte dugoročno želimo širiti i prema kooperantima. Danas ih imamo oko 900, a želimo ih imati još više. S njima stalno radimo, sastajemo se, educiramo ih i nastojimo ih vezati uz nas. Jer, uvjereni smo da bez kooperanata cijela priča o podizanju hrvatske poljoprivrede ne može uspjeti - istaknuo je Doko.
Pipunić se osvrnuo na IPO kazavši kako će vrijeme pokazati je li to bilo hrabro i uspješno.
- Mi smo plitko i malo tržište, volimo brze zarade, ali s obzirom na broj upisa i količinu sredstava koje smo prikupili jesam zadovoljan. Inače, htio bih reći da dugo nisam čuo bolji i precizniji panel od ovog prethodnog. Put kojim smo krenuli nosi neke promjene u mentalnom sklopu vlasnika, jer sada morate polagati račune i drugima. Tko je na to spreman, mislim da je to dobar put i po meni je to za Žito bio najlogičniji put, jer biologija čini svoje – kazao je Pipunić, dok je Tupek naglasila kako je sektor voća i povrća je najzahtjevniji u poljoprivredi.
- Moramo imati organiziranu proizvodnju i jako je bitan dugoročan partnerski odnos s proizvođačem, a ta sinergija mora imati krajnji benefit kao što su niži troškovi proizvodnje, veći prinosi po hektaru, siguran otkup i plasman na tržištu. Moramo stvoriti stabilan lanac vrijednosti i pozicionirati naše voće i povrće kao brend – rekla je Tupek.
Pandurević smatra da je Hrvatska spremna za zaokrete u poljoprivredi. Smatra da je za početak nužno srediti podatke, jer se ne zna koliko je u našoj zemlji zapuštenog zemljišta.
- Nakon toga povećanje proizvodnog outputa. Neprihvatljivo je da se velike sustave prikazuje kao antidržavne elemente. To trebamo razbijati i gledati kako bolje surađivati. Plan za navodnjavanje nije nimalo ambiciozan i to treba povećati. Treba poticati okruženje za rad poboljšati logistiku u ruralnim sredinama – istaknuo je Pandurević.
Kad je riječ o planovima Pipunić smatra da je nužno mijenjati trendove i društvo u kojem živite.
- Da bi mijenjali trendove i društvo u kojem živite morate imati moć, a ako je nemate morate se prilagoditi. Kako nisam imao moć, prilagodio sam se društvu u kojem živim s ciljem da ga mijenjam na bolje. Tako je nastajalo Žito, tako je došla i proizvodnja pršuta u Slavoniji, jer za dobar pršut vam treba svinja i tehnologija koja je poznata u svijetu. Percepcija bure i soli to su emocije, to je romantika ili sevdah, to nije biznis. Nisam slušao nikog, slušao sam taj svoj nekakav osjećaj da Slavonija može proizvodit pršut koji je konkurentan i dalmatinskom i onom iz Parme, zato što imamo dobru svinju. Naravno, to je težak i spor put. Ali na kraju, ako imate dovoljno „zraka“ da izdržite pet minuta, uhvatit ćete nešto. Ako ga imate samo za trideset sekundi – teško. Pokazalo se da je naše „Žito“ imalo dovoljno zraka da izdrži tih nekoliko teških godina do police.
I nakon pet godina uspjeli smo postati prepoznatljiv proizvod na domaćem, ali i na europskom tržištu. Danas u Slavoniji proizvodimo pršut – a to je prije šest ili sedam godina zvučalo kao potpuna utopija. Nitko tome tada nije pridavao nikakvu važnost. I to je naš model rada – i dalje ćemo ga razvijati u tom smjeru. Investicije ćemo usmjeravati tamo gdje procijenimo da imamo šansu biti uspješni, konkurentni i učinkoviti. Ne trebamo biti konkurentni samo nekom susjedu, nego onome tko će izvana dovesti šlepere smrznute sirovine, mesa ili bilo čega za naš proizvod – s takvima moramo konkurirati – poručio je Pipunić, koji se osvrnuo i na kooperacije te na percepciju sela.
- Mene osobno malo smeta percepcija sela kakvu često čujem. Živim ovdje u Slavoniji već 35 godina, duže nego u Bosni, i mislim da se moramo odmaknuti od slike da je selo „tri krmače, dvije bake, tri žabe i četiri kokoši“. To nije današnje selo niti moderna kooperacija. Zašto selo ne bismo percipirali kao ugodno mjesto za život? Možete raditi tri do pet kilometara dalje, imati dobru plaću, a potom se vratiti u svoj voćnjak, u svoju kuću, gledati djecu kako se igraju u dvorištu, brati trešnje.
Zašto ne bismo okrenuli percepciju sela u nešto privlačno, bez nužnosti da imate tri krmače, dvije krave i kokoši? Netko je rekao da smo mali i da nemamo šanse biti konkurentni – da smo slabi, da nam nedostaje tehnologije. S druge strane, pogledajte svijet: svi ratovi kad-tad stanu, pa će i ovaj u Ukrajini stati. Ukrajina ima 33 milijuna hektara i 97% černozema. Do ukrajinske granice stići ćete prije nego do Dubrovnika – to je naša stvarnost i naš kontekst. Opasnosti su negdje drugdje. Na nama je da se osvijestimo i tražimo prilike upravo ondje gdje možemo zaraditi. Ne trebamo se zavući i čekati – pola milijuna ljudi ovdje može dobro živjeti ako pametno iskoristimo ono što imamo. A selo, evo ja vas uvjeravam, za pet godina kad dođete ovdje, platit ćete skuplje kuću u Čepinskim Martincima nego u Sesvetama – istaknuo je Pipunić.
Nakon što su ušli u proizvodnju kornišona, Tupek je najavila nove investicije u nove sorte nasade klementina i mandarina, koje bi dolazile u kasnom proizvodnom intervalu kako bi produljili sezonu agruma do prosinca. PP Orahovica, prema riječima Pandurevića, planira daljnja ulaganja u mehanizaciju, bioplinska postrojenja, silose i navodnjavanje bez kojeg smo mrtvi.
Na kraju je poručeno i kako od države očekuju da ne smanjuje potpore velikima, ali i da treba naći model koji će odgovarati i velikima i malima, odnosno spojiti Ministarstvo i struku u traženju rješenja, kao i šansu u zemljištu koje je zaraslo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....