Izbor za najboljeg mladog poljoprivrednika/poljoprivrednicu, koji će predstavljati Hrvatsku na izboru za najboljeg europskog poljoprivrednika, ušao je u završnu fazu.
Stručni ocjenjivački sud odabrao je 20 najboljih. Ovo su njihove priče
Kada se Domagoj Zlatar sa suprugom Katjom, Dalmatinkom iz Dugog Rata, i sinčićem Ognjenom prije sedam godina iz Zagreba preselio u rodnu Golu, oboje su imali 28 godina, mnogi su ga stari-novi sugrađani potajice gledali sumnjičavo, čak sa sažaljenjem, rekao bi. Jer, i on i supruga ostavili su dobro plaćene poslove, oboje su diplomirani agronomi, za studija u Zagrebu su se i upoznali, a imali su i malo dijete. Ne, nikako im se to nije činilo mudrim potezom.
S druge pak strane, oboje su, i Katja i Domagoj, znali da je baš to ono što žele od života - živjeti na svojoj zemlji i baviti se poljoprivredom, odgajati djecu - u međuvremenu su ih dobili još dvoje, Bornu (4) i Dunju (2) - što dalje od hektičnog zagrebačkog ritma. Umjesto da troše cijelu jednu plaću na podstanarstvo, režije i benzin do posla svakog od njih, da nekoliko sati dnevno provode za volanom razvozeći djecu u vrtić i školu, a predvečer na različite aktivnosti, da ih se zbog kriminala u kontinuiranom porastu ne usude pustiti same, bračni se par veselio njihovu slobodnom i bezbrižnom odrastanju na selu. A njih dvoje? - Pa zar nije logično da se agronomi bave poljoprivredom i žive na farmi - pita nas Domagoj Zlatar.
- Pritom, odrastao sam na poljoprivrednom imanju, roditelji se cijeli život bave mljekarstvom i to mi je, rekao bih, usađeno u DNK. U Zagrebu sam radio u jednoj konzultantskoj kući pa otvorio obrt za poljoprivredno savjetovanje vezano uz fondove EU. Kako sam već tada čvrsto odlučio da ću se vratiti doma i vratio sam se, nisam mogao ostaviti posao jer mi je trebao novac. Od zarade na tom poslu financirao sam prvu etapu novoga gospodarstva koje smo kupili. U jednom sam trenutku radio tri posla, od doma u partnerstvu s tom tvrtkom za fondove EU u poljoprivredi, muzao krave kod roditelja i hranio koze. Pao sam na 73 kilograma, a visok sam 1,90 metra. Tada sam shvatio da to nema smisla i posvetio se samo kozama - kaže Domagoj.
Danas ih ima 160 i šest jaraca, namjera mu je povećavati proizvodnju do maksimalno 200 koza i tehnološki modernizirati proizvodnju kako bi mu, uz posao, ostalo vremena i za život s obitelji.
U svojoj je prijavi na izbor za Najboljeg mladog poljoprivrednika u rubrici "Detaljan opis implementiranja projekta/operativnog koncepta (na dvije stranice teksta)", napisao: "Dragi evaluatori, poprilično sam umoran jer u prosjeku radim 12 sati dnevno pa se nadam da mi nećete zamjeriti ako stavim link iz Agrokluba gdje možete vidjeti članak o našoj farmi", ostavio link i srdačno ih pozdravio.
- Kod nas je cijelo vrijeme akcija, preko dana sam pun energije, ali zato sam u 22 sata mrtav umoran. Sljedeći dan sve iznova, buđenje u šest, rano jutro s klincima, odvezem ih u vrtić, nahranim koze, pomuzem ih, počinjem radni dan. Kad završim s kozama, posao nastavljamo u polju - kaže za Jutarnji Domagoj. Voziti djecu u vrtić podrazumijeva njih četvero u "ekstremno maloj kabini" crvenog traktora, samohodnog utovarivača, do vrtića je nekoliko minuta. U proljeće i ljeto do vrtića se voze biciklima. Na farmi mu pomažu roditelji Josip i Dubravka, koji i sami imaju farmu krava, a ima i zaposlenog radnika Zlatka koji mu, kaže, vrijedi suhog zlata.
Zašto koze?
- Prvo smo htjeli imati krave, uložili smo puno novaca u papire, napravili projektnu dokumentaciju, namjeravali prijaviti na fondove, ali to se izjalovilo, duga priča u koju sada ne bih ulazio. Potom se u meni, kako bi rekli Dalmatinci, rodio dišpet, a i supruga mi je više naginjala malim životinjama te mi se sviđao koncept. Razgledavali smo farme, čitali literaturu, nasreću se ohrabrili kontaktirati Vindiju, koja nam je danas partner otkupljivač, motivirali su nas. Dali su nam petogodišnji kredit za nabavu matičnog stada koji smo otplaćivali mlijekom. Sjajno je takvo partnerstvo, oni osiguravaju kvalitetna grla, genetika je top, dovezli smo koze iz Međimurja. Sada dalje razvijamo tu selekciju, imamo sve bolja grla i genetski dobro stojimo. Uglavnom, krenuli smo sa 57 koza, prvu smo ih godinu samo hranili bez zarade. To je ona sezona kad sam imao 73 kilograma. Počele su se jariti, krenulo je mlijeko, s njim i posao. Još dvije smo godine paralelno radili s kravama i kozama dok nismo došli do primjerenog obujma posla samo s kozama - kaže Domagoj.
Danas rade s još nekoliko kooperanata, među kojima je i Podravka kojoj isporučuju pšenicu. Zlatarovi, naime, imaju 33,6 hektara zemlje na kojoj sade lucernu, kukuruz, pšenicu i ječam, na nešto više od dva hektara je trava, upola toliko livada. Koze hrane svojim proizvodima, a one su im lani dale 104.000 litara mlijeka. Imaju i ljubimicu, kozu Rozitu, koju su tako nazvali zbog vrlo neuobičajene roskaste boje. U dugotrajnu su imovinu dosad uložili oko 300 tisuća eura, prosječno godišnje ulažu 30-ak tisuća eura, takvom će dinamikom, kaže Domagoj, i nastaviti.
U njihovu se domu pije samo kozje mlijeko, slađe je i s manje laktoze, djeca ne žele drugo, iznimka je samo domaće kravlje mlijeko s bakine farme.
- Vrijeme kada koze nemaju mlijeka, dva mjeseca prije jarenja odmaraju, u našoj je kući problematično jer djeca traže kozje mlijeko. Neće nikada popiti kupovno mlijeko, ne možete ih prevariti, odmah osjete razliku, ne samo od kozjeg, nego i od domaćeg bakina mlijeka - kaže Domagoj Zlatar za Jutarnji. S kozama je, kao i sa svim životinjama, teško raditi u smislu da "imate živu životinju, morate ju ujutro i navečer hraniti, nema tu ne da mi se, boli me zub…" Odmaraju se samo nekoliko dana godišnje, kada u srpnju odu baki na more. Ali prije toga odrade sav posao.
- Sve mora biti savršeno posloženo, iskombajnirano. Skinuto žito, prodana jarad, ne smije biti nikakvih zdravstvenih problema kod koza… No, sve to nije problem ako volite taj posao. Volio bih naglasiti da svi koji se žele baviti kozama, neka se bez straha i upuste u to. Neka se ne boje jer tržište je dobro, uloženo se vraća i mogu zaraditi pristojnu plaću. Da sam ostao raditi u Zagrebu, zarađivao bih više, ali kvaliteta života i odgoja djece na selu nemaju cijenu - naglašava Domagoj Zlatar.
Komentari
0