Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA) odobrila je Novoj ljubljanskoj banci (NLB) preuzimanje tvrtke Mobil Leasing, nakon procedure u kojoj je razmotren i utjecaj dugova koje Ljubljanska banka i NLB imaju u Hrvatskoj za staru deviznu štednju na postupak preuzimanja.
- U kontekstu javnih i dostupnih informacija vezanih za postupke koji se vode oko prenesene devizne štednje između društava Ljubljanska banka i Nova ljubljanska banka s jedne, te društava Zagrebačka banka i Privredna banka Zagreb s druge strane, HANFA ističe da, s obzirom na regulatorni okvir i činjenicu da je riječ o stjecanju kvalificiranog udjela društva koji se bavi poslovima leasinga, a ne prikupljanjem depozita građana, predmetna situacija nije relevantna za procjenu primjerenosti stjecatelja Mobil Leasinga – priopćeno je iz HANFA-e.
Ono što je u rješenju HANFA-e ocijenjeno kao relevantno za ocjenu primjerenosti Nove ljubljanske banke za preuzimanje Mobil Leasinga je temeljita analiza financijskog stanja stjecatelja i ispunjavanje svih relevantnih zakonskih kriterija.
Neizravna kupnja
Nova ljubljanska banka, podsjetimo, nije izravno kupila Mobil Leasing već je riječ o posrednoj akviziciji temeljem kupoprodaje tvrtke SLS Holdco na slovenskom tržištu između NLB-a, Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD) i Biser Holdings Limiteda kao kupaca, i Apollo Global Managementa kao prodavatelja.
Budući je SLS Holdco, među ostalim, 100 postotni vlasnik i Mobil Leasinga koji na hrvatskom tržištu ima oko 3500 ugovora o financiranju vozila te zauzima 3,3 posto pripadajućeg leasing tržišta, bilo je potrebno odobrenje HANFA-e.
Odobrenje NLB-u dano je uz uvjet da NLB izvijesti HANFA-u o svim poslovnim događajima koji bi mogli utjecati na promjenu uvjeta na temelju kojih je izdano odobrenje najkasnije u roku osam dana od primitka odgovarajućih odluka nadležnih tijela.
Spomenuta odluka HANFA-e uslijedila je 16 godina nakon istovjetnog postupka u kojem je tadašnje vodstvo regulatora na čijem je čelu bio Ante Samodol odbilo NLB-u izdati suglasnost za preuzimanje tvrtke Optima leasing d.o.o. Tu je odluku tadašnje vodstvo HANFA-e obrazložilo narušenim povjerenjem potencijalnih korisnika financijskih usluga u NLB zbog spomenutih sporova oko devizne štednje.
Povijesna presuda
U međuvremenu, sredinom 2014. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (ESLJP) donio je povijesnu presudu u predmetu ‘Ališić i ostali‘ kojom je slovenskoj Vladi naložio obeštećenje hrvatskih štediša Ljubljanske banke u konačnom iznosu koji bi se utvrdio u postupku povrata, no procjenjivalo se da nije manji od 150 milijuna eura.
Obveza povrata devizne štednje u Ljubljanskoj banci ‘pala‘ je na slovensku Vladu jer Ljubljanska banka nema imovine. Naime, kada je Slovenija ranih devedesetih godina prošlog stoljeća proglasila nezavisnost, jedna od prvih odluka novih demokratskih vlasti bila je transformacija Ljubljanske banke u dvije odvojene banke.
Spomenuta odluka slovenske Vlade sprovedena je tako da su Ljubljanskoj banci ostavljeni dugovi i nešto malo imovine, uglavnom nekretnina, a likvidna imovina prenesena je na novoosnovanu Novu ljubljansku banku.
U toj transformaciji devizna štednja hrvatskih građana ostala je u ‘staroj‘ Ljubljanskoj banci, a ta banka bez ikakve imovine iz koje bi isplatila hrvatske štediše kojima nije preostalo drugo nego potegnuti brojne tužbe pred hrvatskim, slovenskim i sudom u Strasbourgu. Pravna bitka trajala je gotovo četvrt stoljeća, što znači da su brojne štediše čekajući pravdu umrle.
Osim hrvatskim štedišama, Ljubljanska banka ostala je po osnovi devizne štednje dužna i Zagrebačkoj i Privrednoj banci Zagreb. Naime, suočena s spomenutim manevrom novih demokratskih vlasti u Sloveniji, tadašnja hrvatska vlast donijela je odluku da štediše Ljubljanske banke u Hrvatskoj svoje devizne uloge mogu prenijeti na hrvatske banke koje su tako preuzele dug Ljubljanske banke, računajući da će ga jednog dana naplatiti od Nove ljubljanske banke ili slovenske države. Prema svojedobnom izračunu Hrvatske narodne banke, naše banke po spomenutoj osnovi potražuju od Slovenije oko 430 milijuna eura.
Argumenti Ljubljane
Slovenska strana, jasno, ima svoju verziju gledanja na dugove u Hrvatskoj koji su nastali razdvajanjem Ljubljanske banke i NLB-a i svoje sudske postupke koje je pokrenula za zaštitu interesa, među ostalim, i na ESLJP-u u Strasbourgu.
Slovensko gledište, prije svega, je da su štediše Ljubljanske banke u Hrvatskoj imali uloge u pravnoj osobi Ljubljanska banka Glavna filijala Zagreb koja je bila dio hrvatskog pravnog i financijskog sistema, što, među ostalim, znači da je štediše po likvidaciji Ljubljanske banke Glavne filijale Zagreb trebala namiriti naša agencija za zaštitu štednih uloga.
Drugi važan ‘kut gledanja‘ slovenske strane na ovaj problem je da su hrvatska poduzeća ostala dužna oko 500 milijuna eura Ljubljanskoj banci za uzete kredite prije raspada Jugoslavije, da su ti krediti u pretvorbi i privatizaciji uglavnom ‘posušeni‘ te da bi dvije države trebale sjesti za stol i vidjeti kako razriješiti međusobna potraživanja.
Pregovori između Hrvatske i Slovenije o dugu Ljubljanske banke zaista su i vođeni, ali je i jedan i drugi slovenski argument za Hrvatsku bio neprihvatljiv, jer je, primjerice, Ljubljanska banka Glavna filijala Zagreb devize prikupljene u Hrvatskoj slala u Sloveniju, svojoj matičnoj banci, pa se Glavna filijala i našla u problemima s likvidnošću ranih devedesetih godina prošlog stoljeća. U svakom slučaju, presuda ESLJP-a ‘Ališić i ostali‘ dala je za pravo hrvatskoj strani da dugovi Ljubljanske banke prema hrvatskim štedišama nisu dio hrvatskog, već slovenskog financijsko-pravnog sustava i kao takvi moraju biti vraćeni.
Pravni sporovi između Zagrebačke banke i PBZ-a s jedne, i slovenske države s druge strane, još uvijek traju. Otuda se i javila dilema hoće li HANFA odobriti NLB-u ulazak na hrvatsko financijsko tržište zaobilaznim putem.
Za odluku HANFA-e od značaja je i podatak da je NLB sredinom svibnja ove godine objavila namjeru davanja javne ponude za preuzimanje Addiko Banke u Austriji. Tim povodom predsjednik Uprave NLB-a Blaž Brodnjak upravo je ulazak NLB-a na hrvatsko tržište označio kao jedan od ciljeva preuzimanja Addiko Banke, koja u Hrvatskoj ima banku kćer.