Iako se često može čuti da se u Hrvatskoj malo radi, ne manjka ni statistike koja pokazuje upravo suprotno. S prosječno odrađenih 34,3 sata tjedno i 1837 sati godišnje, Hrvatska je među deset najradišnijih zemalja u svijetu, pokazuje analiza OECD-a za 2024. godinu koja se bavi ovom tematikom.
Najviše se radi u tri zemlje Srednje i Južne Amerike: u Meksiku 42,7 sati tjedno (čak 28,9 posto zaposlenih radi više od 50 sati), u Kostariki 41,3 sata, a u Čileu 37,5 sati. Slijede Grčka s 37,8 sati tjedno i 1897 sati godišnje, Izrael, Južna Koreja, Kanada, Malta i posljednja deseta u klubu najradišnijih je Rumunjska.
Metodologija OECD-a podrazumijeva ukupan broj stvarno odrađenih sati - s punim i skraćenim radnim vremenom, plaćenim i neplaćenim prekovremenim satima i odrađenim dodatnim poslovima - podijeljen s brojem zaposlenih. Isključuju se praznici, bolovanja, roditeljski dopust, školovanja, obuke i slično.
Da Hrvatska pripada među zemlje u kojima se natprosječno radi, već je pokazala statistika Eurostata za zemlje EU. Posljednji podaci za prošlu godinu pokazuju da radni tjedan traje 39,8 sati, dva i pol sata više od prosjeka, što je svrstava u sam vrh ljestvice zemalja EU. Hrvoje Stojić, glavni ekonomist Hrvatske udruge poslodavaca, podsjeća na očitovanje poslodavaca na tu temu otprije nekoliko mjeseci u kojem iznose da brojke Eurostata daju iskrivljenu sliku. Pravo stanje, smatraju u HUP-u, jest da Hrvatska, kao dio radnog vremena, priznaje stanku za odmor od minimalno pola sata, što u EU nije slučaj. Osim Hrvatske, stanku još priznaju samo Slovenija i Portugal.
Kako ta stanka u tjednu generira minimalno dva i pol sata, "a vjerojatno i puno više", Stojić računa da puno radno vrijeme ipak ne premašuje 37 sati tjedno. "Stoga nije točno da Hrvati rade najviše, već je prema broju radnih sati Hrvatska na razini ili u praksi ispod prosjeka EU", pojasnio je, naglašavajući da Hrvatska, s druge strane, ima nisku produktivnost.
Ipak, stanka od pola sata nije jedini razlog visoke radne satnice. Stoga Stojić navodi i druge faktore, primjerice, da se više radi u slabije razvijenim zemljama nego u razvijenim, a tome svakako doprinosi i struktura ekonomije. Prema mišljenju Vedrana Šošića, glavnog ekonomista HNB-a, Hrvatska ne odstupa znatno od drugih zemalja kada je u pitanju usporedba po kriteriju punog radnog vremena, ali ima znatno manje zaposlenih na skraćeno radno vrijeme, što u konačnici daje ovakav rezultat. U Nizozemskoj, primjerice, prošle je godine 38,7 posto radne snage radilo skraćeno, a u Hrvatskoj samo njih 3,6 posto. Osim toga, već se godinama smanjuje udjel zaposlenih na skraćeno radno vrijeme. Još 2016. godine, to je bila opcija za njih 5,6 posto. Lani je u EU na part-time poslovima radilo u prosjeku 17,1 posto radne snage.
- Jedan od razloga tako velikih razlika kada je u pitanju zaposlenost na skraćeno radno vrijeme vjerojatno je kulturološki, ali svakako je i visina primanja. Ako su plaća i pol dovoljno visoki da se od toga može živjeti, veća je i mogućnost da će dio zaposlenih, a statistika pokazuje da su to češće žene, prihvaćati opciju sa skraćenim radnim vremenom. Demotivirajuće za rad na skraćeno radno vrijeme vjerojatno utječe i to što ono podrazumijeva nižu mirovinu kada se jednom steknu uvjeti za umirovljenje - kaže Šošić.
Značajne oscilacije od zemlje do zemlje prema broju odrađenih radnih sati, od 40 do više od 50 sati tjedno, odražava i različita zakonska rješenja o puno radnom vremenu, navodi u svojoj analizi OECD. Pojedine zemlje stavljaju velik naglasak na ravnotežu između poslovnog i privatnog života, što često znači kraći radni tjedan, više vremena za godišnji odmor i uključuje pomoć zaposlenim roditeljima. "Zaposlenici u tim zemljama obično su zadovoljniji životom i manje su pod stresom. S druge strane, neke zemlje imaju puno dulje radne tjedne, što rezultira nižim zadovoljstvom životom i radnom snagom koja se može osjećati premoreno", objašnjava OECD.
Prezaposleni radnici imaju veću vjerojatnost da će pogriješiti na poslu, imati lošiju kvalitetu rada ili mogu biti manje produktivni zbog iscrpljenosti. "Dok tvrtke i menadžeri često žele da njihovi najbolji zaposlenici preuzmu više posla, njihovo pretjerano zapošljavanje može imati negativan učinak kada je u pitanju njihov učinak", stoji u analizi. No, neki zaposlenici mogu biti prezaposleni i zbog toga što dodatno rade kako bi spojili kraj s krajem.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....