Slučaj švicarac

'Ogledni postupak Vrhovnog suda uklonit će svaku dvojbu vezanu uz konverziju kredita'

O značaju očekivanog “oglednog primjera” Vrhovnog suda za slučaj švicarac, za Jutarnji list govori Tomislav Jakšić, docent na Katedri za trgovačko pravo i pravo društava
Tomislav Jakšić, profesor na Pravnom fakultetu
 Damjan Tadić / CROPIX

Vrhovni sud je odlučio da će u idućih 90 dana donijeti oglednu presudu kojom će konačno postati jasno imaju li bivši dužnici u švicarcima pravo na obeštećenje bez obzira na to što su prihvatili konverziju.

O tom pitanju sudovi su do sada različito sudili, a u javnosti su se mogle čuti različite interpretacije. Članak na tu temu koju su nedavno objavili profesori trgovačkog prava s Pravnog fakulteta u Zagrebu Siniša Petrović i Tomislav Jakšić nije se svidio Goranu Aleksiću iz stranke Snaga. Prema njegovoj interpretaciji izvukli su iz konteksta dio obrazloženja Vrhovnog suda iz ranije presude kojom je utvrđeno da ti potrošači “imaju pravni interes podići privatnu tužbu i utvrđivati svoja prava na temelju kolektivne presude u slučaju franak, dok dvojica profesora smatraju da taj pravni interes ne postoji i navode više razloga zašto je tome tako. O tome, kao i o značaju očekivanog “oglednog primjera” Vrhovnog suda za slučaj švicarac, za Jutarnji list govori Tomislav Jakšić, docent na Katedri za trgovačko pravo i pravo društava.

Što će ogledna presuda Vrhovnog suda doista značiti i može li se reći da će time biti riješene sve nedoumice vezane za ovaj slučaj?

- Vrhovni sud, kao i inače, ima veliku odgovornost, zbog čega se nadam da će provedeni ogledni postupak i pravno shvaćanje tog suda u potpunosti ukloniti bilo koju dvojbu, uključivo i dvojbe u pogledu pravnih učinaka konverzije, čime će biti stvoren temelj za potpuno razrješenje predmetne problematike. Sudovi pred kojima se vode pojedinačni sporovi vezano uz kredite u francima bit će potom vezani tako zauzetim shvaćanjem Vrhovnog suda.

Sudeći po presudama nižestupanjskih sudova koji su poznati javnosti, veći broj njih u posljednje vrijeme bio je takav da su klijenti, neovisno o tome što su prihvatili konverziju, dobivali značajna obeštećenja. U nekim slučajevima su sami ugovori bili proglašeni ništetnima, pa je obeštećenje bilo veće od iznosa samog kredita. Jesu li oni, po vašem mišljenju, pravilno iščitali ranija obrazloženja Vrhovnog suda?

- Predmetne odluke Vrhovnog suda svakako ostavljaju prostor za tumačenje koje daje za pravo i onoj strani u postupku koja smatra da je konverzijom potrošač izgubio pravni interes na utvrđenje ništetnim pojedinih odredaba ugovora o kreditu u švicarskim francima radi povrata učinjenih uplata s naslova tog kredita. Takvom prostoru za tumačenje navedenih odluka Vrhovnog suda govori u prilog ponajprije to što i dalje postoji neujednačenost sudske prakse nižih sudova što se tiče sporova koji se svi načelno temelje na istoj pravnoj osnovi, na tzv. ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu u švicarskim francima. Naime, čini se da je sudska praksa i dalje podijeljena jer neki sudovi donose presude uvažavajući argumente potrošača, a drugi donose presude uvažavajući argumente banaka. U konačnici takvo stanje potvrđuje i Vrhovni sud upravo time što je prihvatio prijedlog za zauzimanje pravnog shvaćanja u oglednom postupku. Za očekivati je kako će Vrhovni sud upravo kroz takav ogledni postupak konačno i trajno osigurati jedinstvenu primjenu prava, nakon čega će se i ujednačiti sudska praksa nižih sudova.

Što je Vrhovni sud u ranijoj presudi doista rekao i što vi mislite o objašnjenju koje je izneseno?

- Vezano uz postojanje pravnog interesa za vođenje spora za zaštitu kolektivnih interesa povodom eventualne ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu u švicarskim francima Vrhovni sud je u revizijskoj odluci iz rujna rekao kako tužitelj načelno ima takav interes unatoč tome što je zakonodavac dopustio konverziju takvih kredita u odgovarajuće kredite u eurima. Takvo stajalište sud pravda time što je konverzija bila samo obveza banke, a ne i obveza potrošača, zbog čega je jednostavno moguće da nisu svi potrošači iskoristili takvo pravo na konverziju. Iz toga pak suprotno proizlazi da tužitelj ne bi imao takav interes da su obvezu konverzije imali i potrošači, a ne samo banke, jer u takvim okolnostima ne bi više bilo kredita u švicarskim francima s obzirom na to da bi svi takvi krediti bili konvertirani u eurske kredite. Slijedom toga moguće je zaključiti i kako potrošači koji su prihvatili takvu konverziju nemaju više pravni interes na vođenje spora radi povrata učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredaba ugovora o kreditu u švicarskim francima. Iznesenom stajalištu nije nužno protivna ni odluka tog suda iz veljače, kojom sud samo općenito zaključuje da tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu u švicarskim francima, iako je pristala na konverziju. Iz toga, međutim, nije jasno postoji li takav interes u svakom slučaju ili ipak samo u nekim slučajevima, tj. kada konverzija nije učinjena sukladno metodologiji koju strogo određuje zakon i kada je izvan područja koje uređuje konverzija, a što je u skladu s prethodno izraženim tumačenjem stajališta suda iz rujna. Zbog takve neodređenosti prikladnije je tumačiti stajalište Vrhovnog suda iz veljače na način koji je u skladu s kasnijim stajalištem istog suda iz rujna.

Je li onda gospodin Aleksić ispravno interpretirao vaš rad?

- Naravno da je svatko ovlašten interpretirati nečija stajališta, no držim da sam u prethodnom odgovoru i u objavljenom članku dovoljno jasno iznio utemeljene argumente za stajališta koja su drugačija od interpretacije gospodina Aleksića. Pored toga, upravo se nastojalo ne izvlačiti iz konteksta, nego voditi računa o cijelom kontekstu problema na način da se poštuju i propisi i njihov smisao, kao i ideja zaštite potrošača. Potrošači koji su konvertirali svoje ugovore pristali su na konverziju koja za njih nije bila obvezatna; oni su željeli tu konverziju i nitko ih na nju nije silio. Drugim riječima, oni su pristali na to da se odnosi između njih i banke urede na novi način, štoviše, način - čiji je pokrovitelj upravo domaći zakonodavac i koji teži uravnoteženju odnosa između ugovornih strana, a zatim i izjednačavanju položaja potrošača s kreditom u švicarskim francima s položajem u kojem bi taj potrošač bio da je koristio kredit u eurima.

Presude EU teško su kod nas primjenjive

U nekim presudama u slučaju kredita u švicarskim francima iz, primjerice, Mađarske i Poljske, Europski sud je, barem se tako čini, bio doista naklonjen dužnicima. Koliko su te presude primjenjive u hrvatskoj praksi?

- Ponajprije treba upozoriti na to da je dvojbeno je li uopće moguće u punoj mjeri primijeniti stajališta Europskog suda koja su izražena u pojedinim presudama izravno na hrvatski slučaj. Koliko mi je poznato, u drugim državama članicama koje su imale kredite u švicarskim francima, npr. u Mađarskoj, situacija je ipak bila drugačija nego u Hrvatskoj jer je tamo zakonodavac prisilnim propisom izravno intervenirao u svaki pojedini ugovor o kreditu u švicarskim francima tako što je odredio da se odredbe tih ugovora retroaktivno zamjenjuju zakonskim rješenjima. U Hrvatskoj nije bilo takve intervencije, već je potrošačima ostavljeno na izbor hoće li pristati na ponuđenu konverziju od strane banke. Kao što je prethodno izneseno, samo je banka imala obvezu ponajprije ponuditi konverziju, a potom je i provesti ako na nju pristane potrošač. Nadalje, iz odluke Europskog suda u slučaju Dunai C-118/17 može se iščitati kako je svrha europskog prava i zaštite potrošača upravo uspostava stanja u kojem bi se taj potrošač nalazio da nije bilo takve nepoštene odredbe. U hrvatskom slučaju pravila o konverziji upravo teže uravnoteženju odnosa između ugovornih strana, a zatim i izjednačavanju položaja potrošača s kreditom u švicarskim francima s položajem u kojem bi se taj potrošač nalazio da je koristio kredit u eurima, dakle kao da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije koristio kredit u švicarskim francima, pri čemu konverzija uređuje i mehanizam prava na povrat preplaćenih iznosa potrošaču. Konačno, svrha europskog prava nije poništiti sve ugovore, nego uspostaviti narušenu ravnotežu između ugovornih strana, ako je takvo što moguće, prema pravilima nacionalnog prava. U konkretnom hrvatskom slučaju, upravo konverzija predstavlja takav pravni mehanizam koji teži uspostavi ravnoteže i očuvanju ugovora o kreditu na snazi. Stoga spomenutu naklonjenost Europskog suda prema potrošačima treba razmatrati unutar ograničenih okvira koje nameće mjerodavna direktiva i svako pojedino obrazloženje tog suda. Čini mi se kako stoga nije a priori osnovano bezrezervno tvrditi kako europsko pravo govori u prilog domaćim potrošačima koji su pristali svoje kredite u švicarskim francima konvertirali u odgovarajuće kredite u eurima sukladno zakonskim pravilima o konverziji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. siječanj 2023 16:23