Njemačka sebe doživljava kao društvo koje se temelji na trudu i zalaganju. Tko naporno radi, može dogurati do samog vrha. No je li to doista tako? Tko sjedi u upravama njemačkih poduzeća?
Populisti poput Donalda Trumpa uvijek iznova obećavaju kako će zaštititi stanovništvo od elita. No, postoje li one uopće, te navodne elite koje vuku konce u pozadini? I koji faktori odlučuju o tome tko će imati glavnu riječ u upravljačkim strukturama nekog poduzeća? Je li to plod zasluga ili su ipak važniji neki drugi čimbenici, poput društvenog porijekla?
Njemački sociolog Michael Hartmann analizirao je ovo pitanje u posljednjih 150 godina u Njemačkoj i, između ostalog, istražio tko se nalazi na čelnim pozicijama u poduzećima.
Rezultat je i njega samog iznenadio, kaže za Deutsche Welle ovaj umirovljeni profesor uglednog Tehničkog sveučilišta u Darmstadtu. „Do danas se gospodarska elita regrutira u više od četiri petine slučajeva iz gornjih tri do četiri posto stanovništva.“
Istina, između 1907. i 1927. došlo je do blage promjene, tvrdi Hartmann. Tada je nešto više ljudi iz donjih 96 posto stanovništva uspjelo ostvariti društveni uspon, „no u narednih gotovo 100 godina taj se udio povećao za svega dva i pol postotna boda“.
Ženska kvota: više žena, ali „ispravnih"
Iako već godinama postoje programi raznolikosti u tvrtkama koji bi trebali poticati da se u upravama nađe što raznolikije društvo, situacija se sporo mijenja. Dvije trećine poduzeća s najmanje 500 zaposlenih uvela je ciljeve raznolikosti, dok jedna trećina o tome raspravlja ili to konkretno planira, prema anketi koju je ove godine proveo Bitkom, krovna udruga IT industrije u Njemačkoj.
No, kada je riječ o utjecajnim rukovodećim pozicijama u tvrtkama, elita i dalje voli ostati među sebi sličnima. Ipak, posljednjih su godina žene sve više dospijevale u uprave, kaže Hartmann. To se, prije svega, može zahvaliti uvođenju ženske kvote.
Zaklada Allbright ipak kritizira što omjer žena i muškaraca još uvijek nije uravnotežen. „Posebno je izbor kadrova za najviše razine menadžmenta, gdje predsjedništva nadzornog odbora i uprave igraju ključnu ulogu, gotovo isključivo u muškim rukama. Općenito vrijedi: što je pozicija viša, to je manje žena prisutno.“
„Pritom treba reći da su žene koje uspijevaju dospjeti na takve položaje još društveno ekskluzivnije od muškaraca, dakle da dolazi iz elitnih slojeva", kaže Hartmann za Deutsche Welle. Slično vrijedi i za osobe migrantskog podrijetla. „Moje je mišljenje da, ako već imate jedan ‘nedostatak‘, kao što je spol ili migrantsko podrijetlo, tada društveno porijeklo mora biti još ‘čišće‘. Drugi ‘nedostatak‘ si jednostavno ne možete priuštiti," smatra Hartmann.
Društveno porijeklo važnije od uspjeha?
To što se za najviše pozicije često uzimaju kandidati iz „pravih obitelji", ne znači da oni moraju pokazivati manje uspjeha. No, diskriminacija započinje već tijekom obrazovanja. Djeca akademika imaju osjetno lakši put i dobivaju više podrške u školovanju nego djeca radnika. Tako, prema studiji konzultantske kuće PageGroup, oko 80 posto djece iz akademskih obitelji započinje studij, dok je taj udio kod djece čiji roditelji nisu akademici tek oko četvrtine. A bez studija je, prema Hartmannu, gotovo nemoguće dosegnuti najviše pozicije u gospodarstvu.
Ako djeca elite postignu iste školske uspjehe kao i djeca iz radničkih obitelji, njihov je karijerni put brži i jednostavniji. Hartmann je analizirao različite generacije osoba s doktoratom. Njegov rezultat: djeca menadžera s doktoratom imala su 17 puta veću šansu dospjeti u upravu jednog od 400 najvećih poduzeća nego djeca radnika s jednako vrijednim doktoratom.
Na kraju, dakle, o najvišim pozicijama u gospodarstvu odlučuju i drugi kriteriji. Kako netko govori, kako se ponaša ili koje hobije ima – sve to može biti presudno. „Ljudi se vole okružiti ljudima koji imaju slične interese, slično razmišljaju, govore na isti način...“, kaže Hartmann. Isto vrijedi i za direktore poduzeća koji odlučuju o pripadnicima svoje klase.
Posljednjih desetljeća, ipak, prilike za djecu radnika donekle su se poboljšale, primjećuje Hartmann. Njihov je udio s vrlo niske razine osjetno porastao, kaže sociolog. No, to se dogodilo na račun djece iz srednjih slojeva. Sve u svemu, udio djece iz elita na rukovodećim pozicijama ostao je nepromijenjen. Borba se i dalje vodi između onih na sredini i onih na dnu društvene ljestvice.
Sredstvo za promicanje društvene mobilnosti: kvote
Iako se s vremena na vrijeme čuju i uspješne priče o društvenom usponu do vrha poduzeća, one su ipak rijetke. U medijima se često spominje, primjerice, bivši šef Siemensa Joe Kaeser, sin tvorničkog radnika. Takvih iznimaka uvijek ima, kaže Hartmann. „One se u medijima toliko često prikazuju da ljudi misle kako ih ima mnogo.“
No kako postići stanje u kojem takve iznimke postaju pravilo? Hartmann smatra da je to moguće samo zakonskim kvotama. Takve su kvote vrlo nepopularne, „ali prema mom iskustvu, drugačije neće ići“, zaključuje ovaj sociolog.
Komentari
0