Sudeći prema pisanju The Wall Street Journala, unatoč pripremi europskog embarga na izvoz ruske nafte, Rusija očigledno uspijeva plasirati taj drugi najvažniji izvozni proizvod nakon plina na EU tržište kao da ne postoje naročite političke tenzije. Štoviše, Rusija je uspjela zadnjih tjedana značajno povećati isporuke nafte koristeći pri tome metodu označivanja destinacije tankera nepoznatom.
U osnovi pod deklaracijom „destination unknown“ osiguravaju pristup kupcima koji se ne žele naći u neugodnoj situaciji, iako EU nije uvela formalnu zabranu uvoza ruske nafte.
Prema podacima TankerTrackers.com-a izvoz nafte iz ruskih luka povećao se u travnju na 1,6 milijuna barela dnevno, nakon što je zbog invazije na Ukrajinu taj izvoz u ožujku pao na razinu od 1,3 milijuna barela dnevno.
Slično povećanje ruskog izvoza nafte u travnju oko 300.000 barela dnevno bilježi se i prema Kpleru, kompaniji koja osigurava podatke o trgovini sirovinama.
Ispod je grafikon WSJ-a temeljem podataka TankerTrackers.com-a o dnevnom izvozu nafte prema hrvatskim lukama iz kojeg je vidljivo kako je Hrvatska, s obzirom na veličinu, i dalje vrlo ozbiljan uvoznik:
To što se Hrvatska nalazi na listi 10 najvećih uvoznika ruske nafte u EU, ne znači previše jer su, kao što je vidljivo iz grafikona, ključna odredišta deklarirana kao nepoznata. Samo u travnju oko 11,1 milijuna barela utovareno je u tankere bez odredišta, što je puno više nego isporuke u bilo koju pojedinačnu zemlju. Uz to, treba znati kako se radi o uvozu preko Janafovog terminala u Omišlju koji naftovodom ide za Srbiju, Mađarsku i Slovačku.
Kompanije i posrednici u trgovini naftom pokušavaju raditi daleko od očiju javnosti kako bi osigurali opskrbu naftom europskih ekonomija, što u konačnici znači da Putin dobiva eure ili dolare potrebne za financiranje države i rata u Ukrajini.
U osnovi ruska nafta putuje na tankerima kojima nije određena destinacija prema većim tankerima gdje se često miješa s naftom iz drugih destinacija. To je već poznata taktika probijanja sankcija na izvoz nafte kakvu su već primjenjivale Iran i Venezuela. Primjerice, prema pisanju WSJ-a, brod Elandra Denali uz obalu Gibraltara prošli je tjedan primio naftu iz tri ruska tankera te će ju odvesti do Rotterdama, gdje će biti prerađena u jednoj od najvećih nizozemskih rafinerija.
Uz to, navodi WSJ, na tržištu se nude nove latvijske i turkmenistanski rafinirani proizvodi za koje se pretpostavlja kako sadrže velike količine ruske nafte.
Do sada su uvoz ruske nafte zabranile Sjedinjene Države, Britanija, Kanada i Australija, dok EU o tome još raspravlja jer uvozi više od 25 posto nafte iz Rusije, što je teško nadomjestiti. Iako EU nema službenog embarga ruske nafte, više EU članica suzdržavaju se od kupovine.
Stručnjaci su skeptični prema embargu ruske nafte od strane EU.
„Kad bi EU sankcionirala rusku naftu to bi bilo kao da kažete kako ćete si od sutra srezati plaću za 40 posto te nastavite živjeti kao da se ništa nije dogodilo… Istodobno, postoje ogromni diskonti na ruskom naftnom tržištu, što je mnogima vrlo atraktivno…“, rezonira analitičar UBS Groupa Giovanni Staunovo za WSJ. Ruska sirova nafta Ural prodaje se 20-30 dolara jeftinije u odnosu na Brent. Prije invazije razlike u cijeni bile su dolar-dva.
Profesor ekonomije s MIT-a i ekspert za geopolitiku nafte Simon Johnson objašnjava kako rast kupovine ruske nafte ne treba pripisivati dugogodišnjim ugovorima nego tome što je sada jednostavno jeftinija, što može zaustaviti samo puni embargo. Zadnjih tjedana svi su ključni igrači u biznisu sirovina (Dutch Shell, Repsol, Exxon Mobile, Eni, Trafigura, Vitol…) organizirali brodove za prijevoz nafte od ruskih terminala do EU luka.
Iz tih kompanija poručuju kako se samo drže starih ugovora. Isto tako, najčešća je politika velikih kompanija da se nafta ili naftne prerađevine deklariraju kao ruske ako je 50 posto ruskog porijekla. No, ako je 49,99 posto iz Rusije, onda tih 49,99 posto ne predstavlja problem. Ukrajinska vlada službenim je pismom upozorila pojedine velike kompanije kako takva praksa nije moralna jer pomaže Rusiji.