Poljoprivreda nikad nije bila samo proizvodnja nego i biznis. Pogotovo to nije danas, kada je konkurencija toliko velika - kaže Goran Vrabec, direktor tvrtke Volim ljuto i najbolji mladi poljoprivrednik u 2021. Ogorčen je vijestima o poljoprivrednicima koji su desetke tona viška krastavaca i paprika zaorali u zemlju jer su otkupljivači završili s otkupom. Uz bolje planiranje i promjenu načina razmišljanja, uvjeren je, bilo bi drugačije.
Istovremeno dok velike količine običnih paprika propadaju, Vrabec godinama ne može pronaći kooperante koji bi za njega uzgajali ljute papričice koji su glavni sastojak njegovih nagrađivanih umaka, namaza, zimnica i začina. Ni garantirani otkup i cijena od barem 2,5 eura po kilogramu većini nisu dovoljno primamljivi.
- Zaista ne razumijem zbog čega je tako. Uzgoj tih papričica ne razlikuje se mnogo od onih standardnih, a i u onom dijelu koji jest nešto drugačiji rado ćemo ih educirati. Iza nas je deset godina iskustva i to nam ne bi predstavljalo nikakav problem - govori Vrabec koji godišnje uzgoji oko 40 tisuća sadnica papričica. Iako ova kultura daje nešto manje prinose po hektaru, razlika u otkupnoj cijeni između 20 centi, koliko su poljoprivrednici dobivali od otkupljivača za paprike i krastavce, i 2,5 eura je dovoljna da nadoknadi taj gubitak.
Volim ljuto trenutno posluje s tri kooperanta. Nema unaprijed zadan broj novih koji bi bio idealan jer sve ovisi o tome koliko svaki od njih može proizvesti. Važno je samo da nije riječ o jednom poljoprivredniku kako u slučaju vremenskih nepogoda ili bolesti ne bi ostali bez sve sirovine. Što se tiče količine papričica, idealno bi bilo kada bi je dogodine uspjeli udvostručiti.
Dok na ozbiljne ponude poljoprivrednika i dalje čeka, Vrabec kaže da mu se javljaju oni koji na svoju nekorištenu zemlju žele posaditi ljute papričice, povremeno ih obići i na ljeto ubirati prihod, no to nije realno. Kao i kod drugih kultura, i tu je najprije potrebno ulaganje u, primjerice, zaštitu od tuče i mraza.
Svojim kooperantima mogu ponuditi veću otkupnu cijenu jer im sama prerada donosi većinu prihoda, pa oni nisu toliko vezani za određeno doba godine. Kada je riječ o poljoprivrednicima koji su višak svog neotkupljenog povrća odlučili baciti, smatra da se taj problem mogao riješiti boljim planiranjem.
Poljoprivredni konzultant Miroslav Kuskunović naglašava da je problem nešto kompleksniji.
- Naši poljoprivrednici nisu udruženi u zadruge i organizacije proizvođača, pa nisu u dobroj poziciji za pregovore s trgovačkim lancima. Količine koje mogu ponuditi prilikom pojedinačnog izlaska na tržište su male, pa se trgovci radije odlučuju za kupnju velikih količina izvan Hrvatske, koje su često i jeftinije - objašnjava Kuskunović.
Trgovačkim centrima nije uvjetovano da u ponudi moraju imati lokalne proizvode, a ni kontrola kvalitete nije na zavidnoj razini. Mali proizvođači tako nemaju šanse protiv velikih konkurenata koji nude niže cijene, posebno u vrijeme velikih troškova života kada je cijena jedan od presudnih faktora pri izboru namirnica.
Udruživanjem bi se mogli ne samo izboriti za bolje cijene nego i smanjiti svoje troškove kroz zajedničku kupnju, primjerice, gnojiva i sijena koja bi zbog popusta na količinu bila povoljnija. Mali poljoprivrednici, dodaje Kuskunović, sami nisu konkurentni, a stihijska proizvodnja pri kojoj se ne zna za koga se zapravo proizvodi najgora je varijanta.
- Država je i sama željela potaknuti udruživanje, ali nije bilo interesa jer bi ono značilo da više nema sive ekonomije i prodaje bez računa - kaže.