Iznad ulaznih vrata stoji godina 1951. Te je godine djed Josipa Maričevića izgradio staju koja je i danas na svojim temeljima, dom u kojem s jedne strane obitavaju tri lipicanca - Lazar, Sokol i Elza, a s druge strane krave i njihova telad. U drugom dijelu dvorišta ovog tradicionalnog slavonskog obiteljskog imanja su objekti u kojima se uzgajaju svinje i prasad za prodaju, ali i preradu u domaće tradicionalne delicije. U središtu naše priče je, pak, 25-godišnji Josip, mladi obiteljski čovjek koji je cijeli svoj život, pa tako i odabir mjesta gdje će se školovati i stručno usavršavati, podredio obiteljskom gospodarstvu, zemlji i stoci. Nastavio je tradiciju koja se u ovoj obitelji iz Slobodnice kod Slavonskog Broda brižno i pažljivo njeguje već desetljećima, a on je svojim znanjima i praćenjem trendova dodatno oplemenjuje i razvija.
Sjajno vrijeme za poljoprivredu
I pri tome se ni na što ne žali, već ističe kako je ovo "sjajno vrijeme za hrvatsku poljoprivredu".
- Da. To je moje mišljenje, iako ima puno mojih kolega, posebno onih starijih, koji se s time ne slažu, ali mislim da u poljoprivredi nikada nije bilo bolje nego što je sada. Otkako smo ušli u EU, situacija je više nego dobra. Puno se novca povuklo, kupljeno je puno opreme, proizvodnja se modernizirala. Dobro, znam da je starijima teško pratiti digitalizaciju i informatizaciju u poslovanju, i to njima realno jest problem. Nije, naravno, sve savršeno. Problem je što se nikada ne zna cijena žitarica, repromaterijal je opet poskupio, a ne zna se kakva će biti cijena u žetvi. S poticajima i eko shemama to uspijemo uskladiti, ali oko toga je jako puno posla. No, mislim da je dobro i da će biti još bolje. Vidim sve više mladih ljudi koji se okreću poljoprivredi i tu sam optimist - pojašnjava Josip svoj stav, ali i dodaje da ima detalja kojima se poljoprivrednicima nepotrebno komplicira život, što se prije svega odnosi na previše papirologije.
- Jasno mi je da se pokušava iz poljoprivrede istjerati određeni dio korumpiranih ljudi, ali to je uzaludna borba, jer će takvi uvijek naći neku rupu u zakonu, a time se nama koji samo želimo raditi i proizvoditi dodatno otežava. No, valjda će i to s vremenom prestati - veli ovaj mladić, kojemu je obiteljsko okruženje odredilo čime će se u životu baviti.
- Roditelji Terezija i Ivan su 1992. godine ostali bez posla u Đuri Đakoviću i tada su se u potpunosti okrenuli poljoprivredi, koja im je do tada bila sekundarno zanimanje. Uvijek su imali nešto zemlje, krave i svinje, a onda su se ostavši bez posla potpuno okrenuli tome. Sestra Marija i brat Marko su bili mali. Sestri je tada bilo devet, a bratu sedam godina, pa je trebalo osigurati egzistenciju cijeloj obitelji - kazao je Josip, koji je rođen 1999. godine.
- Otkad znam za sebe vječito sam bio s njima, na traktoru, u štali, u svinjcu... Nisu ni imali previše izbora, jer me nije imao tko čuvati, pa su me uvijek morali voditi sa sobom u polje. Tata mi je pričao da sam se jednom usred zime ustao u tri sata ujutro vidjeti kako se krava teli. Odmalena sam volio ovaj posao, to je neka urođena ljubav - istaknuo je Josip, koji je i srednju Poljoprivrednu školu, a potom i Agronomski fakultet pohađao i završio u Slavonskom Brodu. Sestra i brat su, naime, već bili otišli od kuće, pa je on odlučio ostati da bi mogao pomagati roditeljima. No, školu nije zanemario. Završio je sve što je započeo s izvrsnim ocjenama, a od 2020. godine brat je na njega prebacio svoj OPG, pa je zadnje dvije godine fakultet pohađao izvanredno. Danas on ima svoj OPG, tata još uvijek ima svoj, a brat je svakoga vikenda tu da pomogne sve što treba. On, inače, živi i radi u Zagrebu, gdje je završio Agronomiju, dok im je sestra dječji kirurg u bolnici u Slavonskom Brodu. Josip je preuzimanjem OPG-a krenuo i u modernizaciju, u čemu su mu pomogli i fondovi EU, konkretno "Mjera za mlade".
Velika pomoć iz fondova EU
Povećali su broj svinja, kupili nove strojeve i opremu za obradu zemlje, uveli videonadzor u svinjce... Za svoju dušu kupio si je i konje, a u proizvodnom dijelu osim bijelih svinja odlučili su uzgajati i crne slavonske svinje.
- Imam dvije krmače i nerasta, a planiram kupiti još dvije licencirane nazimice. Tu nam je neki plan, malo više se razvijati u budućnosti u smjeru prerade u suhomesnate proizvode, iako je to dosta skupo i komplicirano - otkrio je naš sugovornik, kojemu je velika podrška i supruga Valentina s kojom ima kćerkicu Tonku i nedavno rođenog sina Fabijana. Donio je Josip promjene i u ratarskim kulturama na imanju.
- Povećali smo i raznolikost usjeva, prvenstveno zbog ishrane svinja, jer su koncentrati skupi. Sijemo soju i grašak, kukuruz, ječam, tritikal, zob... Prije su bili samo kukuruz i ječam, no to smo proširili kako bi svinje imale bolju ishranu, što se osjeti na kvaliteti mesa. Bavimo se i sjemenskom proizvodnjom u suradnji s BC Institutom. To isto planiramo povećati, jer smo sada na naših 30 hektara zemlje na natječaju dobili još 50 hektara državne zemlje, čime ćemo značajno povećati proizvodnju hrane. Inače, do sada nam je oko 70 posto hrane ostajalo kod kuće, za naše životinje, a ostalo smo prodavali. Sada će vjerojatno biti više za prodaju - kazao je Josip. Ima i nešto povrća, na otprilike pola jutra, gdje se siju sjemena starih sorti koje njegova mama čuva. Mama radi i sir i kajmak na malo, koliko smije i može, a sve to prodaju na kućnom pragu i na brodskoj tržnici.
Josip je, pak, na dio svojih polja uveo i konzervacijsku poljoprivredu.
- To je budućnost, iako je za naša teška tla prilično komplicirana jer je obrada daleko teža, ali nastojimo se razvijati u tom smjeru. Za sada nam je oko 20 posto površina u konzervacijskoj poljoprivredi, radimo dosta eko shema, izvoženje stajnjaka, nastojimo sijati što više leguminoznih kultura... Diplomirao sam ekološku poljoprivredu, iako sam prije oko toga bio dosta skeptičan, no morat ćemo se svi okrenuti u tom smjeru jer nećemo ovako dugo još moći čuvati planet. Puno je kemijskih tvari koje onečišćuju tlo i vodu, pa svi moramo dati doprinos da se to počne smanjivati - zaključio je mladi slavonski poljoprivrednik.
Komentari
0