Prijetnje koje donose današnji geopolitički i demografski pomaci traže temeljitu preobrazbu upravljanja javnim financijama. Dosad su se europske vlade usredotočile isključivo na povećanje duga i podizanje poreza, zanemarujući cjelokupan opseg svoje imovine i obveza. Taj uski pristup lišio je kreatore politika ključnih uvida i odgovornosti te doveo do neučinkovite raspodjele resursa i potencijalnih unutargeneracijskih i međugeneracijskih nejednakosti.
Na prvi pogled, ove bi se rečenice mogle doimati kao još jedna od mnogih poznatih kritika europskih prilika - generička opomena bez konkretnih preporuka za promjene. No, to su riječi Daga Dettera - čovjeka koji nedvojbeno preferira brojke i rezultate nad uzvišenim deklaracijama. Glavni govornik ovogodišnje konferencije Hrvatske gospodarske komore "Podržimo održivo" HGK jedan je od onih rijetkih glasova koji na složena pitanja odgovaraju naizgled jednostavnim skupom teza potkrijepljenih dokazima: pozitivnim ishodima i impresivnim rezultatima. Detter je nekoć bio predsjednik Stattuma, švedske državne holding kompanije te ravnatelj u Ministarstvu industrije. Nadgledao je restrukturiranje švedske komercijalne imovine vrijedne oko 70 milijardi dolara - prvi i vrlo uspješan europski pokušaj upravljanja državnom imovinom kao korporativnim portfeljem. Reforme su donijele snažan rast vrijednosti, koji je naposljetku nadmašio švedsko tržište dionica, te su potaknule produktivnost i gospodarski rast švedskoga gospodarstva.
U hrvatskom javnom diskursu mnogi i dalje hvale "švedski model", koji se, zapravo, urušio još 1990-ih. U uvjetima negativnog rasta između 1991. i 1993. te nezaposlenosti od 8 do 10 posto, Detter je bio među poduzetnima, onima koji su uočili "slona u prostoriji": švedski portfelj od 60-ak državnih poduzeća, koji je predstavljao četvrtinu poslovnog sektora. Nije bio samo daleko najveći poslodavac u zemlji; državni je portfelj imao i temeljnu ulogu u gospodarstvu jer je djelovao u važnim sektorima o kojima ovisi šire gospodarstvo. Zato se važnost dobro upravljanih državnih poduzeća ne može precijeniti. Ipak, švedska vlada - kao i mnoge druge vlade diljem svijeta - ne uspijeva iskoristiti prilike koje pruža profesionalno upravljanje nekim od najvećih korporacija u zemlji na način koji koristi društvu i gospodarstvu u cjelini. Švedska vlada, kao i većina drugih razvijenih gospodarstava, ujedno je i najveći vlasnik nekretnina u zemlji te kontrolira više od polovice tržišta nekretnina, što snažno utječe na gospodarstvo.
Ubrizgavanje načina razmišljanja privatnog sektora u upravljanje tom javnom komercijalnom imovinom - primjerice vođenje državnih poduzeća kao da su listana - pokazalo se učinkovitim putem maksimiziranja vrijednosti, inzistira Detter. U set alata upravljanja ušlo je izdvajanje (outsourcing) pružanja javnih usluga i subvencioniranih programa, komercijalizacija kapitalnih struktura, uvođenje konkurentnih dividendnih politika te prodaja neključne imovine. Promjene su zahtijevale profesionalne menadžere umjesto političkih postavljenja, pa je zamijenjeno više od 85 posto neizvršnih direktora, 75 posto glavnih izvršnih direktora (CEO) i 50 posto direktora financija (CFO). Najveće je postignuće, međutim, bilo stvaranje prostora za buduću fiskalnu slobodu - vjerojatno najpodcjenjenijeg javnog resursa u vrijeme kada su populističke vlade ovisne o neodgovornom zaduživanju.
Do izbijanja nedavne geopolitičke krize - koja je produbila strukturne probleme Europe i pogurala javne dugove prema gore - retorika EU uglavnom se vrtjela oko očekivanja da privatne kompanije uravnoteže društvene interese uz ostvarivanje profita.
U takvom kontekstu Detterove ideje o upravljanju državnom imovinom kao korporativnim portfeljem možda neće dobiti automatski pljesak. Ipak, za savjetnika s iskustvom rada na državnim portfeljima u više od 30 zemalja, naoružanog primjerima poput Rambova redenika granata, teško je pronaći čvrste protuargumente njegovoj filozofiji "just do it". S obzirom na to da se popisu fiskalnih izazova globalno kao brzi vlakovi bez kočnica pridružuju i klima i demografija, upravljanje vladinim portfeljem kao učinkovitom kompanijom - s misijom, imovinom, bilancom i menadžerima odgovornim za rezultate mjerene tvrdim metrikama - treba promatrati ne samo kao pragmatično, nego i kao čin patriotizma.
Ključno je da Detter nije jedan od onih zamornih "vizionara" opsjednutih rastom BDP-a kao ultimativnim kriterijem nacionalnog uspjeha. Naprotiv, njegovi uvidi upozoravaju na opasnosti fokusiranja isključivo na BDP uz ignoriranje bilance. On stoji na suprotnoj strani intelektualnog spektra od neomarksističkog japanskog predvodnika pokreta "degrowth" - kojeg je u Zagrebu svojedobno ugostila stranka Možemo! - koji zagovara namjerno smanjenje BDP-a. Da bi se uistinu vrednovao Detterov rad, treba se usredotočiti na njegovu izravnu, praktičnu filozofiju upravljanja javnim bogatstvom.
Detter u knjizi "Public Net Worth: Accounting - Government - Democracy" sa skupinom koautora zagovara radikalan zaokret u načinu na koji države mjere uspjeh i financijsko zdravlje. Umjesto oslanjanja na BDP i izvedene omjere poput duga prema BDP-u, predlažu fokus na bilancu države i korištenje fiskalne mjere kakva je javna neto vrijednost (imovina minus obveze) kao jednog od ključnih fiskalnih ciljeva. To također zahtijeva nadogradnju računovodstvenog sustava na obračunsko računovodstvo (accrual accounting), kako bi država mogla sastaviti pravu bilancu, a ne se usredotočiti samo na dug i proračunski suficit/deficit. Isti onaj računovodstveni sustav koji svaka država zahtijeva od bilo kojeg poduzeća u privatnom sektoru.
Što to znači u praksi? Prema Detteru i njegovim koautorima, državi je potrebna bilanca koja evidentira njezinu ukupnu imovinu i obveze. Javna imovina uključuje državna poduzeća, nekretnine, prirodne resurse, infrastrukturu, financijske udjele, pa čak i intelektualno vlasništvo. Obveze obuhvaćaju javni dug te druge obveze poput mirovinskih i ostalih dugoročnih preuzimanja. Samo se takvom bilancom može zahvatiti realna slika državne neto vrijednosti - razlike između imovine i obveza.
BDP je, nasuprot tome, statistička mjera. On pokazuje godišnji output dobara i usluga, ali ne govori ništa o tome raste li nacionalno bogatstvo ili se nagriza. Zanemaruje kvalitetu upravljanja imovinom. Dvije zemlje s istim BDP-om mogu imati radikalno različite financijske pozicije ako jedna mudro koristi svoju imovinu dok je druga zanemaruje ili rasprodaje. Politike koje ganjaju samo rast BDP-a - često kroz kratkoročna fiskalna proširenja - teže povećanju duga i ne razlikuju zadužuje li se vlada radi ulaganja ili radi potrošnje, čime nagrizaju dugoročnu neto vrijednost i ostavljaju budućim generacijama da plate potrošnju ovog naraštaja.
Za Dettera je "glazba" u bilanci: ona otkriva koliko je društvo doista bogato, a ne samo koliko troši i proizvodi. Ona razotkriva skriveno bogatstvo - poput nedovoljno iskorištene javne imovine - koje se može pronaći boljim računovodstvom i aktivirati boljim upravljanjem. Ona jača demokratsku odgovornost, jer građani napokon mogu barem djelomično vidjeti kakav to "skriveni rudnik zlata" država, zapravo, posjeduje i kako njime upravlja. Političari dosljedno podcjenjuju ili potpuno ignoriraju vrijednost javne imovine i obveza, uključujući trošak mirovinskih obećanja danih javnim službenicima. Iako je to očigledno recept za loše upravljanje, ako ne i otvorenu korupciju (primjerice prodaja imovine za djelić njezine tržišne vrijednosti), o tome se rijetko govori u političkoj raspravi. Glavni je razlog možda taj što je riječ o računovodstvu - temi koja mnogim političarima znači malo.
"Baš kao što poduzeća i kućanstva procjenjuju svoje bilance prije donošenja investicijskih odluka, tako bi to trebale činiti i vlade. Kada proračuni izmaknu ravnoteži, najučinkovitiji način povećanja prihoda jest unapređenje upravljanja imovinom i obvezama. Suprotno tome, nepromišljena rezanja rashoda predsjednika SAD-a Donalda Trumpa - predvođena milijarderom Elonom Muskom koji maše motornom pilom i njegovim ministarstvom za učinkovitost vlade - predstavljaju najgori mogući pristup rješavanju fiskalnih izazova. Ne mora biti tako. Ako bi vlade uvele ciljeve utemeljene na obračunskom računovodstvu i prihvatile neto vrijednost javnog sektora kao ključnu metriku fiskalnog zdravlja, mogle bi generirati neporezne prihode i ojačati svoje fiskalne pozicije bez rezanja ključnih javnih usluga ili posezanja za povećanjem poreza. Obračunsko računovodstvo bilježi prihode kada su zarađeni i rashode kada su nastali, a ne kada novac promijeni vlasnika. Neto vrijednost je vrijednost sve imovine umanjena za vrijednost svih obveza. Javni dug je tek jedna od državnih obveza", naglašava Detter.
Kad ga se suoči s tvrdnjom da u Europi politički populisti sve češće nastupaju kao promicatelji "aktivnog upravljanja" državnom imovinom - ali su prvenstveno u potrazi za pozicijama, moći i utjecajem, raspoređujući imovinu u službi svojih kratkoročnih interesa - Detter jednostavno citira arhitekta singapurskog ekonomskog uspjeha, bivšeg potpredsjednika vlade Goh Keng Sweeja, koji je profesionalnim upravljanjem imovinom pomogao transformirati Singapur iz zemlje u razvoju u razvijenu ekonomiju u jednoj generaciji. On je rekao: "Jedna od tragičnih iluzija u koje mnoge zemlje vjeruju jest uvjerenje da političari i državni službenici mogu uspješno obavljati poduzetničke funkcije. Zanimljivo je da, unatoč premoćnim dokazima koji govore suprotno, to uvjerenje opstaje."
Kako Detter primjećuje u svojem savjetničkom radu, svaka je vlada, zapravo, najveći upravitelj imovine u državi ili gradu. Preispitivanje načina na koji vlade upravljaju javnom komercijalnom imovinom jednako je moralni koliko i ekonomski i financijski imperativ. Hrvatska, koja relativno gledano, ima jedan od najvećih portfelja javne komercijalne imovine u Europi, ima jedinstvenu priliku transformirati svoje gospodarstvo i čitav poslovni sektor profesionalizacijom upravljanja svojom imovinom.
Ako ne sada, kada?
Komentari
0