Fanatici zrakoplova, njih nekoliko stotina, toga su popodneva prije sedam godina na panoramskoj terasi zagrebačke zračne luke došli na svoje. Mrija (na ukrajinskom to znači "san"), kako su nazvali jedini Antonov 225, najveći avion na svijetu, sletio je u Zagreb 8. studenoga 2013. kako bi preuzeo samo jedan komad tereta, 318 megavoltamperski, 210 tona težak transformator koji je proizvela tvrtka Končar Energetski transformatori. Transformator je iz Zagreba odletio za Manilu na Filipinima, kako bi ga ugradili u tamošnju elektranu San Lorenzo. Mediji su javljali još jedan podatak: transport brodom trajao bi između 40 i 45 dana, zato se kupac odlučio za dvodnevni transport zrakom. Cijena Mrijina prijevoza bila je tri milijuna dolara, što jedan i pol puta premašuje cijenu samog transformatora.
Končar, kojemu je to bio najspektakularniji transport u novom mileniju, svojim transformatorima hrani energetske sustave posvuda. Ugrađeni su u elektrane u Europskoj uniji, SAD-u, Africi, Aziji… i, naravno, svugdje u državama nastalim od republika bivše Jugoslavije. Tvrtka Energetski transformatori dio je Končar grupe u kojemu vlasništvo dijele s njemačkim Siemensom (Končar drži 49 posto dionica) i jedan je od najvećih generatora prihoda i dobiti kompanije.
Gordan Kolak, predsjednik Uprave Končar grupe (Končar elektroindustrija d.d.), objašnjava kako je ulazak u partnerstva, pogotovo nakon raspada bivše države s kojom je nestao i značajan dio Končarevog do tada zajamčenog tržišta, prirodan način da se Končar zadrži u kompetitivnom društvu velikih globalnih igrača u energetskom sektoru. Razgovarali smo u protuepidemijskim uvjetima, maskirani, ali uživo u njegovom uredu u Končarevom poslovnom neboderu na istočnom obodu Zagreba.
- Moramo biti svjesni svoje veličine i svojih potencijala, kaže, pri čemu odmah naglašava visoku kvalitetu zaposlenih u Končaru. - Postoje jednostavno stvari koje mi sami, bez partnera, ne bismo mogli napraviti.
Život u krizi
Uz Siemens, s kojim dijele vlasništvo u Energetskim transformatorima, i koji je Končarev jaki stariji partner još od početne 1921. godine, kada je kupio malu zagrebačku tvrtku Elektra i pretvorio je u Siemens Hrvatska, tu su i drugi partneri s različitim modelima sudjelovanja u podjeli odgovornosti. Kolak, koji je karijeru započeo u vojnom sustavu i od tog sustava naslijedio sistematičnost, strpljivo objašnjava.
- Naše ovisno društvo, Končar - Distributivni i specijalni transformatori u stopostotnom je vlasništvu poljske tvrtke Power Engineering Transformatory (PET) iz Czerwonaka, tvornice koja proizvodi i prodaje transformatore isključivo na poljskom tržištu. PET se bavi dizajnom, proizvodnjom, plasmanom i servisiranjem srednje energetskih transformatora snage do 63 megavoltampera i napona do 145 kilovolta te zapošljava šezdesetak radnika. Možda ne izgleda važno, ali kroz ulaganje u PET otvorena je dodatna mogućnost pristupa novim tržištima. Tu je i joint venture TBEA Transformer Group iz Shenyanga u Kini i Končareva društva Mjerni transformatori, pri čemu je TBEA Group jedan od vodećih kineskih, a i među najznačajnijim svjetskim proizvođačima energetskih transformatora. Suradnju s Končarom inicirali su kineski partneri, koji su svoj proizvodni program željeli proširiti i na mjerne transformatore. Oni su za partnera odabrali Končar čiji je vlasnički udio u kompaniji 26 posto. Kriza je oživjela koncept povratka proizvodnje u matične zemlje, ključne europske kompanije već su osvijestile činjenicu kako se ne možemo uvijek oslanjati na proizvodnju na dalekim tržištima, što je ova pandemija dodatno potvrdila.
Kolak je u Končar, na mjesto zamjenika dugogodišnjem predsjedniku Uprave Darinku Bagi, stigao 2019. iz uzdrmanog Dalekovoda, gdje je vodio proizvodnju, ali i razmišljao o ponudi da preuzme najvišu funkciju kako bi mogao transformirati kompaniju. Transformacija poslovnog sustava i podizanje razine upravljanja kako bi kompanija mogla živjeti u duhu vremena njegovi su, kaže, osnovni interesi. To je radio kada je bio u tvrtki King ICT, kamo ga je svojedobno iz vojnih struktura povukao bivši general i ministar obrane Damir Krstičević, to je radio u Megatrendu, pa u Dok Ingu, čiji je sustav trebalo prevesti iz obiteljskog biznisa u pravu kompaniju. To radi i danas u Končaru, iako je kriza koja je obilježila prvu godinu njegova mandata sigurno usporila ritam promjena. To mu je, uostalom, trebao biti zadatak i u Podravki, gdje su ga 2017. godine gurali, uime stranke, njemu matičnog HDZ-a, da naslijedi SDP-ova Zvonimira Mršića. Tada je, zbog činjenice da je iz Koprivnice, ali i da je bolje upoznat sa stanjem u prehrambenoj industriji i na samom terenu (jer bio je u Podravkinoj Upravi u vrijeme Darka Marinca), funkciju na kraju preuzeo Marin Pucar.
Zadnje dostupno kvartalno izvješće o poslovanju Končar Grupe, ono za prva tri tromjesečja prošle godine, pokazuje da se kompanija s pandemijom uzrokovanom krizom nosi uglavnom uspješno. Ukupni prihod dosegao je 2,2 milijarde kuna i veći je za 247,9 milijuna kuna ili 12,9 posto u usporedbi s prošlogodišnja tri tromjesečja. Dobit prije poreza je 63,7 milijuna kuna i dvostruko je veća od prošlogodišnje iz tog razdoblja. Dio društava (prije svega transformatorski program) ostvarilo je značajno veće prihode od prošlogodišnjih, unatoč činjenici da najveći dio proizvodnje plasiraju na inozemna tržišta gdje su se također provodile mjere zaštite od pandemije.
- Na vrijeme smo uspjeli riješiti zastoj u nabavnim lancima. Tamo gdje to nije bilo moguće, pokazalo se da problem dijelimo s ostalima na tržištu - objašnjava Kolak, koji smatra da, kada podvuku crtu, mogu biti zadovoljni rezultatom.
- Sva društva Grupe Končar unatoč krizi ostvaruju solidne rezultate, a pohvaliti se možemo velikim projektima koje smo unatoč pandemiji ostvarili protekle godine - kaže.
Među uspjehe ubraja gradnju Sunčane elektrane Vis, izvoz prvih tramvaja u Latviju, čime su Končarevim "zagrebačkim" tramvajima napokon otvorili vrata Europske unije te ugovor s Hrvatskim željeznicama za isporuku 21 elektromotornog vlaka.
Partijski krugovi
Značajne iskorake na nova tržišta napravili su, kaže, i u dijelu transformatora i generatora. Izvoze najviše u zemlje Europske unije, poput Švedske, Njemačke i Austrije, tradicionalno su snažni u zemljama ex-YU okruženja, ali tradicija ih drži i na udaljenijim tržištima Bliskog istoka i Afrike. Posljednjih godinu dana ojačali su prisutnost i u SAD-u.
Končar je jedna od važnih hrvatskih kompanija koje su obilježene jakim, dugotrajnim, menadžerima, ali i visokom razinom menadžerske i korporativne povezanosti s državom i političkim strukturama. Vjerojatno najopjevaniji Končarov šef bio je Ante Marković, zadnji i vrlo ambiciozni premijer Jugoslavije pred raspadom, koji je Končar vodio od 1961. do 1984. Povijest kaže da je u njegovo vrijeme "Rade Končar" (kompanija je 1945. dobila ime po partizanskom heroju iz NOB-a) narastao s dvije na 25 tisuća zaposlenih, među kojima je bilo 4,5 tisuće inženjera. Po mnogočemu to razdoblje računa se kao Končarevo zlatno doba, vrijeme kada se najviše ulagalo u razvoj, ali i u suradnju s partnerima na "nesvrstanim" tržištima. Jugoslaveni su tada od (Rade) Končara kupovali sve što je na struju, a ne ulazi u sektor radio-telefonije - država i njena poduzeća generatore, transformatore i ostalu "grubu elektriku", građani pegle, štednjake i vešmašine.
Marković je u visoku politiku ušao 1982. kao predsjednik Izvršnog vijeća Sabora RH (tadašnje republičke vlade), da bi se, nakon uspona političkom ljestvicom, 1989. našao na mjestu predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (premijerska funkcija) gdje je jakim reformskim paketom u suradnji sa SAD-om i MMF-om pokušao progurati finalni pokušaj spašavanja Jugoslavije. Njegov biografski put bio je obrnut od uobičajenog - uspješna karijera u Končaru, gdje se zaposlio odmah nakon diplome, pogurala ga je u politiku, usprkos tome što je u tvrdim partijskim krugovima slovio za liberala, zagovornika slobodnog tržišta, višestranačja i dubokih reformi sustava.
Markovićeva jednomandatnog nasljednika Božidara Frančića stari končarevci pamte uglavnom kao "uglednog znanstvenika i intelektualaca koji je odlično svirao klavir". Bio je direktor Elektrotehničkog instituta poduzeća Rade Končar, a onda i šef razvoja Končara. U kompaniji su ga voljeli, ali imao je nesreću da mu se mandat poklopio s raspadom starog političkog sustava na europskom istoku, a onda i velikom krizom i raspadom bivše države. Končareva matična tržišta, barem privremeno, bila su odrezana, a njegovi planovi da nastavi Markovićevim stopama, ali suvremenije, bili su osujećeni.
Oštećena kompanija
Frančićev nasljednik Vjekoslav Srb odradio je dva mandata, a u raspadom države i tržišta oštećenu kompaniju već je stigao s političkim zaleđem. Četiri godine proveo je u Izvršnom vijeću Sabora (1982. - 1986.), bio je predsjednik Republičkoga komiteta za energetiku, industriju, rudarstvo i zanatstvo, odradio direktorski mandat u Astri, kompaniji koja je bila jedan od mostova jugoslavenskog gospodarstva prema Moskvi i New Yorku, ali i središte vojno-industrijskog proizvodnog i trgovinskog biznisa, kao i inkubator obavještajnih servisa. Na vrh Končara sjeo je 1990. i, povijest kaže, s tog mjesta "značajno pridonio razvoju oružanih snaga Hrvatske". Za samu kompaniju to je bila serija izrazito loših godina koja je Končar (prvi dio imena, "Rade", nestao je na prvoj skupštini "dioničkog društva u društvenom vlasništvu", prezime Končar preživjelo je zbog čuvanja brenda koji je ostao prepoznat na tržištima istočne Europe, Afrike i Azije) umalo dovela do bankrota. Zbog Končareva sudjelovanja u obrani Hrvatske, Srb je 1995. od predsjednika Franje Tuđmana primio orden Reda Danice hrvatske.
Srb je u Končaru izdržao do 1999. kada je otišao u mirovinu. Kompanija je još prolazila kroz teške godine, europski Istok, uključujući i postjugoslavensko, ali i domaće hrvatsko tržište, bio je željan robe s europskog Zapada, a Zapad je uživao u osvajanju novog tržišta. Končareve kućanske aparate potisnuli su Electroluxovi, Rowentini, Boschevi…, ABB je radio turbine svima…
Darinko Bago, Kolakov dugotrajni prethodnik, preuzeo je Končar od Vjekoslava Srba 1999. Četiri godine nakon završetka rata, u posljednjim mjesecima vlade zadnjeg Tuđmanova premijera Zlatka Mateše. Prema vlastitim riječima, bio je svjestan teške situacije u kompaniji, potkrijepljene analizom strane konzultantske kuće koju je naručio Fond za privatizaciju, a koja je, među ostalim, predlagala da se otprilike polovica od četrdesetak tvrtki u sastavu Končara odmah proda ili likvidira, da se holding kompanija ukine, a ostale tvrtke privatiziraju u potpunosti.
- Smatrao sam svojom obavezom, ali i izazovom vratiti se u Končar i s timom ljudi pokušati stabilizirati stanje - rekao je lani Bago Jutarnjem uoči odlaska.
Rizično restrukturiranje
Končar je 1999., kada je Bago sjedao na vrh kompanije, u četrdesetak tvrtki imao 4300 zaposlenih, čija je budućnost bila vrlo neizvjesna. Kompanija je radila sa zastarjelom tehnologijom. Bago je smatrao da bi radikalan model restrukturiranja, kakav su predlagali konzultanti, za Končar značio "neku vrstu smrti". Uprava se zato odlučila upustiti u složenije, kompliciranije, zahtjevnije i rizičnije restrukturiranje kompanije. Ideja je bila da se Končar mijenja kontinuirano, sa što manje socijalnih potresa, ali da se istodobno vodi briga i o razvoju novih proizvoda, kvaliteti, prodaji i svim drugim aspektima. Bago je tražio da se politika ne miješa u upravljanje tvrtkom i za to dobio suglasnost i predsjednika Tuđmana (tada već vrlo bolesnog), ali i Vlade reformama sklonog premijera Zatka Mateše.
O Baginoj uspješnosti ili neuspješnosti ispjevani su mitovi, ali činjenica je da je Končar ne samo preživio, nego je tijekom Bagine 21 godine na vrhu i vratio dio u ratu izgubljenog povjerenja u brend. Dijelom je to sigurno i Bagina zasluga. Pripada staroj gardi ambicioznih, ali opreznih končarevaca koja je još od Markovićeva vremena bila svjesna važnosti veza između politike i biznisa. Za razliku od Markovića, koji je imao samo jednu partiju s kojom je morao (a i htio) čuvati dobre odnose, Bago je bio svjestan višestranačke promjenjivosti odnosa i bio je umrežen sa svima. Rat je dočekao kao direktor poduzeća Končar-Inženjering za energetiku i transport, ali i Končarov koordinator za obranu u sklopu velikog "Srbovog", doprinosa Končara obrani Hrvatske. Kasne ratne (od 1992. i dolaska UN-ovih mirovnih snaga) i prve poratne godine proveo je izvan kompanije, u Ministarstvu vanjskih poslova na raznim dužnostima izvan Hrvatske. Bio je otpravnik poslova u veleposlanstvu u Švicarskoj, gdje je, među ostalim, sudjelovao u pregovorima o bivšoj Jugoslaviji te pri polaganju prvih deviznih depozita u inozemstvu "kako bi Hrvatska imala vjerodostojan kolateral za potrebne međunarodne financijske poslove". Bio je veleposlanik u Sofiji i u Sarajevu (kada je SAD tamo zastupao William Montgomery). Vratio se na mjesto šefa kompanije i, osim kratke afere s "tri polovice" kada su i on i "otac hrvatske diplomacije" Mate Granić nakratko završili u Remetincu pod (nedokazanom) optužbom za sudjelovanje u korupciji, kompaniju je vodio slijedeći načelo "što dalje od javnosti", ali i uz čvrstu podršku svih politika, osim monetarne. S HNB-om nikada nije uspio pronaći zajednički jezik. Za njega, kao predsjednika Hrvatske udruge izvoznika, kuna je bila i ostala precijenjena, a to automatski predstavlja problem, što je i koristio kad god je u javnosti trebalo pravdati spori Končarev rast.
Iako u lokalnim okvirima značajna kompanija, Bagin Končar nikad nije ušao u Hrvatsku udrugu poslodavaca. Jedna su od rijetkih kompanija koja je znala koristiti inače neiskorišteni potencijal Hrvatske gospodarske komore.
Logika "Baginog" Končara, međutim, osim pristanka na sudbinu relativno male kompanije - jer se Končar nakon raspada Jugoslavije nikada nije uspio vratiti na 24.000 zaposlenih, u Bagino vrijeme bilo ih je oko 4500, danas ih u cijeloj grupi, zajedno s povezanim društvima, nema više od 4000 - nije bila pogrešna. Kompanija se opredijelila za rad unutar tržišne niše, s proizvodom koji je unikatan ili napravljen u vrlo malim količinama, koji karakteriziraju visoka tehničko-tehnološka znanja i koji se isporučuje poznatim kupcima kojima cijena nije prvi kriterij odabira. Njeni primarni kupci su elektrane i energetski sustavi.
- Mi nemamo mogućnost izvoziti uz pomoć jeftinih kredita, jer su krediti koje hrvatske banke mogu dati u međunarodnim okvirima potpuno nekonkurentni - tumačio je Bago, prema čijim su riječima Končarevi kupci "u pravilu bogati, ne koriste kredite, ali zato mogu tražiti da tehnološko rješenje bude u potpunosti prilagođeno njihovim zahtjevima".
Upravo na tom tragu, čini se, nastavlja i Kolak voditi Končar nakon Bagina odlaska.
- Naša tržišna niša jest izravniji odnos s kupcima, koji veliki sustavi (poput Siemensa ili ABB-a) nisu uvijek u mogućnosti osigurati ili su okrenuti serijskim rješenjima. Pojedinačan pristup kupcu i partnerima odražava našu orijentiranost na razvoj i inovacije jedinstvenih kompleksnih proizvoda i usluga - rekao mi je u tjednu kada je Končar obilježavao stotu obljetnicu.
Specifične niše
Slično kao i Bago, Kolak smatra kako u Končaru, ali i u Hrvatskoj općenito moramo sagledavati naš potencijal u kontekstu ekonomike obujma. Kao mala ekonomija, robusniji smo kada se okrećemo specifičnim nišama, koje nam mogu osigurati osjetnu dodatnu vrijednost, kaže. Proizvoditi kompleksna rješenja globalno nije uvijek optimalan pristup i teško je ostvarivo kada znate da ponekad konkurirate globalnim divovima, iza kojih stoji kapital veći od cjelokupnog hrvatskog BDP-a. Visokokvalitetne niše omogućuju fleksibilnost uz održive povrate, kojima ostvarujete daljnji razvoj i inovacije. Bez navedenog, u današnjim poslovnim okolnostima, kroz nekoliko godina možete izgubiti konkurentnost i nestati s tržišta.
Sam Kolak politički je povezan s vodećim HDZ-om. Početke karijere izgradio je u ratu i neposredno nakon rata, kada je nakon razdoblja provedenog na frontu sudjelovao u izgradnji hrvatskog obrambenog sustava. Kasnije je, kao vojnik, sudjelovao u UN-ovoj mirovnoj akciji u afričkoj državi Sijera Leone. Bio je član Vijeća za domovinsku sigurnost u timu Kolinde Grabar-Kitarović, tajnik Odbora za nacionalnu sigurnost, obranu i unutarnje poslove Hrvatske demokratske zajednice, jedan od savjetnika u timu generala Damira Krstičevića. U Končar, gdje je naslijedio dugotrajnog Bagu, doveo je vojnu logiku razmišljanja, a to podrazumijeva punu posvećenost učinkovitosti i veliku poslušnost sustavu. Upravo u tom dijelu on vidi svoj posao - Končarev sustav je star i zastario, da bi funkcionirao učinkovito, treba ga transformirati. Tijekom sto godina života, na putu od domaćeg ogranka Siemensa do današnjeg Končara, kompanija se nekoliko puta potpuno transformirala, ali osnovni biznis ostao je konstanta - elektroenergija. Riječ je o sektoru, kaže Kolak, koji je donedavno doživio možda najmanje radikalnih promjena. Kolak sada najavljuje velike investicije i punu digitalnu transformaciju kompanije, a to znači i korjenit, dugo očekivani zaokret.