U osvrtu za The New York Times, renomirani američki ekonomist Brent Neiman, profesor na Poslovnoj školi Sveučilišta u Chicagu (Booth School of Business) i bivši dužnosnik američkog Ministarstva financija u vrijeme predsjednika Joea Bidena, oštro je kritizirao novu carinsku politiku administracije Donalda Trumpa. Prema Neimanu, najavljene "recipročne" carine, koje pogađaju velike sile poput Kine i Europe, ali i manje zemlje poput Jordana i Zambije, nisu samo gospodarski riskantne – nego su i temeljene na pogrešnim proračunima.
Prvi šok za Neimana stigao je, piše, kada je Ured američkog trgovinskog predstavnika objavio metodologiju izračuna carina i pozvao se upravo na znanstveni rad koji je on, zajedno s troje ekonomista (Albertom Cavallom, Gitom Gopinath i Jenny Tang), objavio nakon analize američkih carina na kinesku robu u razdoblju 2018.–2019. godine. No, kako tvrdi, rezultati tog istraživanja u potpunosti su pogrešno interpretirani.
"Ne samo da se ne slažem s ciljevima te politike, nego čak i ako je prihvatimo ‘zdravo za gotovo‘, naši nalazi ukazuju da bi carine morale biti barem četiri puta niže", ističe Neiman.
Pogrešna logika – i loša matematika
Prema Neimanu, jedan od temeljnih problema je sama logika na kojoj se temelji nova carinska politika. Trumpova administracija želi ukinuti trgovinske deficite sa svakim od pojedinačnih trgovinskih partnera i vjeruje da carine mogu poslužiti kao alat za postizanje tog cilja. No, kako upozorava, bilateralni deficiti nisu nužno pokazatelj nepravedne trgovinske prakse.
"Amerikanci troše više na odjeću iz Šri Lanke nego što stanovnici te države troše na američke lijekove ili turbinske strojeve. Pa što onda? To samo odražava razlike u prirodnim resursima, razini razvoja i komparativnim prednostima", objašnjava Neiman, dodajući da bi pokušaj uklanjanja takvih deficita mogao biti štetan i besmislen.
Loši izračuni, pogrešne pretpostavke
I tehnička izvedba carinske politike, smatra Neiman, puna je rupa. Formula koju koristi američka administracija, između ostalog, zanemaruje kako bi carine uvedene jednoj zemlji mogle utjecati na trgovinu s drugima – kao i na sam američki izvoz.
Još važnije, administracija koristi sumnjive brojke za tzv. stopu prijenosa troška carina na uvozne cijene (engl. rate of pass-through). Upravo se na tom mjestu Neiman poziva na vlastito istraživanje, koje pokazuje da se oko 95 posto carinskih troškova prenosi na krajnje cijene proizvoda – drugim riječima, potrošači u SAD-u gotovo u potpunosti snose trošak carina.
Trumpova administracija, međutim, koristi brojku od samo 25 posto – bez ikakvog objašnjenja otkud ta vrijednost dolazi.
"Da su koristili realniji broj iz našeg istraživanja, izračunate carine bile bi otprilike četiri puta niže", zaključuje Neiman.
Tko zapravo plaća carinu?
Za bolje razumijevanje, Neiman pojašnjava kako carine tehnički povećavaju cijenu uvoznog proizvoda, ali ključno je pitanje: tko taj trošak stvarno snosi – strani izvoznik ili domaći potrošač?
Ako, primjerice, SAD uvede carinu od 30 posto na kineski proizvod, moguće su dvije osnovne reakcije: kineski proizvođač može sniziti cijenu kako bi "upio" dio carine – tada je stopa prijenosa manja. S druge strane, ako cijena ostane ista, a carina se samo doda, američki uvoznik i krajnji potrošač snosit će puni trošak – tada je stopa prijenosa visoka.
Neimanovo istraživanje pokazuje da se u stvarnosti događa upravo ovo drugo: stopa prijenosa iznosi čak 95 posto, što znači da se carine gotovo u cijelosti prenose na američke potrošače i uvoznike – a ne na strane proizvođače.
Zbog takvih metodoloških propusta i nerealnih pretpostavki, nova carinska politika, prema autoru, dovodi američke carine na prosječnu razinu najvišu u više od 100 godina. Pritom nije pošteđena gotovo nijedna regija: pogođene su velike ekonomije poput Europe i Kine, ali i manja tržišta u razvoju, poput Zambije i Jordana.
Iako Neiman otvoreno priznaje da bi najradije da Trump odustane od cijele politike, zaključuje da bi – ako već mora opstati – američka administracija trebala “sve rezultate podijeliti s četiri”.
Komentari
0