Aleksandra Maganić
 Darko Tomas/Cropix
Aleksandra Maganić

70.000 ljudi koji su vratili kredit u švicarcu bez prava na tužbu

Nije moralno da sam protek vremena omogući stjecanje neočekivane zarade
Piše: Marina KlepoObjavljeno: 31. ožujak 2021. 09:33

Posljednja odluka Ustavnog suda kojom su odbijene tužbe banka ponovno je probudila interes bivših dužnika u švicarskim francima da tuže banke i traže obeštećenje za preplaćene kamate i tečaj. Onima koji su konvertirali kredit, Udruga Franak je preporučila da pričekaju odluku Suda EU, a oko 70.000 onih koji nisu prošli konverziju, tvrdi, "imaju stopostotno pravo dobiti sve preplaćene anuitete i sve pripadajuće zatezne kamate". Na temelju ništetnih odredaba, Goran Aleksić procjenjuje da mogu dobiti "između 50 i 80 posto realiziranog kredita". Banke, s druge strane, smatraju da im to neće biti isplativo, s obzirom na to da se najveći dio spomenutih 70.000 kredita odnosi na autokredite koji su imali manji iznos i kraću ročnost, a otplaćeni su prije nego je kriza uzela maha. Profesorica zagrebačkog Pravnog fakulteta Aleksandra Maganić objavila je članak "Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade" u kojem tvrdi da dužnici, na kraju, nemaju uopće zakonske osnove za podnošenje tužbi. Njeno stajalište izazvalo je burne reakcije, pri čemu joj se spočitava da izbor nije bio "slučajan" već su mnogi dužnici na to bili nagovarani, a Udruga Franak čak je najavila da će "obratiti oštrom notom Pravnom fakultetu". Profesoricu Maganić zamolili smo za pojašnjenje stavova koje je iznijela u nedavno objavljenom članku.

Zašto mislite da je riječ o "slučajnom" odabiru kredita u švicarskim francima?

- Čini se da naslov članka "Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade" mnogima nije jasan. Smatram da je iznimno bitno upozoriti ne samo stručnu javnost, već i građane u Republici Hrvatskoj, tko su potencijalni podnositelji 70.000 tužbi, potrošači, koji bi prema navodima u medijima imali na to pravo. Od ukupno 125.000 građana koji su zaključili ugovor o kreditu u CHF-u, 54.000 je nakon tzv. Zakona o konverziji iz 2015. provelo konverziju, a 2400 nije. Preostalih 70.000 nije provelo konverziju, jer ta mogućnost za njih nije ni bila predviđena Zakonom o konverziji, jer su oni svoje ugovorne obveze ispunili i kredite isplatili. Dakle, oni su bili isključeni od konverzije i do sada ih se kao podnositelje tužbi uopće nije spominjalo.

Bitka koja se do sada vodila između potrošača i banaka odnosila se uglavnom na pitanje imaju li građani koji su proveli konverziju (njih 54.000) pravo na obeštećenje ili ne. Prema odluci Vrhovnog suda donesenoj u oglednom postupku zauzeto je stajalište da je taj problem riješen time što je Zakon o konverziji imao retroaktivni učinak te da potrošači zbog toga, u pravilu, nemaju pravo na obeštećenje. Sada se očekuje da o tom pitanju odluku donese Sud Europske unije. Međutim, u svojoj odluci od 3. veljače 2021. godini, napominjem, Ustavni sud nigdje izrijekom nije omogućio tim potrošačima podnošenje tih tužbi, već se zaključak o tome donio na temelju toga da se u Hrvatskoj o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u više neće raspravljati jer je pravni put iscrpljen.

Što onda smatrate problematičnim? Među ostalim, u članku navodite "nemoralnost i nepravednost u postupanju". Imajući u vidu da predstavnici dužnika ističu kao argument da banke moraju vratiti "sve ono što su nezakonito uzele", zašto smatrate da je to nemoralno i nepravedno?

- U tom smislu čini se problematično nekoliko pitanja: kako da ta grupacija potrošača, tih 70.000 koji su svoje kredite isplatili prije Zakona o konverziji, do sada uopće nije podnijela tužbe, ako je tako jasno i razvidno da na to imaju pravo? Pored toga, ne smije se zaboraviti da je, primjerice, do pravomoćnog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi došlo 2014. godine, dakle i prije donošenja Zakona o konverziji, pa je dvojbeno zašto se tek sada, sedam godina nakon toga, smatra da bi se ti potrošači trebali pozivati na ništetnost. Istovremeno, ako bi se oni na ništetnost tih odredbi mogli pozivati bilo kada - što kasnije to bolje - neće li im se tako omogućiti stjecanje neočekivane zarade? Je li moralno da sam protek vremena i tijek zakonske kamate omogući stjecanje neočekivanu zaradu, za kredit na koji ste već i zaboravili da ste ga zaključili ili otplatili? Samo zato što ste slučajno odabrali kredit u CHF-u, a ne u euru. Ili ste primjerice ugovor o kreditu zaključili baš namjerno u CHF-u jer je kamatna stopa, a time i iznos rate kredita, bila znatno niža. Zato je rad i naslovljen "Slučajni odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade".

Mnogo je važniji vaš stav da su okolnosti koje isključuju mogućnost pokretanja sporova zapravo zakonske prirode, među ostalim to je Zakon o konverziji?

- Odgovore na ranije iznesena pitanja možemo potražiti i u samom Zakonu o konverziji, koji u čl. 19.a st. 3. izrijekom isključuje one koji su svoje kredite već isplatili. Zakon u pravilu nema potrebe nešto izrijekom isključivati, ako je isključenost toga apsolutno logična. Stoga možemo zaključiti da je to isključenje provedeno s nekim ciljem. Ako se uzmu u obzir ciljevi koji su se tim Zakonom imali ostvariti – s retroaktivnim učinkom otkloniti neravnotežu u odnosima između banaka kao vjerovnika i potrošača te smanjiti opterećenost općinskih sudova i izloženost potrošača sudskim troškovima - mogli bi se zapitati gdje se nalazimo danas, šest godina nakon provedene konverzije. Jesmo li uspjeli u "spašavanju" potrošača koji su zaključili ugovor o kreditu u CHF-u i zašto se još uvijek vode ti postupci? I kao da se tom opterećenju hrvatskog pravosuđa ne nazire kraj, odjednom se najavljuju novih 70.000 tužbi, s tim da nije jasno jesu li građani uistinu zainteresirani za vođenje sporova ili ih se samo pokušava na to potaknuti. Inače, možemo istaknuti i da su potrošači nakon Zakona o konverziji povlačili tužbe, čime se može zaključiti da su smatrali da je problem njihovog kredita u CHF-u riješen.

Ipak, ostaje pitanje imaju li potrošači pravu na tužbu ili ne?

- Potrošači kojima je dana mogućnost da provedu konverziju zaključivali su ugovore u CHF-u o stambenom, u pravilu dugoročnom kreditu. Nasuprot tome, krediti u CHF-u isplaćeni prije provedene konverzije bili su u pravilu kratkoročni, automobilski i nenamjenski. Nadam se da ćete se složiti da intervencija države u privatnopravni odnos između banaka i potrošača - kako bi se potrošača zaštitilo od prevelikog rasta promjenjive kamatne stope i time iznosa rate kredita - i tužba kojom šest godina nakon provedene konverzije iz koje ste bili isključeni, jer ste kredit za automobil isplatili prije toga, tražite isplatu, iako ste to mogli učiniti, ako ste imali pravo, znatno ranije, nije jedno te isto.

Obrazloženje za odbijanje tužbi


Vi smatrate da bi nacionalni sud trebao odbiti tužbe s obrazloženjem "da osporena ugovorna odredba ne može biti predmet kontrole"?

- Ako se prihvati teza o isključenju iz konverzije onih koji su kredit isplatili, moguća posljedica bi bila, sukladno Direktivi 93/13, da nacionalni sud utvrdi da zakonodavac izrijekom isključio primjenu određenih zakonskih odredbi o konverziji te odbije tužbeni zahtjev s tim obrazloženjem.

U novim okolnostima vi smatrate da postoji i diskriminacija?

- Polazeći od toga da se Zakon o konverziji u obrazloženju poziva na to da se mora voditi načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u eurima, jasno je zašto smatram da slučajni, ili namjerni, odabir kredita u CHF nikako ne smije biti osnova za stjecanje neočekivane zarade.

Linker
21. travanj 2021 22:12