Politika nagrađivanja

Rekorderi po trošku plaća: Za javni sektor trošimo 11% BDP-a, a plaće su ipak niske

AUTOR:

  • Marina Klepo

OBJAVLJENO:

3.9.2019. u 16:45

AUTOR:

  • Marina Klepo

OBJAVLJENO:

3.9.2019. u 16:45

Zagreb, 040517.
Premijer Andrej Plenkovic u Banskim dvorima odrzao konferenciju za medije nakon neuspjelog pokusaja opziva ministra financija Zdravka Maric u Saboru.
Na fotografiji: Andrej Plenkovic, Zdravko Maric.
Foto: Dragan Matic / CROPIX
Dragan Matić / CROPIX

Premijer Andrej Plenković i ministar financija Zdravko Marić

Vjerojatno s pravom, nastavnici, liječnici, medicinske sestre, policajci i drugi zaposleni u javnim službama danas smatraju da su njihove plaće male ili mizerne. Pogotovo ako se uspoređuju s radnicima kojima su proteklih godina primanja znatno porasla. Istodobno, brojke pokazuju da je Hrvatska jedna od zemalja koje najviše izdvajaju za plaće zaposlenih u javnom sektoru. Kako je to moguće?

Organizacija sustava

Kako navodi MMF, Hrvatska je na masu plaća u javnom sektoru lani potrošila iznos od 11,3 posto BDP-a, najviše u regiji. Razlog tome MMF vidi u “visoko fragmentiranoj javnoj administraciji”, odnosno teritorijalnom uređenju i kompleksnim odnosima različitih razina vlasti. Istina je, kaže Danijel Nestić s Ekonomskog instituta, masa plaća koju Hrvatska daje u javnom sektoru je velika, a razlog tome i on vidi u organizaciji sustava. U ministarstvima zapadnoeuropskih zemalja, primjerice, uobičajeno je da su neke usluge, poput kuhanja i čišćenja, izdvojene i prepuštene privatnom sektoru pa ne ulaze u masu plaća, što kod nas nije slučaj pa je i javni sektor veći. Također, u nekim zemljama obrazovanje ima sistem vaučera i škole su u osnovi privatne iako pružaju javnu uslugu. Pokušaj “outsourcinga” u Hrvatskoj nije uspio, među ostalim, zato što privatnici ne uživaju dobru reputaciju i zaposleni u javnom sektoru tome su se usprotivili.

- Dio poslova bi se sigurno mogao ‘outsourcati’, ali ne čistačice ili kuharice, kao što se svojedobno pokušalo mnogo šire - smatra Nestić. Pri tome navodi slučaj grada Zagreba koji, primjerice, na bazenu organizira wellness centre ili drži oglasne prostore, što ne bi trebao biti posao ni jedne razine državne uprave. Ipak, ostaje i činjenica da se posljednjih godina povećavao broj zaposlenih u javnom sektoru. Jedan od razloga su europski projekti, ali vjerojatno postoje i oni manje opravdani. Sada već svatko ima nekoga tko radi u javnom sektoru i vrlo je upitno postoji li dovoljno političke snage da se smanji broj ljudi u tom sektoru. To ujedno znači da je vrlo teško osigurati značajniji rast plaća.

Međutim, okolnosti su se promijenile i najave brojnih štrajkova pokazuju da više nije dovoljno svima povećati plaće za nekoliko postotaka. Danijel Nestić s Ekonomskog instituta smatra da bi Vlada i sindikati konačno trebali prihvatiti rizik za diferencirani rast plaća, umjesto da svima rastu jednako.

- Tijekom krize i u postkriznom razdoblju plaće u javnom sektoru rasle su sporije nego u nekim privatnim djelatnostima i postoji prostor za razuman rast plaća u javnom sektoru, osobito u zdravstvu, koje je suočeno s ozbiljnim odljevom kadrova. U tom sektoru doista se mora osigurati veći rast plaća - smatra Nestić. Pritom ističe kako nije dovoljno osigurati osjetnije povišice u pojedinim sektorima, nego i po zanimanjima. Jer, nema potrebe da osobe koje rade u računovodstvu bolnica imaju veći rast plaća od onih koje rade u računovodstvu škole. No, takav pristup zahtijeva mnogo pregovaračkog umijeća i nosi rizik u odnosu na dosadašnju praksu. Proteklih godina, pa i desetljeća, u Hrvatskoj su se često vodile rasprave o tome kako motivirati zaposlene i sustav učiniti efikasnijim, ali pomak nije vidljiv.

Dva zakona

Konačno, Vlada je u Nacionalni program reformi unijela obavezu da će izraditi dva zakona, o plaćama u državnoj službi i o plaćama u javnim službama, koji su konačno ušli u proceduru. Oni uključuju uvođenje sustava platnih razreda i stupnjeva, s namjerom da se razvije sustav nagrađivanja i napredovanja. No, bivši ministar uprave Lovro Kuščević je kazao da će pri konverziji iz jednog sustava u drugi “svi službenici zadržati postojeće plaće”. Očekivanja su javnosti od tog novog sustava nagrađivanja u javnom sektoru, prema Nestićevu mišljenju, prevelika. On ga shvaća tako da unutar zadanih gabarita postoji određeni prostor za diskreciju pa se plaće najboljim radnicima mogu povećati za 10 ili 20 posto. Međutim, to ne rješava temeljni problem, da su svi liječnici, vrlo vjerojatno, plaćeni premalo u odnosu na ono kako bi trebali. Kako je to onda moguće riješiti?

- To se u pravilu rješava granskim kolektivnim ugovorima. Očito je da će se morati ići u smjeru da pojedine profesije, poput djelatnika koji izravno pružaju liječničke usluge, imaju veći rast plaća od drugih - kaže Nestić. Važan kriterij za to očito je odljev kadrova, što znači da bi plaće trebalo povećati i stručnjacima iz drugih sektora, osobito na višim pozicijama, ako je prisutan njihov odljev u privatni sektor ili u inozemstvo ili ih je teško pridobiti u javnu upravu.

No, ostaje pitanje koliko kvalitetni mogu biti pomaci u reformiranju javne uprave ako se oni rade u predizbornoj godini i pod pritiskom sindikata.

Pavosudni policajci kreću u štrajk 30. rujna: 5000 kn je premalo za rad u zatvoru

Posljednjeg dana rujna pravosudni policajci namjeravaju prosvjedovati ispred Ministarstva pravosuđa ili čak na Markovu trgu, doznajemo od Armina Tatarevića, predsjednik Sindikata pravosudne policije Hrvatske.

- Plaće za koje radimo su vrlo male, dok su uvjeti rada očajni. Pravosudni policajac s višegodišnjim stažom mjesečno dobiva 5000 kuna neto, vim dodacima. Ljudi ne žele raditi u takvim uvjetima i jednostavno odlaze iz sustava, što na obalu, na rad u turizmu i ugostiteljstvu, što u inozemstvo, gdje se uglavnom bave građevinom - žali se Tatarević. Posljedica je toga, dodaje, da njihov poslodavac, a to je država, onemogućava odlazak u mirovinu svima, osim onima koji imaju uvjete za starosnu mirovinu.

Tatarević očekuje da će se na najavljenom prosvjedu 30. rujna okupiti 500-tinjak pravosudnih policajaca. Naravno, pod pretpostavkom da sindikat dobije ‘zeleno svjetlo’ za organiziranje prosvjeda. Moglo bi ih, kaže naš sugovornik, doći i znatno više, s obzirom na to da sindikat kojem je na čelu broji 2000 članova, no nikome nije cilj, naglašava, ugroziti funkcioniranje sustava. Ipak, ovako dalje ne ide, odlučan je Tatarević. Ovisno o ponašanju drugih sindikata u javnom sektoru, moguće je da se pravosudni policajci pridruže i, primjerice, medicinarima ili prosvjetarima u štrajku.

Prosvjed zatvorskih čuvara samo je jedan u nizu prosvjeda i štrajkova koji, prijete sindikalci, Hrvatsku čekaju ove jeseni. I, čini se da ne blefiraju. Vidi se to i po tome što ih u Vladi ovoga puta ozbiljnije doživljavaju. Tako je Milan Kujundžić, ministar zdravstva, djelatnicima u zdravstvu koji se pripremaju za štrajk jučer poručio kako vjeruje da će obje strane u dijalogu biti razumne i naći rješenje, koje će biti “u granicama mogućeg”. Na sličnom su tragu i poruke koje odašilju iz Ministarstva prometa, u kojem su se čelnici sindikata vozača jučer sastali s Marijem Madunićem, pomoćnikom ministra Olega Butkovića. Sindikalci su od predstavnika Ministarstva prometa zatražili popis daljnjih poteza za 10-postotno povećanje plaća vozača i njihov zahtjev da se vozačima prizna status službene osobe: o njihovoj ocjeni tog hodograma ovisit će hoće li 9. rujna organizirati štrajk i tako stvoriti kaos u prometu prvoga dana škole. I u Vladi su, čini se, svjesni da im ovoga puta predstoji socijalni bunt. Izvor iz Vladinih krugova kazao nam je da pregovori sa sindikatima još traju te da se nadaju na štrajkova i prosvjeda neće biti. Ističe i da će se u slučaju dogovora poštivati dosadašnje načelo linearnog povećanja plaća.

Upravo takav ishod zabrinjava ekonomiste, koji su dosad upozoravali da bi prilikom eventualnih povišica trebalo izbjeći linearni pristup, koji bi mogao biti velik uteg javnim financijama, posebno ako izbije recesija, koja bi dovela i do slabijeg punjenja proračuna. Jedan ekonomist s kojim smo razgovarali, a koji je želio ostati anoniman, vjeruje da će Vlada i sindikalci na kraju postići dogovor o povećanju plaća, no smatra da je još otvoreno pitanje hoće li Vlada u potpunosti ili samo djelomično izaći ususret sindikalnim zahtjevima. Glavni adut sindikata u pregovorima pritom su sve bliži izbori.

(Adriano Milovan)