Zanat koji nestaje

Jedini postolar u gradu: Nekada je u danu radio 40 pari cipela, danas to odrađuje u tjednu

AUTOR:

  • Novac.hr

OBJAVLJENO:

21.5.2019. u 8:22

AUTOR:

  • Novac.hr

OBJAVLJENO:

21.5.2019. u 8:22

Shoemaker Mario Llanos works at his footwear manufacturing workshop Ingelmo, in El Alto on the outskirts of La Paz, Bolivia, April 24, 2019. REUTERS/David Mercado - RC1745460210
REUTERS

Ilustracija

Postolar Marko Zidar i u mirovini je nastavio raditi. Kaže zbog dodatnih prihoda, jer mirovine su male, ali i zbog ljubavi prema poslu. Jedini je postolar u Našicama već više od 30 godina, a radi i dalje jer to zanimanje smatra deficitarnim, piše Glas Slavonije.

Njegovu radnju Našičani dobro znaju, no u posljednjih nekoliko godina rijetko ga posjećuju. Zašto? Jer više nema kvalitetne obuće koja se treba popravljati.

- Sad je lakše kupiti jeftinije, a i ljudi s manjim plaćama ne mogu si ni priuštiti kožnu, skupu, ali kvalitetnu obuću, kaže Zidar.

U svojoj radnji popravlja ženske, muške, dječje cipele, one koje treba samo malo zalijepiti, one koje su pukle potpuno, one kojima samo treba nova potpetica, ali i one koje treba samo malo uljepšati. Radi on, osim cipela, i torbice i remenje, no svega je puno manje nego nekad. Iako cijene svog rada nije mijenjao gotovo 20 godina, broj mušterija uvelike se smanjio, a materijali su sve skuplji, pa je tako i posao sve neisplativiji.

- Problem je repromaterijal koji ne mogu nabaviti u Hrvatskoj, nego ga naručujem iz Njemačke i Italije - kaže Zidar te zaključuje da se od tog posla sada jednostavno ne može solidno živjeti. Nekada je u danu radio 40 pari cipela, a danas to odrađuje u tjednu, i to ako ima sreće. Danas samo lijepi tu i tamo koju potpeticu, a događa se da ljudi donesu cipele na popravak i ostave ih.

- Utrošim materijal i vrijeme, a to se ne može vratiti nazad - razočarano kaže postolar.

Zanat je izučavao u Zagrebu, i to na nagovor bratića koji se tamo školovao. Teorije je bilo vrlo malo, a više se radilo, skoro cijela radna smjena. Tijekom godina školovanja promijenio je čak tri majstora, sve iz želje, kaže, za više znanja jer ipak njih trojica znaju više od jednoga. Bilo je to davne 1969., kada je ovaj posao bio u punom zamahu. Odlučio je otvoriti svoj postolarski obrt jer postolara u Našicama tada nije bilo. No nikada nije požalio. Sada, nakon 30 i više godina rada kao poduzetnik, i u mirovini njeguje svoj zanat. U počecima vlastitog obrta radio je cijeli dan i cijelu noć i tada se lijepo zarađivalo, čak je i sina obučavao.

- Tada je bilo novaca i svega, a danas je to samo zanimacija, i da se skupi koja kuna uz mirovinu - dodaje uvijek dobro raspoloženi postolar, koji će, kaže, raditi dok god bude mogao. Iako su prognoze, koje i sam potvrđuje, za ovaj zanat vrlo crne, ipak se nada da će netko mlad otvoriti sličan obrt, ali da će moći od toga i živjeti. Savjet za ljude nema, ali za trgovce ima: kada bi oni malo snizili cijene, više bi ljudi kupovalo kvalitetnije cipele pa bi i za njega bilo više posla.